Nije to bilo tako davno kada je u kući male Lane vladala sreća i zadovoljstvo. Lana je bila vrlo neobična djevojčica. Sve ju je zanimalo, bila je vrlo živahna, pametna i mudra. Imala je velike crne oči poput košute. Puno ljudi bojalo se gledati Lanu u oči jer su imali osjećaj da im čita misli i vidi svaku njihovu kost. Seoske babe govorile su da to dijete nije od ovoga svijeta jer su čule da se Lana rodila u košuljici, a to nije dobar znak naklapale su babe. Bapske priče raspirivala je i Lana svojim pričama o njezinoj prijateljici Vili Pričalici. Svima je pripovijedala kako svaku večer ona i Vila Pričalica spavaju zajedno.

U susjedstvu su Lanu zvali Vila Pričalica.

Jednom ju je susjed Ive pitao može li i on vidjeli tu vilu. Lana mu je rekla da ne može jer je u srcu zao, pogotovo prema svojoj ženi. Stari Ive se naljutio i prijetio njezinim roditeljima te im je isprao uši kako loše odgajaju svoju kćer, koja sigurno neće dobro završiti. Svojom znatiželjom , drskošću i bujnom maštom, Lana je mami svakodnevno zadavala glavobolje, postavljajući joj vrlo teška pitanja. Često sirota mama ne bi znala ni odgovoriti , Lana ju je zbunjivala.

         Jedne večeri Lana je pripovijedala mami kako je njena prijateljica Vila Pričalica nastala od rose crvenog jesenjeg cvijeća. Živi u oblacima jer tamo žive dobre vile, a zle vile žive u vodi. Lani se činili da je mama baš i ne sluša pa ju je upitala: „Mama, vjeruješ li mi?" . „Naravno", mehanički je odgovorila. Lana je objema rukama uhvatila mamu za lice i gledala je svojim krupnim očima „Lažeš, mama, vidim ti to u očima", rekla joj je i počela neutješno plakati. Mama je smirivala sve dok nije zaspala.

         Te noći Lanini roditelji su dugo razgovarali i zaključili da je njihovoj djevojčici potrebna pomoć psihijatra. Psihijatrica je Laninim roditeljima rekla da nemaju razloga za zabrinutost, naprotiv trebali bi biti sretni što imaju tako plemenitu, pametnu djevojčicu. Jedini njezin problem , što je jako maštovita, ako je to uopće problem, dodala je psihijatrica. Roditeljima je pao kamen sa srca  pa više nisu obraćali pozornost na druženja sa Vilom Pričalicom , tj. na Lanine monologe.

         Mama je u posljednje vrijeme primjećivala da Lana jako slabo vidi , što joj je potvrdila i učiteljica kada ju je pozvala u školu. Doktori su pretragama utvrdili da se radi o neizlječivoj bolesti koja će Lanu dovesti do potpunog sljepila. Roditelji su bili očajni, vid se naglo pogoršavao, tako da je Lana morala priječi u školu za slabovidnu i slijepu djecu.

Lana je sve više vremena provodila u svojoj sobi sa svojom prijateljicom Vilom Pričalicom. Više nije izlazila vani. Jako je nedostajala svojim susjedima. Neprekidno su se pitali:" Gdje je naša Vila Pričalica, e da je ona sada tu...". Viđali bi je samo kada bi uz pomoć mame odlazila do auta. Znali su što se događa s Lanom, ali međusobno o tome nisu mogli razgovarati. Nedostajala im je njihova Vila Pričalica! Svaku večer molila se majka dragom Bogu da joj ozdravi dijete i suzama natapala Lanin jastuk. Lana je često pipala mamino lice i govorila brišući joj suze: „Mama, znam kako izgledaš, nemoj plakati, dobila si bore oko očiju i usta, ne želim imati ružnu mamu". Često bi joj se Lana rugala; „Nemoj  biti tužna jer ćeš biti ružna".  Dani u Laninom domu postajali su sve tužniji i čemerniji.

Tata i mama uopće više nisu razgovarali.

Lana i Vila Pričalica odlučile su preuzeti stvar u svoje ruke. Bilo je nedjeljno popodne , Lanini roditelji šutke su buljili u ekran televizora. Izbjegavali su prijatelje i susjede. Nisu se više s nikim družili. Zaboravili su se smijati, normalno razgovarati, pa su se svugdje osjećali kao višak.

