VRUĆINA

-       Ime i prezime?

-         Nedim Kasipović.

-         Imate neki nadimak?

-         Najčešće Nedo.

-         Godina?

-         Trideset dvije.

-         Stručna sprema?

-         Ekonomista... Visoka stručna sprema.

-         Zaposlen?

-         Ne... Ustvari da. Radim kao konobar... Kafana «Laguna»... Prijavljen na četiri sata, znate kako to već ide... Oprostite, možete li otvoriti prozor?

-         Prozor je pokvaren...Zakovan... Znam da je vruće... I meni je... Dobro? Ovdje ste u svojstvu svjedoka. Razumijete?

-         Hm.. ne razumijem...

-         Gospodine Kasipović, molim vas, pročitajte ovu izjavu... Sve će vam biti jasno. Razmislite i recite da li možete svojim potpisom potvrditi to što je napisano?, - bio je iznenađujuće ljubazan inspektor Stošić.

Nedo je  tom ljubaznošću bio zbunjen. Tijesna kancelarija bila je još više stiješnjena duhanskim dimom, te znojem koji je isparavao sa  dvije skromne stolice presvučene vještačkom kožom. Ventilator je samo dodatno iritirao svojim monotnim zujanjem koje apsolutno  nije imalo baš nikakvu drugu funkciju, osim da ganja zrak po prostoriji tamo-vamo i  da ide na živce svima koji se nađu u kancelariji inspektora Stošića. Jeftini termometar na memljivom zidu pokazivao je plus dvadest devet. «Ima ovdje i više», mislio je Nedo pokušavajući rukama koje su još bile u lisičinama dokučiti papir sa izjavom koju je  trebao pročitati i potpisati. Vidjevši kako se Nedo pati da privuče papir k sebi, inspektor dozva policajca koji je očito bio pred vratima kancelarije:

-         Zdeno, hajde ovamo!

-         Izvolite, inspektore.

-         Skini momku lisice! Skini, šta čekaš!? - malo nestrpljivo naredi inspektor vidjevši da je policajac iznenađen zahtjevom.

Policajac posluša i na znak inspektorovih očiju ponovo iziđe iz kancelarije.

-         Zdeno, možeš li malo ovamo!?, ponovo pozva inspektor.

-         Molim, inspektore?

-         Gdje je ono išao inspektor Hamid? Je li stigao?

-         Jeste. Bila saobraćajna nesreća. Pa je inspektor Hamid išao da vidi ko je.. šta je...

-         I?

-         Zabio se u most onaj Lidin mali... mafijaš...

-         Čekaj, stani... Onaj mali.. Fućo? Pogin'o Fućo!?

-         Jest, jest. Taj.

-         E, hvala ti ,Zdeno, svaka čast... Možeš ići...

Nedo je trljao  ruke po mjestu koje su do maloprije stezale lisice i osjetio znoj i po zglobovima, kao da ih je umio kondenz koji se ovo pakleno prijepodne stvorio na lisicama. Prije nego dohvati papir, još jednom začuđeno upita inspektora:

-         A, nećete mi reći da imam pravo na advokata?

-         Kakav, bolan, advokat?! Pa oni samo useru stvar! Oni otežaju stvar... Vidiš, mi ćemo se lijepo dogovoriti, uskladiti priču, da sve bude brzo... Razumiješ? Zašto nepotrebno razvlačiti sve ovo? Ima policija i tužilaštvo još posla! Nego, pročitaj to, potpiši, pa da ja mogu tužiteljstvu podnijeti izvještaj, a onda će oni da odrađuju svoje... A i ova informacija o ovoj saobraćajki će nam dobro doći... Ih, što ti je život - dok nekom ne smrkne, drugom ne svane... A tebi će definitivno svanut'!

Obojica istovremeno pogledaše na sat - sedam i dvadeset. «A već je dvadeset devet...», pomisli Nedo. U momentu, kao da mu je čitao misli, promrlja i inspektor:

-         Juče je čitav dan bilo oko trideset devet... Mislim da je i cijele noći bilo slično ovome.

-         Jest. Cijelu noć oka nisam sklopio od vrućine... Stan mi gleda na jug... Pakao! -  potvrdi Nedo i konačno uze papir u ruke. Prije nego što je počeo čitati upita inspektora:

-         A da Vam ja ipak ispričam svoju verziju događaja? Glupo mi je da potpisujem bilo kakvu izjavu dok ne ispričam...

-         Pa, hajde, kad si navalio ispričaj, - zavali se inspektor nezainteresovano u fotelji, - Ali ćeš na kraju ipak potpisati izjavu.

