Može li ona Biti? Može li osoba glupe/zle/nezrele/loše osobnosti, i isto takvih životnih okolnosti samo Biti?

Bez da su joj uvjet Bivanju dobrota, odgovornost, smisleno življenje, ljubav prema sebi i drugima?

Može li se postojati i bez smisla i ljubavi?

Što VI mislite? Što TI, baš TI koji sad ovo čitaš misliš o tome?

Da li je moguće postojati baš takav kakav jesi,  sa svom težinom osobina, situacija, i ne tražiti drugo, zato jer sve što ti je najpotrebnije već imaš, a to nešto je postojanje tebe samoga, činjenica da postojiš, živiš kao Nešto u Ničemu, sa svojom osobnošću, i svim nakaznostima i glupostima koje iz nje izlaze?

Ako je to točno, može li ta očajna, nezrela osoba, ta žena na rubu smrti pomoću te činjenice preživjeti? Možda može. Pretpostavimo da je sve dosad navedeno obična ali i moćna istina, i da ju žena nekako spozna u sebi i oko sebe, kako bi joj to moglo pomoći? Sad ćemo pokušati saznati.

...već nekoliko sati je lutala pustinjskim prostranstvom oko sebe, pitajući se još uvijek što se događa, da li je ovo neki prokleti noćni košmar, a ako ipak nije, ako je sve ovo stvarnost, kako je uopće došla ovdje, kako se našla na ovom užasnom mjestu, što joj se dogodilo.

Sunce se već počelo približavati Zapadu, i iako je još žarko i nemilo sjalo ipak su počeli dolaziti trenuci njegovog zalaska za horizont. No, za nju to nije imalo previše značaja, jer iako ona nije to znala, pošto je izgubila pojam o vremenu, u biti se ona u pustinji nalazila već 2 dana i 2 noći, ne računajući današnji dan, zbog čega je pravo malo čudo činjenica da je toliko dugo izdržala bez kapi vode, bez i jedne sjenke osim hladne pustinjske noći.  Bila je iscrpljena do krajnjih granica. I na svom dosadašnjem preživljavanju najvjerojatnije može zahvaliti samo svom snažnom tjelesnom ustrojstvu i bijesu koji joj nije dozvolio da treći dan provede ležeći na cjelodnevnoj žegi.

Sunce je sve više zalazilo, i ona se tome radovala, pomisao na noć ju je ispunjavala nadom da će se malo odmoriti, odahnuti od vreline, i zatim ostatak noći provesti hodajući ne bi li došla neke ceste, naselja, ili barem običnog drveta.

Njen um nije shvaćao da je to nemoguće. Da u krugu od 50km nema ničeg osim pješčane pustoši, a da je njeno tijelo na umoru. Ona se nadala. Nadala se noćnom odmoru, a što se više nadala Sunce kao da je sporije zalazilo, i kao da je prije nego što mu Zemlja okrene taj svoj dio željelo što jače zagrijati i zasjati.

Žena se srušila. Svom težinom je pala na koljena, zastala koji trenutak zadihana, a zatim se strovalila na leđa. I tada zaurlala zadnjom snagom. No, umjesto spasa koji je željela dozvati tim urlikom, začulo se nešto od čega joj se naježila koža na tjemenu i svaka otrcana vlas kose. Bio je to krik lešinara, koji se jeka nadovezao na njen vlastiti. U tom je trenutku shvatila da joj to sama Smrt najavljuje svoj dolazak. U tom trenutku je to jasno shvatila.

Zajecala je i promrmljala jedno „zašto?", jedna jedina, obična riječ pomiješana s emocijama straha, tuge, boli, bijesa, i neshvaćanja kako se ovo uopće dogodilo, kako se našla na ovom mjestu, kako se ničega ne sjeća, ničega osim da je izašla u kino pogledati film „Mamma mia!" s Pierseom Brosnanom u glavnoj muškoj ulozi, da je izašla pred kino nakon završetka filma, i prihvatila poziv nepoznatog čovjeka da odu na pivo zajedno.

Ali nije dugo mogla čak ni očajavati pred smrt, jer joj se zloguka ptičurina počela približavati, nakon što ju je cijeli dan pratila. Lešinar je sletio nedaleko od nje, a ona je imala snage tek toliko da podigne i pusti ruku, što nije bilo dovoljno ni da zastraši a kamoli otjera pticu koja joj se približavala gotovo ljudskim hodom.

