Znam, neće nikada doći... | Proza | Knjiga online

DJEČAČKO...

Nisam te pitala, kad dolaziš.. čisto...

Pod tminom noćnog neba Čujem vrisak iz...

Znam bit će kao:...

Pođoh pognute glave da vidim gradsku...

MAKARSKA ...

Hodah tako po šumama tajnovitim U...

NOVOROĐENI...

kao da znam to što mi svi kao imamo tu...

Sanjala sam jednom da sam ptica slomljenih...

ah, kao napisana noć obgrljene...

Znaš kako je ležati u mraku i...

Tekst je uvijek isti Sve se ponavlja. Razni...

Na svijet me je...

Čovjek počne...

ZIMOVKE...

Pjesma riječnih vila u mojoj...

NEZNANKO,TI STO TE VIDJEH NA PIJACI PA...

GLEDAS U SLOVA MISLIS STA SE KRIJE IZA...

U mladosti za šankom do...

Znam, neće nikada doći...

elmona6
Četvrtak, 22 Prosinac 2011
Kako samo zanijemimo kada se pomuti bistra rijeka...Ostanemo bez daha, bez misli, bez sebe. Puštali su me i da vrištim, da pustim bolu na volju. Puštali su me i, začudo, mislili da je to radost. Htjedoh im zahvaliti jer nisu shvatili, ali više nisam imala snage. Ostala sam, onako nijema, da ih čekam na petoj stepenici, gdje su me ostavili, pa da skupa idemo dalje. Ali, nema ih. A ja puštam da padaju kiše i kvase mi kožu, puštam prašinu da mi pada na lice, puštam paučina da me obavije. Tko zna, možda postanem spomenik. Možda dođu da u moje ime mole svoga Boga da prestanu mećave, da se iskra ne ugasi. Nemirna pseća sjena ih je tražila...a kada se vratila, samo je ćutala... Znam, neće nikada doći...