Nalazi se u polusnu. Polako se budi, ustvari „nešto" ju budi, ali ne zna što je to. Zna samo da nije ugodno. Nimalo.

Pomalo otvara oči, i tad ju zaslijepi jarka, goruća svjetlost, kao da se nalazi na površini Sunca, jer i ispod svog ispruženog tijela osjeća snažnu vrelinu. Shvati da leži, i da se budi.

Ali ne želi se probuditi i ustati, iako je već budna, a jasno joj je da u tom položaju i takvom stanju nema govora da će ponovno zaspati.

Pomakne prste desne ruke, i zaključi da mora kako je to pijesak ispod njenog velikog i nezgrapnog tijela. Još uvijek njenom ne previše bistrom umu nije jasno što se to dovraga događa.

Vrući vjetar joj nosi slabu, bojom oštećenu kosu, a čak ju i pomicanje kose na vlasištu boli. No još se ne ustaje, samo nešto mrmlja sebi u bradu, te pokušava shvatiti gdje je. Sad napokon počinje micati lijevu, debelu nogu, ne samo debelu, već i jaku, masivnu.

U tom trenu joj cijelim tijelom prođe lagani a potom sve intenzivniji val neugode, praćen sve jačom željom da se već jednom makne iz tog jebenog položaja koji ju toliko izlaže vrućini da joj je koža na licu grubih i mrgodnih crta već gotovo okorjela.

Ustaje se. Gornji dio tijela je uspravila u sjedeći položaj, masne naslage na nadlakticama su joj se objesile, a široko razmaknute grudi šiljastih vrhova se nakostriješile.

Velika glava na skoro nepostojećem vratu se zbunjeno i mamurno okreće oko sebe, i naposljetku taj mali mozak u velikoj glavi zaključuje da se nalazi u nekoj pustinji. I da nigdje oko, ispred, i iza nje nema žive duše. Sama je. Nikoga nema.

Nije navikla na to. Uvijek je radio barem televizor, njen vjerni prijatelj i ljubavnik, i pravio joj društvo. A sada nema ničega da joj odvrati pažnju od tišine i nje same. Nije da ona sebe ne voli, o, dapače, dobro joj je, što da se radi. Ne razmišlja ona o takvim sranjima, a i tu je more selfhelp literature kojom se ponekad zaneseno uzdiže, jača svoju osobnost.

Ma gdje je selfhelp?? Nema ničega. Pogleda si u noge, ima na sebi donji dio trenirke, dosta prljave, kad joj se u tom trenutku iznad glave prolomi krik. Odzvanjajući i sablastan. Podigne pogled iznad sebe i škiljeći ugleda lešinara kako polako kruži po užarenom plavetnilu. Kao da samo čeka da „to" ispod njega izdahne pa da se pogosti tom gomilom mesa, koja bi mu bila dovoljna za godinu dana.

Uplašila se, skočila koliko već brzo može na trome noge, i pokušala nekamo pobjeći, iako nema kuda, sve je pustoš. Napravila je par koraka i saplela se o neku staru kost davno oglodane strvine te ljusnula svom težinom na vruće tlo, ravno nosom u pijesak.  Ispustila je nešto nalik kriku i režanju, otvorila usta širom, tako da su joj se pijesak i njegova prašina zalijepili na usta mokra od sline.

Zajecala je od bola, bijesa, očaja, straha.

Široka leđa su joj poskakivala od plača dok je oči čvrsto stisnula, iako su suze kvasile pijesak ispod kapaka.

Žena od 45g, zaposlena na blagajni u trgovačkom centru, neudana, živi sama u kućici sa dvije mačke, i papagajem, neobrazovana, grubog i osjetljivog karaktera, pretila, inteligencije nešto malo ispod prosjeka, sklona velikim količinama hrane i piva, ljubiteljica različitih show emisija i serija, života koji je gotovo proletio, a da ništa „posebnog" u njemu nije bilo.

Ta žena sada leži ovdje u pustinjskoj osami, a lešinar leti iznad nje čekajući da postane leš.

Ali postoji nešto. Jedna činjenica. Ona sada nije samo gruba, ružna, zatupljujuća blagajnica koja obožava žderati i buljiti u televizor.

Ona je ovdje samo osoba. Osoba ženskog spola. Žena. Koja bi uskoro mogla umrijeti od posljedica dehidracije i toplinskog udara, i koja nakon smrti više ne bi postojala.

Ona je samo osoba; koja ima svoju osobnost i životnu okolnost, i kao takva postoji.

Može li se ta činjenica da je ona sve to promatrati iz drukčije perspektive, i može li ona kao takva samo Biti? Biti u gluposti, besmislu, kaosu?