Odlučila ju je ne gledati. Nije željela gledati oči u oči pticu koja dolazi da bi ju počela čvrkati. No lešinar je stao. Sasvim blizu. Stao kao ukopan, dok mu  je meko perje oko golog vrata mreškao vrući povjetarac.

Pogledala je u vedro nebo iznad sebe, očima koje su je pekle od suza, znoja,  i od umora izazvanog jarkom svjetlošću pred kojom je cijelo poslijepodne škiljila.

Pomislila je kako će za koji trenutak umrijeti. Ili bolje rečeno krepati kao ona životinja o čiju se kost zaplela kad je počela hodati prije nekoliko sati. Da, baš će tako krepati, i od nje će ostati samo hrpa kostiju na pijesku. Počela se smijati na tu pomisao. Napokon će se riješiti svog ovog sala koje vuče na sebi otkad postoji!

Samo što tada više neće postojati da bi se tome mogla pošteno nasmijati.

Tada neće postojati.

Neće je biti.

A sada je ima?

Pa, očigledno da je ima. Čim može razmišljati o tome kako je tada neće biti.

Kad je ne bude bilo neće moći razmišljati. Jer kost valjda ne može razmišljati? Ma ne valjda, nego logično. Kost NE RAZMIŠLJA. A ona sada razmišlja. Kost ne osjeća toplinu Sunca. A ona ju osjeća. Kost ne vidi ove plave visine. A ona ih vidi.

Hoće ona otići gore kad umre? Kažu da ljudi idu na nebo kad umru. Ali što je uopće nebo? Da sad odlebdi živa gore vidjela bi isto što i sada vidi. Prazninu. Nigdje ničeg. Ništa. A ako je nebo samo ništa, to znači da je odmah ispred njenog nosa nebo, jer ni ispred njenog nosa nema ništa. I između nje i lešinara je nebo, jer nema ništa među njima. Kako se toga nije prije sjetila? Pa ona cijeli svoj život postoji na nebu. Zamisli! Ludilo. Postojala je na „nebu" otkad se rodila. Otkad je počela postojati. Postojati. Pa ustvari, ona još postoji. Iako neće još dugo. Ustvari, postojati će dok ju lešinari ne oglodaju. Ahhhhhhhhhhhhh........ Kako je dobro postojati. Postojati. Kad postojiš možeš biti sve. Glup, ružan, pokvaren, zao, nezrel, ljigav, nesretan, i sve suprotno tome, da se sad ne zamaram nabrajanjem, dovoljno je što znam na što mislim. Dovoljno je što postojim. POSTOJIM. Postojim kao takva kakva jesam. Koliko sam dugo postojala? 48g. A od čega se sastoji godina? Od mjeseci, tjedana... Ah. Koliko je to mjeseci besmislenog postojanja bilo. A tek minuta i sekundi? Ajoooooooojjj!!!!!!!!!!!!!!  Čekaj, čekaj... Pa jel to znači da se godine sastoje samo od običnih i nevažnih sekundi...? Pa da. Istina. Da poludiš, ali istina. Koliko sam samo tek sekundi postojala, besmisleno, bezveze, ali postojala. U ničemu. I nisam se toga nikad sjetila. Da je sve što postoji, ama baš sve, smo obično postojanje. I ništa drugo. Samo postojanje koje postoji iz sekunde u sekundu, da bi na kraju prestalo postojati.

Ma nije to nikakva filozofija. Samo postojanje svega i svačega, i sekunde. Nešto posve obično.

Pogledala je gore, u nebo ispred svog nosa, i udahnula-izdahnula polako. Čak smireno. Smireno u toj pustoši i nesreći, besmislenosti. Ali ipak je sve to postojanje. Njegov dio. Lešinar je to znao.

Pogledala je uokolo po nebu, i nasmiješila se spokojno, čak radosno.

Kako je dobro postojati svakakav. Kako je to odlično. Postojati svakakav, i znati da je vrijeme samo sekunda.

Nešto joj je palo na um. Skupila je zadnje atome snage (gle, čak se i snaga sastoji od sitnih atoma!) i viknula iz sveg glasa: DOBRO JE ŠTO SAM POSTOJALA U BLAŽENIM SEKUNDAMA BEZVEZNOG POSTOJANJA!!!

Lešinar se nije trgnuo od tog uzvika.

Nasmijala se mirno i zadovoljno.

Umrla je s osmjehom na usnama, nekako baš u vrijeme kad je Sunce zašlo za horizont.

No, priča se ne završava ovdje, ne još, iako će se završiti. Ali još ne, još nije prestalo postojanje.