vweb
Nečija Svakodnevnica

Super,extra,bonus,mega,gratis,ultra....aah taj...

KAKO VAS NIJE SRAM-BAMBAM

KAKO VAS NIJE STID JEL VAM SE VRATIO...

MOJ MALI JE OPASAN

MOJ MAIL JE OPASAN KADA GA STAVIM NA...

NOVOROĐENI OSJEĆAJI

  NOVOROĐENI...

OSLOBAĐANJE ARITMIČNOG SRCA

      Visoko na...

DOBRA TI SREĆA

      U...

NIJE VAŽNO

     Nije važno šta je...

PERNATI SNIMATELJ

  Nakon neuspjele...

Želja u bunaru

    Snovi su put u nepoznato....

Vode

Prema njemu, od nas Pored nje, od...

ZNAM

Znam svaku crtu tvog lica toliko puta sam...

povrijeđeni u dvoje

Ne postoje riječi kojima bih se mogla opravdati...

MAKARSKA

  MAKARSKA  ...

Pjesma k..cu

Izvoru moje radosti,  razlogu moje...

STIŠANO DISANJE

  Kada potegnem prve kapljice iz...

prijetnja mnogim šapama

komadi i komadići zelenoga stakla...

VAN GOGH

  Kada te poljubim u zahrđalo...

jednostavno ja

to jest onon najteže nama ljudima..prihvatiti...

U kutu

Ugašena svjetla sivilo...

NEKI DRUGI MI

    I ovaj sneg se...

 
VIZA (PRVI DIO) Ispis E-mail
Ocjena: / 12
LošeOdlično 
veseli_bosanac   
Ponedjeljak, 22 Lipanj 2009

