VIZA (DRUGI DIO) | Proza | Knjiga online | Knjiga on-line

povrijeđeni u dvoje

Ne postoje riječi kojima bih se mogla opravdati...

PST,SLUSAJ OVAMO-DOLE PRAVOPISNA PRAVILA

TANKA SU TO SLOVA STAKLENE SU TO...

''Samo za Rijeku''

''Samo za Rijeku'' (...i ostale gradove diljem...

Atmosfera tako svečana, tvoj miris me...

torbe na štapu

Pogledaj dugu na nebu- viknuo je Tonček dok smo...

OPET...

nije mi dobro kad čitam mislim da me...

Ne budi me moj crni anđele nisu ruke tvoje...

Možeš negodovati I prijetiti da...

NEZNANKO,TI STO TE VIDJEH NA PIJACI PA...

Na svijet me je...

RELIGIJA ISTINE

STUDIRAO SAM DUGI NIZ GODINA RELIGIJE I...

DOBRA TI SREĆA

U...

The world's gone mad

I like writing songs that nobody sings I...

Samo drugačiji Ili...

like always liked to be easy read.. just for me...

vSjedim uz mirnu jezersku...

Galop i Keko zaspali na rivi opijeni proljetnim...

DNEVNIK TJELESA

Plivam zelenim...

‘’JA BIH DA TE GLEDAM’’

Ja bih da te gledam kako stojiš...

VIZA (DRUGI DIO)

