Proljeće se napokon dovuklo u ovaj zaboravljeni grad kraj rijeke. Već ga dugokarakteriziraju samo po njoj, rijeci, no grad i rijeka se već dugo dure jednona drugo i okreću glave, pretvarajući se da ne trebaju prijatelje.

Vjetrovi su sinoćdonijeli i kišu, pa je proljeće počelo mokrim i tužnijim stihom. Grad se žalio.

Ne znamda l' je ljudima draže proljeće ili sama kiša, jer svima je trebalo malo magijei proljetne zaljubljenosti, a rijeci je hitno trebala poneka kapljica, da jojuljepša izričaj.

Suša - jedinariječ dovoljna da opiše proteklu zimu. Bolesno dosadna i tamna, a ponajvišehladna. Težak period je iza nas.

I tako, dok vjetrovi i dalje haraju gradom, ljuljaju mostove iigraju se šeširima slučajnih prolaznika, grad se polako budi, udiše svjež zraki pušta proljeće u svoj zagrljaj.

Rijeka je već udahnula život i svoje obale ukrasila cvijećem.Melem za oči su njeni slapovi, a dušu je oživjela i svojim stanovnicima. Moždase baš sad, na proljeće, pomiri s gradom i ponovo, kao najbolji prijatelji buduispraćali noći i dočekivali jutra. Zajedno!

Ponekad se i ja zanesem pa si  dopustim malo poezije i ljepote, koju samo umjetnik može vidjeti ičuti, u granama vječitog prijateljstva.

Proljetna duša ne živi svugdje.

Natjeravam se da poletim i krenem svojim putem, ali ne moguostaviti melodiju koja se tek razvija. Neću odustati od divnog spjeva, kojipočinje s (izbaciti s) proljećem. Slušaću tu himnu i u šumi, na nebu, u grmu...iu srcu i mislima.