Snovi su put u nepoznato. Iskreno koliko (ne)stvarno. Razmišljati o snovima je zaista teško, jer zbilja se da iskriviti, a to nije dobro. Dakle, snovi su misterija, zanimljivo putovanje koje je prepuno likova, podjednako dobrih i loših.

   Koliko vremena je potrebno da se prepustimo i skočimo u bunar, i tako svake noći, a ta ista nas vodi u daljinu o kojoj ponekad znamo maštati jer smo se zasitili svoje blizine.

   Dino je volio snove, a bio je normalan. Često je pokušavao da preslika blisko putovanje, da ga pokaže ljudima. Bacao strijele koje su se lomile i nisu uspijevale pobuditi pažnju svijeta, čak ni njegovih vlastitih roditelja.

     Već dugo planiram da vam ispričam ovu nezgodu (Dino mi se povjerio). Stotine neispavanih i  tijesnih noći me guralo naprijed ka vama. To u meni leži i širi se. Već je blizu da se proširi. Tih posljednjih dana nisam bio svoj, radio sam stvari koje sebi ne mogu objasniti. Šta da vam pričam o situacijama kada sam blesavo stajao na ulici i čekao zeleno svijetlo na semaforu. Nikad da se pojavi, znao sam stajati i gledati, ono još uvijek krvavo crveno i smije mi se, odvratno. Sve mi je izgledalo ogromno.

    Nevolja je zloća. Ova moja je bila prokleto blizu mene, gledao sam je svaki dan, a uvijek bi se mimoišli. Zadnji put sam je napipao i uhvatio za gušu. Uloge smo zamijenili, samo što ću ja biti iskren... to joj je najgora mora, vanzemaljac, šejtan i vrag, sve u jednom...

    Dino je spustio roletne u svojoj sobi iako se Sunce krilo iza gomile oblaka. Tako se u sobi spusti tama, a tišina joj skoči iza vrata. Dino je sjeo na pod i počeo da trepće u mraku. Želio je putovati, ali ovaj put je htio da se zauvijek zadrži na nekom otoku.

    Mir. Dino trepće i osluškuje tišinu, a kad je shvatio da ne postoji apsolutna tišina, pažnju je usmjerio na još dublje čekanje. Žarko želi da preskoči zidove realnosti i da na konju pobjegne u nepoznato.

    Zrak se znojio. I ovako je bio poderan. Dino je uporan u svom naumu. To je njegov život, živi za noć, za taj trenutak kada će mu san na oči pasti. Ovaj put je sebi nacrtao noć. Prečicom do svete zemlje. To traje... kad odjednom opazi naglo koškanje. Okrenu glavu i ugleda tri plišana bijela medvjedića kako se hrvaju međusobno. Pričali su jezik koji se samo spominje u svetoj zemlji. Dino je znao taj jezik, a sveta zemlja je odjednom postala njegova soba. Ta svađa, buka i galama , je oko ključa. Medvjedići se biju, a ključ je ispod Dininog stola. Kad bi se dvojica malo više pokoškala i zaboravila na trećeg, ovaj isti bi trčao prema ključu ali bi se na putu spotakao i otklizao do svojih neprijatelja... i opet ispočetka. Dino posmatra i trepće malo manje. Sigurno je mislio da je taj ključ veoma moćan čim se oni biju za njega. Galama je postala nepodnošljiva. Čak su se počeli služiti prljavim trikovima; ovaj jedan je uzeo škare i drugoj dvojici odsjekao ruke tako da oni nisu mogli da dohvate ključ i okače ga oko vrata, a i onaj pobjednik nije mogao do njega; poskliznuo bi se i vratio drugovim.

    Odjednom se začu nekakva muzika koja podsjeća na limeni orkestar. Medo pobjednik se poče penjati na krevet, ni ne pomišljajući na ključ. Sa sobom je ponio po jednu ruku od svakog medvjedića, a ta ista dva se sad udaraju glavama.

    Dino iskoristi trenutak, dopuza do stola i uhvati magični ključ. Otključa vrata koja su se stvorila ispred njega odmah nakon što je ugrabio ključ i shvatio da je uspio pobijediti bijele medvjediće. Kad je otvorio vrata, pred njim se pojaviše druga,  a na trećim je stajao natpis „NIJE ZDRAVO TREPTATI U MRAKU".