Nedo duboko udahnu spareni zrak kao dječak koji je dobro naučio pjesmicu i treba je recitovati:

Jutros sam bio prva. Nije mi neka logika da iz druge idem u prvu, a naročito kada se kakvo društvo dobrano odvali u kafani, pa se ostane dugo. Radno vrijeme je do dvadeset tri, ali sinoć je neka ekipa  proslavljala dobro obavljen posao, pa sam ostao do dva i četrdeset pet iza pola noći. Gazda Muki je takođe bio prisutan - zvao je jedno piće toj ''ekipi''... «Zna Muki šta radi...», mislio sam noseći poslije cijeloj kafani ture pića koje su više puta zvali ovi slavljenici... A poznavao sam i slavljenike gotovo od rođenja - i Amka i Zlaju i Prleta. Bog dragi zna kako su uplovili u te poslove kojima su se bavili - ali su dobro zarađivali. Bez škole, bez struke, bez znanja i zvanja, pa i bez posla...onog pravog... Al' ima posla i bez firme... pa se voze mercedesi i bmw-ovi. Znao sam, kao što svi znaju, pa i vi u policiji da je u pitanju šverc trave, koke, heroina, tableta, kamatarenje... Usluživao sam ih, a od pola noći počeo gutati i njihove  uvrede. Nisu to bile psovke, nego lagano peckanje, podbadanje. Amko i Prle su svaki put kada bi zvali piće naručivali jedno po jedno tako da sam umjesto jednom tri puta dolazio i odlazio do njih. «Hajde, diplomirani ekonomisto, donesi nam još jednu!» - urlao je Prle svakih deset minuta, a Amko bi, kad donesem turu samo dobacio: «Ekonomisto, hoćeš nam odmah naplatiti ili kasnije?! Ima l' kamata ako platimo na kraju?» To je kao trebalo biti smiješno i prisutni su se i smijali. Jer, ako je nešto smješno Amku, Prletu i Zlaji - to treba da je smiješno svima na planeti. I ja sam se donekle smješkao profesionalno radeći svoj posao. Smješkao se i gutao uvrede...

Kad se društvo zasitilo pića i kafana se ispraznila, onaj silni bakšiš nisam uzeo nego s pazarom predao gazdi Mukiju. Izlazeći iz kafane, sretan i zadovoljan dobrim prometom, na šanku mi je  ostavio  novčanicu od pedeset maraka kao bonus zaradu..  Muki se izgubi i sa parkinga ispred kafane. Sjeo sam za šank izvadio upaljač i cigarete, upaljačem zapalio onu veliku crvenu novčanicu i na njenom plamenu pripalio  cigaretu. Kafanom se još orilo «...cijelo selo šmrče bijelo...». Ugasio sam sranje od muzike, svjetla i u tami ispušio cigaretu. Kad sam  krenuo u stan termometar u kafani je pokazivao trideset i dva,  a kazaljke sata su se raspele na petnaest do tri. Spavao gotovo da i nisam. Vrućina!

U pet sam već bio pod tušem, a petnaest do šest  u kafani. Za tih petnaest minuta počistio sam kafanu, pretrčao preko ceste do kioska i uzeo dnevne novine. 

Vrijeme u praznoj kafani iskoristio sam da na miru popijem kafu i prelistam novine. Kafa je dobro došla,  novine nisu - sve same gluposti i crnjaci! Da bar jednom slažu da će biti bolje! Okrenuo sam zadnju stranicu - predviđaju dalji porast temperature - poslijepodne čak do četrdeset dva.  «Danas sam do dva, taman odmah na bazen.», mislio sam. Bilo je šest i deset. Pred kafanu stade neki stari peugeot kojim su svakoga dana dolazili radnici iz tvornice namještaja. Obično su dolazili iza pola jedanaest kada im je pauza od pola sata. No, jutros su došli rano. Prišao sam stolu za kojim su sjedili. Bili su u radnim odijelima natopljenim znojem i piljevinom. Meni ti radnici mirišu na ljepilo za drvo. Naručili su kafu i kiselu... Znao sam to i unaprijed... Donio sam naručeno i spustio na njihov sto... Pomjerili su pažljivo svoje jeftine cigarete... Iz njihovog očajnog razgovora sam shvatio da je tvornica namještaja zatvorena i da su svi dobili otkaze. A onda se pred kafanom stvori onaj novi  bmw. Iz njega uz kreveljenje i psovke iziđoše Prle, Amko i Zlaja. Dok su sjedali za stol,  pored stola onih radnika,  psovali su ih i vrijeđali govoreći da neće da ih više vide «...onako smrdljive u ovoj kafani!».  Krenuo sam prema njima, a Zlaja viknu da ponesem tuborga koliko može stati na sto. Na tri puta sam donio  dvadeset i četiri boce... Redao po stolu uz njihovo provociranje... Bili su razdragani i raspoloženi, a kad su takvi onda su još gori. Nema na koji način nisu vrijeđali i ponižavali. Kad sam mijenjao pepeljaru, jedna boca piva je pala sa stola. Prle je počeo histerisati i psovati  jer sam mu pokvasio cipele. Htio je da iz šanka donesem krpu i očistim ih. Otišao sam do šanka. Sve se desilo jako brzo. Neka vrućina me obuzela. Pogledao sam na termometar - u hladu u kafani je bilo dvadeset osam. Pogledom sam tražio krpu i ... da sam je odmah našao najvjerovatnije bih i učinio to što je Prle htio. Otišao bih tamo kao pas podvijena repa i očistio mu mafijaške cipele. No, krpe nije bilo na vidiku. Razgledao sam. To mi je dalo djelić sekunde vremena da se zapitam «Pa, šta ja to radim?! Je li stvarno tražim krpu? Hoću li pasti tako nisko?» Otvorio sam pretinac iznad šanka. Vrele jutarnje zrake sunca obasjale su unutrašnjost pretinca, a iz njega  - mene je obasjao pištolj. Zgrabio sam ga, provjerio je li spremnik pun. Krenuo sam prema njima. Neki mercedes je u tom momentu zakočio pred kafanom. Svi su gledali u tom pravcu. Bio je to Fućo. Nešto im je opsovao i nagazio po gasu. To ih je malo izbacilo iz takta. Dovoljno da stanem pred njih i smjestim svakome po metak u čelo. . Jednostavno sam puk'o!  Onda sam se vratio u šank, obrisao pištolj krpom, k'o na filmovima, i ... nazvao Vas.