Ispis

E-mail

veseli_bosanac
Ponedjeljak, 22 Lipanj 2009
VIZA II Stariji se obično rano bude. Onako, sami od sebe, bez vekera i pijetla. A nana Hatidža se jutros probudila još i ranije nego obično, davno prije sabaha... Dugo je ležala otvorenih očiju ispred kojih je igrao lik sina joj Mustafe, koji je još ‘97. otišao u Ameriku. Hatidža je pokušavala njegov lik zadržati pred očima, u onom mraku prije svitanja. Vidjela je kako ga drži krvavog u naručju ‘92. godine u njihovom Zvorniku kad je bio ranjen; Prolaze joj ispred očiju transporteri UN-a kao onda kad su ga prebacili u bolnicu u Tuzlu. I lik Mustafin kad je oporavljen došao na vrata njene izbjegličke sobe u Banovićima. Mlađeg sina Safeta, nana Hatidža nije našla - nestao mu trag negdje između Srebrenice i Žepe, ali je njegova krv, njegov sin Ahmed, tu sa njom - u malom stanu u golemom Sarajevu. Sarajevu koje, mislila je Hatidža, dobrim dijelom ne voli svoje bezimene heroje. Zna Hatidža i čitati i pisati, završila je Hatidža svih osam razreda škole, još u onaj vakat. Imao je Hatidžin babo, stari Safet-beg, pola Zvornika i oko Zvornika. Bila je Hatidža hanumica ponosna, a bila bi i begovica da im još ona Jugoslavija nije uzela gotovo sve što su imali, a ova zadnja Jugoslavija, i ono malo što je ostalo. Opet je Hatidža uspjela djecu iškolati: Mustafa je radio kao inžinjer na brani, Safet profesor u školi, a evo i unuk Ahmed je na školama - on ide za doktora... Sa sarajevskih munara gotovo u isto vrijeme bi najavljen sabah. Hatidža se pridiže i sjede na krevet učeći. Poslije ezana uputi dovu Stvoritelju i ode da abdesti. Klanjala je mirno, skrušeno a dostojanstveno, bez misli o bilo čemu, potpuno se predajući molitvi. Bila je tu, ali nije bila tu. Bila je vanvremenska, nadvremenska, kao vjerovanje. Bila je daleko od briga i strepnji svakodnevnice. Samo rijetkim Stvoritelj ukaže takav mir... Nije čula ni kad je Ahmed izišao iz svoje sobe i abdestio. Završila je namaz, uputila još jednom dove, moleći za sina Mustafu, da ga vidi u toj Americi; Molila je za sina Safeta, da ga nađe živog ili mrtvog; Molila je za ovo dijete, Ahmeda, da izađe na pravi put... Zamirisa kafa. Nano, evo je, gotova, - reče Ahmed, - Hajde da popijemo - po jedan, pa da i ja klanjam. Nemoj, sine, same kahve, pojedi prvo štogod, - brinula - se Hatidža. Ne da mi nervoza, - pokušao se našaliti Ahmed, mada - je tu bilo i istine. Ahmed je bio nervozan. ‘'Šta ako ne dobijemo vizu?!'', mislio je, ‘'Ko će s nanom u Ameriku?'' Nije njemu zbog njega samog, nego zbog nane. Amidža Mustafa je opet teško bolestan i teško da ostane živ. Pa i Ahmed bi ga volio vidjeti, a tek nana? Što nervoza, sine? Šta bude - bude! Od Allaha je i tako - je moralo biti. Mi ćemo uraditi svoje. Nemoj se brinuti, - objašnjavala je nana Hatidža. Ahmed je jeo krišku hljeba što mu nana pruži iz svojih mehkih ruku. Divio se njenoj vjeri. Ispod oka je gledao njene plave oči, kao vedar dan, čiji sjaj nisu ugasile ni godine, ni rat, ni gubitak voljenih, ni izbjeglištvo. ‘'Valjda je to zbog njene istinske vjere'', - mislio je Ahmed i bio, na neki zdrav način, ljubomoran na nanu. On nije još osjetio takav mir. Možda zbog svojih godina, koje su po prirodi takve da nameću bespotrebne dileme. Možda zbog njegovog htijenja da vjeru prihvati potpuno, pa čak da i drugi trebaju činiti tako. Uglavnom, nije imao onaj mir koji je želio... Do Ambasade je bilo pola sata laganog hoda. Krenuli su bismillom, jedno pored drugog. Nana ga držala pod ruku. Udisali su divno oktobarsko jutro. Dan se tek bio upalio. Dok su izišli na pravac ulice od kojeg se vidjela Ambasada, Ahmed primijeti da je pred Ambasadom već desetak ljudi. Čekat ćemo -, reče neveselo nani. - Neka, brzo će to ići. - Počela ga je čak i nervirati nanina mirnoća. On nije bio miran. Valjda zbog one žice po vrhu zida koji je okruživao dvorište Ambasade. Ili zbog onih žica što ih u snovima vidi. Zbog žica koje mu ne daju mira niti sna. Zbog žica što mu uzeše djetinjstvo, roditelje odvedoše u smrt. Zbog žica što ga ostaviše samog sa nanom. A i taj red pred Ambasadom! Ko će tamo stajati?! Bio je sumljičav prema drugima. Bio je sumljičav prema svima osim prema nani Hatidži. Nađoše se njih dvoje u redu. Ahmed izbroja da su on i nana petnaesti i šesnaesti. - Dobro jutro, komšinice, - obrati se nana Hatidža starijoj gospođi koja je bila ispred njih. - O, dobro jutro, Hatidža, kako ste , - ljubazno i bez lažne znatiželje upita gospođa od nekih pedeset i nešto godina nanu: - Je li to i vi po vizu? Ili samo unuk? - Draga Ružice, evo, hoćemo moj Ahmed i ja u Ameriku. Imam sina tamo. Mustafa moj. Ozbiljno je bolestan pa idem da ga posjetim...'' , - utihnu nana da joj se suza ne bi omakla. - Vjeruj mi da nisam znala - , ne htjede Ružica dalje zapitkivati, nego otkri nani Hatidži svoju priču: - Meni je muž poginuo ovdje u Sarajevu ‘95., a kćerka jedinica je otišla u Ameriku ‘99. Pa, eto, idem da je posjetim. Ružica je u tom momentu pogledala Ahmeda i kao da mu je pročitala misli, dodala je: - Muž je cijeli rat bio u Armiji BiH. Poginuo je ovdje u Sarajevo, od snajpera... Ma, da ti ne pričam... Kasnije je dobio ‘'Zlatni ljiljan''. A, gdje su tvoji u Americi? U Sent Luisu - , odgovori Hatidža. - Ma nemoj! - , iznenadi se Ružica, .- Pa i moja kći je tamo! - Eto, ako dobijemo vizu, možemo skupa. Eto, vidi ti! Baš ću imat fino društvo. Toliko smo se viđali na stubištu u onoj trgovini u ulici, a ništa ne znamo.. Ma, ja ne hodam puno - , pravdala se nana Hatidža, - - Najviše sam u stanu. Nekad siđem do prodavnice, nekad doktora, uz ramazan do džamije na teraviju... Čekam Ahmeda da mu je sve na vrijeme kad dođe s predavanja. Malo šta pročitam, eto, tako provodim dane.. Njihovu priču prekide neki momak koji izađe iz Ambasade i podijeli im papiriće sa rednim brojevima. Ahmed dobi broj jedanaest, a nana Hatidža dvanaest. Tada im priđe mladić, neki zaista pristojan mladić koji se, žmirkajući očima, obrati nani: - Nano, ja sam broj osam, pa ako hoćete da se zamijenimo da prije dođete na red? - Hvala Vam mladiću, ali sam ovdje sa unukom, pa ne bih da se razdvajamo -, odgovori nana dirnuta pažnjom nepoznatog mladića. On se udalji i vrati na svoje mjesto u redu. Hatidža i Ružica započeše priču o vremenu, jer se jutro promijeni: još je bilo toplo, samo sa rubova oblaci iz daljine krenuše prema njima, prvo rasparčani vjetrom, a onda se ujediniše u sivilu. Lišće se više i brže otkidalo s grana...

Napiši komentar

« Prethodna		Sljedeća »

Novosti

Proza Best Of

Mozda bih ga mogla voljeti ---II dio.... (5)
Dunav i fuckin fairytales... (5)
torbe na štapu (4,9)
DŽONI ŠTULIĆ (4,9)
Ledena kraljica (4,8)

Poezija Best Of

BRODSKI DNEVNIK (5)
NASTAVAK SPEKULACIJA (KONAČNA VERZIJA) (5)
tvoje srce je od latica ruža (5)
LJUBAV NA NEBU (5)
kralj i ja (5)

Aforizmi Best Of

Osmijeh (5)
afo2 (4,8)
Iskustvo (4,8)
STVARNA SLIKA (4,8)
Život kao roman (4,7)