U početku je bilo jednostavno i nisam imao problema. Najzad, to sam prihvatio. Čovjek je čudan. Lud na svoj umiljat način. Pa se počnemo buniti. Zašto kad nema problema i kad sam sve prihvatio? Čudan sam i lud na moj umiljat način. Bez potrebe. Ona je izgubila svrhu i počela preobrazbu u nešto mistično.

Bojice u ruke i crtaj šta hoćeš, ali ne diraj moju ludost i odmakni se koliko smatraš da je pravo. Boje su moje blago, iako tog jutra nije bilo moje omiljene boje...

Pisaću pismo. Sune mi je dalo istinit signal, ali kad sam pogledao kroz prozor, njega nije bilo. Onda razmislim kako ću pisati ako nema sunca i u glavi mi se javi oblak koji grubim glasom otpoče svirku bez nota. Na kraju sam došao do prave istine; sunce i oblak su drugari. Biće mi svejedno, mogu pisati, shvatiće...

Kad sam riješio tu dilemu, za vrat skoči gora.

Malo me kopka činjenica da nikad prije nisam pisao nešto slično. Ne mogu se sjetiti kako pismo izgleda, kako mu je pravo ime, da li se uopšte ovo i naziva pisanjem pisma. Nešto mi je u ruci, s tim mogu da šaram po papiru, ali to mi neće pomoći da napišem  pismo jer i dalje ne znam kako ono izgleda i kako se zove. Sjedim na podu i pokušavam  se sjetiti dana kad sam bio dječak. Oni su pisali pisma. Kome i zašto? To su suvišna i luda pitanja, bitno je pismo! Usredotočio sam se na jednu tačku koja se počela povećavati i meni približavati. Tras! Bum! Pa ja nisam bio dječak! Naglo sam ustao i počeo tražiti tačku koja me želi povrijediti i uvjeriti da sam loš! Brzo sam shvatio da izgledam smiješno, a to se neće svidjeti drugarima...

Dalje.

 Koncentracija se počela puniti, kad odjednom neko uđe u prostoriju i unese nešto hladno sa sobom. Jezivi trenuci. Gledam u to. Čekam. Čak sam pročačkao uho i naćulio sva, ne bi li čuo kako se pismo zove. To traje. A to me nekako ignoriše. Ne osjećam strah, ne znam zašto me kopka ta nervozna jeza, jer nisam poznavao tu pojavu što me je prekinula u radu. Mislio sam da joj priđem i pitam da li je ta pojava nekada davno bila dječak, napokon da mi kaže kako se pismo zove. Ostao sam priseban, strah je bio veći od same želje.

 Kad bih izgovorio riječ pismo, ojetio bih toplinu, tačno kao da se sunce pojavilo. Brz pogled kroz rupu u zidu me je demantirao - sunce je pobjeglo, rano jutros. Opet ona hladnoća dolazi do mene. Ušutao sam. Mir, osjetio sam vazduh i naglo se zaprepastio. Pismo? Možda jesam bio dječak? Ha? Još samo malo. I?

Bum i tras! Neeeeeeeeeee! Tačka me napala opet. Nije mi jasno ko je sad kriv!?