Inspektor je sa žaljenjem gledao u Nedu, a po završetku priče mirno mu reče:

-         Dobro, ispričao si svoju verziju! Sve to zaboravi! A sada potpiši tu izjavu jer je tu opisana prava verzija događaja!

-         Kako mislite prava verzija događaja?, vrućina je Nedu već učinila otvoreno

nervoznim.

-         Mali, nemoj da se praviš pametan. Radim tebi u korist! Ako hoćeš pročitaj tu izjavu, ako nećeš ne moraš, ali je potpiši...

-         Čija je ovo, ustvari izjava? Ko ju je sastavio?

-         To će biti tvoja izjava usklađena sa izjavom one trojice radnika koji su jutros pili kafu i koji su sve vidjeli, - povisio je glas i inspektor.

Nedo potpisa izjavu i ne pogledavši ju. U tom momentu inspektor sav ozaren odlijepi sa stolice i srdačno pruži ruku Nedi:

-         Momče, čestitam! Dobar potez. Istraga je završena. Slučaj riješen! Možeš ići.. Slobodan si! Volim ovakve poslove! Ovo ljeto ću na miru na godišnji...

-         Ne razumijem.... - bio je zbunjen Nedo.

-         Kasipoviću, rokn'o si trojicu bandita. Onaj četvrti je imao udes. Oni su međusobno bili u sukobu. Trojica radnika, očevici znači, su ispričali verziju da je Prleta, Zlaju i Amka ubio Fućo. Kao,  Fućo je naišao pored «Lagune», stao s mercedesom, smjestio im po metak u čelo, sjeo u auto i odvezao se uz škripu guma. Trag mercedesovih  guma je na cesti, pištolj će se već nekako naći u Fućinom automobilu. A i sam slučaj da je Fućo jutros skončao - ide nam u prilog. Mrtva usta ne govore! Niko ništa nije vidio. Ona trojica radnika će potvrditi još jednom priču ukoliko to bude trebalo, a najvjerovatnije da neće.... Znači - slobodan si!

Nedim je bez riječi izišao iz kancelarije. U zraku još više vreline i smrada i koji stepen više  nisu dali da se udahne kako treba. Pred stanicom je još uvijek bio jedan od one trojice radnika. Pogledao je Nedima kao da daje nekakve znakove. No, Nedo to nije shvatio. Doteturao je do stana bez misli, bez osjećaja, otupio od nesanice i vrućine. Brzo je otključao vrata jer je telefon uporno zvonio. Kao da nekome treba pomoć.

-         Halo, halo...

-         Je li Nedo?

-         Jeste, ko je? - umorno  potvrdi Nedim pokušavajući doći do daha.

-         E, ja sam, Žuki... Znaš me...

-         Znam, ti si jedan od onih radnika iz tvornice...koji su jutros bili...koji su jutros vidjeli...

-         Nedo, ti znaš da sam ja sve vidio!?

-         Znam, Žuki, znam...

-         Jutros sam ostao bez posla... A imam ženu i djecu...

-         Ja, i?

-         Pa ako bi mi mogao pomoći...novčano... sa jedno par stotina eura...bio bih ti zahvalan... A zahvalnost bi značila moju šutnju... Halo? Razumiješ li!?