Tišina.

Krici su utihnuli.

Nema više boli i uzdaha. Očaja i straha.

Nema želje za životom. Jer je život iščeznuo. Ustupio je svoje mjesto svojoj miloj a od ljudi omraženoj sestri nazvanoj Smrt.

Postojanje je prešlo u Nepostojanje.

Ali, ali.................................................................................................

.................Postojanje je u svojim zadnjim sekundama doživjelo nešto.

Spoznalo se. Osjetilo se onakvo kakvo doista jeste. Sekunde te spoznaje, tako jednostavne, tako obične, a toliko moćne, skupile su u sebe toliku energiju, toliko snage i iz sekundi Prošlosti, da je ta energija zagrijala pustinjski zrak koji se polako počeo hladiti.

Lešinar je to osjetio. Obradovao se. Toliko kako već dugo nije.

Prišao je mrtvom tijelu žene i bezglasno joj šapnuo:  --Hvala Ti dobra osobo. Svojim tijelom ćeš produžiti moje Postojanje. Zahvaljujem Ti. Ali više od toga me raduje što si spoznala svoje Postojanje. I što sada Znaš kako je jednostavna ta tajna. Sada znaš da su Život i Smrt jedno. Da se izmjenjuju u Praznini. Postojanje i Nepostojanje su u zajedništvu, iz trenutka u trenutak. Ti si to shvatila, u svojim zadnjim trenucima, i prestala postojati, te na taj način meni pružila još sekundi, još trenutaka--.

Iako je mrtva, iz žene je još zračila energija Postojanja, te ju je ona osjećala, još je bila „zgusnuta". Mogla je komunicirati s lešinarom, bezglasno. Samo kroz nevidljivi titraj.

Odgovorila mu je:  --zar je ovo doista moguće? Mrtva sam, ali energija mog donedavnog postojanja je još prisutna, i osjećam kao da...je Nepostojanje tako ništavno i ugodno--.   --Da, moguće je. Stvari su veoma jednostavne, osobo. Veoma jednostavne. Ali se naizgled čine tako teškima, kako bi svi vi mogli iskusiti sve, kako bi besmisao i kompliciranost mogli postojati.

--Svi mi? A zar vi neljudi niste dio toga? -Ne, ja sam samo lešinar. I kao takav postojim. Bitno mi je samo da preživim. Da postojim. A pošto si mi ti to svojom smrću omogućila, i još k tome postala dostupna za ovakvu komunikaciju, ja ću te uputiti na nešto što će ti biti vrlo posebno, s obzirom da sad Poznaješ Jednostavnost.

--Reci mi, zanima me.  -Pogledaj ovo suho drvo, tamo, malo dalje od nas.

Energija nedavnog ljudskog postojanja je odmah primijetila drvo, koje začudo žena dok je bila živa nije zapazila.

--Vidiš, ovo drvo nije živo. Nema lišća, ni životnih sokova. Suho je. Ali ipak još postoji, nije prešlo u nepostojanje.

--Da, vidim, kao i ja, mrtvo je, ali još postoji.  -Točno tako. Sve dok ne prestane postojati, ono postoji, kao i sve drugo. -To je tako lijepo. -Jeste, lijepo, i jednostavno. Neuvjetovano smislom i srećom koju vi ljudi tražite, neuvjetovano time da budete dobri, lijepi, smisleni. Drvo je suho, i samo postoji u svojoj besmislenosti i neplodnosti.

--Razumijem. Iako bi bilo dobro da sam barem dio razumjela dok sam bila živa. Da sam bila svjesne sekundi mog besmislenog postojanja, koje je ipak Postojanje.

--Da, bilo bi to lijepo, ali ti to SADA znaš. A znaš li što to znači?

--Hmmm...nisam sigurna da znam. ---Polako, imaš svo vrijeme koje postoji i ne postoji. Pokušaj osjetiti Jednostavnost.

--Želiš li mi reći da..?  --Da, baš to. Vidiš kako je jednostavno. Prenesi se u drvo. Budi drvo. Postoj bez smisla. Postoj u Ničemu. Osjeti blagost i bezvremenost Ničega, da svjesno prebivaš u Njemu jednom ako možda netko sruši drvo, a ti se ne sjetiš prebaciti u zrno pijeska.

--Oh..ne znam što bih rekla...je li ovo Raj koji spominju sve religije..?

--Jeste. Iako su ga religije možda ne sasvim dobro opisale. Raj je Ništa. 

--Shvaćam....ja SHVAĆAM!!!!!!!!  --Ne... Ti OSJEĆAŠ ono što Je. Točnije rečeno, ti osjećaš ono što Nije. Osjećaš da sve što postoji, postoji unutar nepostojanja ičega. Osjećaš Biti i Nebiti. Upoznala si mogućnost neuvjetovanog Bivanja, a sad si upoznala i Nebivanje. Sada znaš da ljudi samo postoje u nigdje ničemu, da postoje sa svojim osobnostima i situacijama koje mogu biti smislene i besmislene, i kao takve samo postoje.

--Nisam takva Bila kao osoba, ali sad mogu Biti kao suho drvo, zrno pijeska, kost o koju sam se saplela, ili jednostavno ne postojati uopće.  -Tako je. Upravo tako. Jednostavno tako.

Energija ljudskog bića se prebacila u drvo. Prešla je u njega, i napustila tijelo. Poklonila ga je radosno lešinaru. Sada mu je mogao prići, i pojesti koliko mu treba. 

--Ah...kako je lijepo besmisleno Biti. -reče drvo-  --Znam, znam,  -odgovori lešinar dok se gostio truplom-   samo se postoji, i promatra Prazninu, promjene, vremena...  --..i trenutke.  -Točno. Svaki trenutak koji čini vječnost, svaki besmisao koji je dio postojanja.