VIZA
I
Jutro je počelo sa suncem. To mi je samo pojačalo euforiju
koja je vladala u meni i u većini Bosanaca i Hercegovaca
povodom utakmice nogometnih reprezentacija BiH i
Danske. ‘'Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino!'', odjekivalo
je tih dana. Greškom sam parkirao auto pred zgradu Vlade
Federacije BiH, koja je uz zgradu Ambasade SAD. Neljubazni
policajac me upozorio da tu ne mogu parkirati. Na pitanje
da li u blizini ima parking gdje mogu parkirati svoj ofucani
ford, policajac viknu da ima, ali njemu na glavi i dade mi znak
rukom da idem dalje. ‘'Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino'',
mirno sam pjevušio dok sam se udaljavao. Bio sam baš nešto
raspoložen. Nasmijala me slika koja bi se stvorila da sam
ford ostavio na parking pred zgradom Vlade FBiH: desetak,
što mercedesa, što audija, od kojih svaki minimalno vrijedi
pedesetak hiljada KM, i moj ford od cijelih hiljadu i dvjesto
KM. I to registrovan!
Ostavio sam auto u neku uličicu dvadesetak minuta
hoda od Ambasade. Harun, kojeg sam već ostavio pred
Ambasadom, bio je moj prijatelj - nezaposleni demobilisani
diverzant, bez trećine lobanje, koju je ostavio ljeta ‘95. negdje
oko ovog istog Sarajeva. Da nije bio takav, bio bi u svojim
najboljim godinama - bilo mu je trideset. Dovezao sam ga
iz Turbeta jer čovjek hoće da ide u Ameriku. Godinu dana
sam mu uporno govorio da mu neće dati vizu, ubjeđivao ga,
objašnjavao, ali on sa svoje dvije trećine lobanje to nije želio
da shvati. Ponekad mi se čini da je on to, ustvari, znao, ali mu
je trebao još jedan dokaz da ni Amerika ne valja, još jedan
povod da mrzi cijeli svijet...
Došetao sam do Ambasade lagano. Iznenađujuće toplo
oktobarsko jutro otkidalo je lišće sa drveća postrojenog
uz cestu. Šest sati i četrdeset pet minuta! Visoka ograda
sa bodljikavom žicom po vrhu, videonadzor, ogromno
obezbjeđenje samo me podsjetilo šta je ta Amerika. Da su
fini i demokratični kao što misle, sve to im ne bi trebalo. Pade
mi na pamet ambasada jedne Norveške ili Danske. Prilazeći
već formiranoj koloni ispred ulaza u dvorište Ambasade,
izbrojao sam da je Harun osmi.
I? -
Šta I ? Vidiš gdje sam. Sad će to brzo. Hajd' ti popij -
negdje kafu i nešto pojedi, eto mene za sat vremena, -
odgovori Harun.
Hajdemo mi obojica popit' kafu i kući... Džaba čekaš!, - -
pokušao sam posljednji put.
Slušaj, Samire, - naljuti se on, - jaran si mi, ali još jednom -
mi to ponovi i možeš ići! Mene slobodno ostavi, doći
ću autobusom!
Dobro, dobro! - , smirivao sam, - donesi tu vizu! Čekam -
te ovdje, pa da idemo proslavljat'!
Takvog te volim, - nasmija se Harun, - punog -
optimizma!
Drhtavom rukom je izvadio cigarete i zapalili smo. Sjedili
smo na nekakvom zidiću pored trotoara i šutjeli. Svaki
razgovor bi sigurno pokvario ljepotu oktobarskog jutra. Na
parkingu Vlade, koju je koristilo i osoblje Ambasade stizali su
luksuzni automobili. Ko ih je vozio? Možda ministri, doministri,
zamjenici ministara, pomoćnici zamjenika ministara, vozači
svake od navedenih kategorija žderača državnog proračuna.
Uglavnom, izlazili su iz svojih automobila i pored nas
dvadesetak, koji smo bili nasađeni na zidić pored trotoara,
prolazili kao pored magle. Ne znam koliko smo čekali kad
pred kolonu dođe momak iz obezbjeđenja Ambasade koji
podijeli nekakve papire sa rednim brojevima, koji su imali
cilj da stvore red pri ulasku. Harun svoj papirić sa brojem
osam ponudi nekoj nani iz Zvornika koja je bila pod brojem
dvanaest. ‘'Sevap je'', kaže. A nana ga blagosiljala kao da joj
je, u najmanju ruku, dao samu vizu. Ipak nije uzela papir i
mjesto od Haruna, jer je bila sa unukom i nije htjela da se
razdvajaju.
Po načinu na koji je Harun počeo žmirkati, znao sam da ga
već bole oči i glava, što je bila jedna od posljedica ranjavanja.
A i jutro se bilo promijenilo - još je bilo toplo, samo sa rubova
oblaci iz daljine krenuše prema nama, prvo rasparčani vjetrom,
a onda se ujediniše u sivilu. Lišće se više i brže otkidalo s
grana, Sarajlije su brže prolazile trotoarom pored nas - ili što
kasne na posao ili zbog toga što u njima budimo nelagodu,
onakvi kakvi smo, kao u redu za humanitarnu pomoć, svaki
sa svojom tužnom pričom i još tužnijim izrazom lica. Harun iz
džepa izvadi po tablu nekavog ‘voltarena' i ne znam čega još
ne, za tren mu se na dlanu nađoše tri tabletice.
- Hoćeš ti koju? - , upita me. Nisam stigao ni odgovoriti on
ih samo baci preko ramena:
- Ma, neću ni ja! Ovo je sve zbog nepovoljnih
biometeoroloških prilika! Ubi u glavu!
Sjedili smo i čekali... Neke gospođe su u parku preko puta
šetale svoje pse, srednjoškolci kojima se nije išlo na nastavu
su sjedili na naslonima klupa u parku, sa nogama na mjestu
predviđenom za sjedenje. Pušili su i cerekali se čitajući poruke
na mobitelima. Iz zgrade u kojoj su smještena ministarstva
Vlade je izišao neki gospodin i dok je dozivao svog vozača da
dođe po njega automobilom (a bio je udaljen čitavih deset
metara!), pljunuo je nemarno, ‘iz peta' barem osam puta.
Umjesto njemu, Harunu i meni, bi neugodno, jer smo možda,
baš mi, glasali za njega. A možda i nismo baš mi, ali većina
svakako jeste jer gospodin ministar ne bi bio ministar da nije
bilo nas glasača - običnih ljudi koji rade, od kojih neki imaju i
platu, koji čekaju u redu za vizu...
A u redu nas je bilo već i tridesetak. Neki, ustvari, nisu
čekali u redu za vizu, nego su pravili društvo kao ja Harunu.
U takvom me razmišljanju prekide ponovo tip iz
obezbjeđenja Ambasade koji reče prisutnima koji žele
aplicirati za vizu da mogu ući u objekat. Ostao sam sa nekoliko
ljudi ispred i razgledao okolo gdje da uđem popiti kafu i nešto
pojesti. Bilo je oko 8 i 15 i sve je mirisalo na kišu....
   
 

Napiši komentar

:D:lol::-);-)8):-|:-*:oops::sad::cry::o:-?:-x:eek::zzz:P:roll::sigh:
Podebljano Ukošeno Podcrtano Striked Link Slika Lista Citiraj


« Prethodna   Sljedeća »
[ Natrag ]
suhozid.gif
 
 

Novosti