Cekape
ZLATIBORU

  Da li je zelenija voda...

Hedonista

Približavao sam se velikom brzinom prema...

NE UDVARAJ MI, NE OSVAJAJ ME

    reci: moj jezik ne želi...

Mozda bih ga mogla voljeti...3*

***  spavala sam osam navece....

Zašto

Svaki dan je borba. Čula sam negdje da čovjek...

Sve se događa s razlogom

 ...

CRNO-BIJELI DOŽIVLJAJI

    Čaplju koja...

OPET SI TU

    Ti si opet tu na...

NASLOVNICA KNJIGE "ZAPISI IZA GREBA" BOŽICE ZOKO

    NASLOVNICA KNJIGE...

Svevremeni Pinokio

Suze od tinte što se slijevaju tvojim...

DOMOLJUBNI JENDRIČKO

    Nisi ni šapnula...

Dnevnik jedne srednjoškolke 2

Svi imamo svojih 5 minuta, no Jasna je imala...

kino sloboda

  7.11.2009. Zagreb, tek prošla...

hm...

houston we have london...london calling,where...

SVET JE POZORISTE PREVARE

POKUSAVAS POBECI A NEMAS KUDA POKUSAVAS...

svoj jedini ja

kroz prljav prozor gledam zaleđenu...

ONTOLOŠKI MRAKOVI

  ONTOLOŠKI...

Vojnik spava, a kurac radi

Na klupi uz makadamski put je sjedio mladić od...

NA MJESTU NESREĆE

  Suviše loše...

RELIGIJA ISTINE

STUDIRAO SAM DUGI NIZ GODINA RELIGIJE I...

 
zbogom sjecanja... Ispis E-mail
Ocjena: / 2
LošeOdlično 
elmona6   
Četvrtak, 22 Prosinac 2011
Zatvaram vrata i zaboravljam sve. Neka budu prognani duhovi moje mladosti. Neka zaborave moje ime, moju adresu i mjesta koja još mirišu na mene. Neka više nikada ne prepoznaju moje tragove na pokislim jesenjim trotoarima i smrznutim zimskim stazama. Neka ostanu tuđa ta lica opijena maglom pokislih osmijeha. Ja njih nikada neću zaboraviti. Ne iz ljubavi, već iz straha da ne zaboravim obličja tuge. Ne želim više plivati mutnim vodama poput ovih, u kojima nikada nisam bila sigurna da li ću isplivati ili potonuti. Ne želim zaboraviti uglove usana koji su upućivali na lažan osmijeh, koji su me uspijevali zavarati i prevesti na drugu obalu na kojoj sam bila stranac. Ti fantomi su dugo živjeli u meni, izgledali su poput ljudi, a igrali su igru kvarno poput djavola. Da, živjeli su u meni, sada žive oko mene, pa kada ponekad vjetar donese miris lomljene duše, ja znam da su blizu, da traže svježu krv, pa se sklonim. I da se sada vratim u besane noći, znala bih drugačije... Možda bih se i tada sklonila... Nakon svega; osmijeha, ravnodušnosti i suza što su se nizali istim redoslijedom, znam da su to uzalud ispričane priče; njima se niko neće diviti. Niko neće pričati o dvoje ljudi što su se voljeli u velikome gradu, niti će ko znati gdje su izgubili ključ sreće, a i ako ga neko nađe biće kasno, njih dvoje će biti zaneseni nekim tuđim nebom. Žalostan je trenutak kada čovjek davnu sreću uspije prenijeti u par rečenica; ne jer je sreća nestala, već jer je ubijena misao i osjećanje, koje je, poput izgladnjelog psa, negdje u putu od parka do rijeke uginulo, bez igdje ikoga na ovome svijetu da ga barem isprati. I onda se nekadašnji sveti trenuci čine sramotnim, a osjećaji koje smo se trudili sačuvati u nečijem zagrljaju suvišnim...Uzalud je sjećanja, kasno se vraćate, ova duša bez vas će da luta.
   
 

Napiši komentar

:D:lol::-);-)8):-|:-*:oops::sad::cry::o:-?:-x:eek::zzz:P:roll::sigh:
Podebljano Ukošeno Podcrtano Striked Link Slika Lista Citiraj


« Prethodna   Sljedeća »
[ Natrag ]
suhozid.gif
 
 

Novosti