         Lana je došla u dnevnu sobu i prekinula tišinu koja se mogla rezati. Odlučno je stala ispred roditelja i rekla: „Mama i tata , moja prijateljica Vila Pričalica pomoći će mi da ozdravim. Trebam Vaše dopuštenje , ona je tu pokraj mene. Jako je lijepa, zlatna kosa dopire joj do gležnja, ima krila i živi na oblaku". Lanini roditelji poput robota dignuli su se u stav mirno i zaprepašteno ju gledali. „Što to govoriš Lana? Kako ti može pomoći netko koga se ne vidi i ne čuje?" u šoku je govorila majka. „To i jest tvoj problem mama, nemaš dovoljno vjere. Nikada nisi vidjela ljudoždere, a ipak vjeruješ da oni postoje je je to tobože netko dokazao. Meni ne vjeruješ jer nemašm povjerenja u mene", mirno je govorila Lana. „Ali,  Lana, to nije isto", branila se mama, osjećajući kao da joj je netko stavio ruku na usta. „Što bi, mama, dala da progledam?" upitala je Lana.  „Dala bih svoj život" jedva je izustila mama. „Eto, vidiš , tvoja želja da ja progledam jača je od volje za životom. Oprosti, mama, ali ja niti slijepa ne želim živjeti uz mamu koja ne voli svoj život". Mama je razmišljala nekolikio trenutaka i procijedila kroz zube:  „Pristajem". „Ali, kako , kako?? , govorio je zbunjeno tata. Lana je polako počela izlagati plan u čemu joj je pomagala Vila Pričalica, naravno da je mama i tata nisu mogli čuti ni vidjeti. „Danas je nedjelja i pun je mjesec", počela je Lana, „to je vrlo bitno jer je to dan kada se zračne vile mogu pobratimiti s čovjekom ako im se svidi". „Kako ćemo znati hoćemo li im se svidjeti?" pitao je tata. „Ne brini se, sve je to već sredila Vila Pričalica sa svojim prijateljicama", uvjeravala je Lana tatu. „Kad se spusti večer, moramo otići daleko u šumu. Oko sebe ćemo brezovom granom ucrtati kružnicu, u krug ćemo staviti konjski izmet, tri konjske dlake, i konjsko kopito. Zatim triput moramo zakukati , triput obići oko kopita, i zajedno govoriti: Oj , vile, naše krvne sestre, tražimo Vas i želimo da postanete naše posestrime!" „I, što onda?", napeto je upitala mama. Lana je uzdahnula, znala je da sada dolazi najteži dio i već je počela sumnjati da će roditelji pristati.  „Ja ću tada postati vilenica i moći ću se družiti s vilama, a one će me liječiti vodicom iz vilinskih izvora , stavljati mi obloge od prve jutarnje rose, i hraniti će me košutinim mlijekom.  Liječenje će trajati deset dana i ja neću biti više vilenica". Mama se srušila na trosjed i kroz suze govorila: „Kako ćemo znati da ćeš nam se vratiti?" „Ne moraš znati mama, dovoljno će biti da vjeruješ, a što je deset dana u usporedbi na cijeli život. Samo vjeruj!" Lana je bila uporna. „Pristajem!", rekla je mama nakon nekoliko minuta, a to je značilo da i tata pristaje. Lana je odahnula.

         Otišli su duboko u šumu i napravili sve kako je Lana rekla, tj. Lana je sve sama radila, dok su njeni roditelji poput robota slijedili njene postupke. Odjednom se na velikom oblaku pojavilo puno vila s dugom zlatnom kosom i krilima na leđima. Podigle su Lanu na oblak, mahala je roditeljima dok su njima suze klizile niz obraze.

         Deset dana u Laninoj kući nije se pričalo, jelo ni disalo. Svako jutro ulazila je mati u Laninu sobu nadajući se da će je ugledati. Svako jutro nalazila je krevet prazan, obično bi uzimala Lanin jastuk i mirisala ga. Deseti dan  uđe majka u sobu i ugleda Lanu kako spava kao janje. Mama se ukočila od sreće i dugo promatrala svoje čedo kako spava. Kad se nagledala, počela je ljubiti i dozivati Lanu. Lana je polako otvarala svoje snene oči, pa ih još jednom protrljala: „Jao, mama,  kakva ti je to frizura? Izgledaš kao da si upravo stigla iz zabitog afričkog plemena". Zagrlila je majku i šapnula joj: „Samo vjeruj!" „Dijete moje, pa ti vidiš", uzbuđeno je rekla mama. Čuvši buku tata je utrčao u sobu i zagrlio svoju ViluPričalicu. „Je li ovo moj tata ili Tarzan iz prašume? Danas obadvoje u salone za uljepšavanje!" zapovjednički je rekla Lana.

         Sreća, zabava, smijeh i ljudi vratili su se ponovno u Lanin dom.

         Kad su susjedi ugledali Lanu kako trčkara ulicom bez ičije pomoći , čudu nije bilo kraja! Njihovo ispitivanje bilo je neiscrpno kao i Lanine priče : „Jahala sam na košuti, lebdjela na oblaku, vile su sa mnom plesale i one su me izliječile ..." Nije prestajala pričati. Susjedima je bilo drago da je to ona stara Lana, naravno da nisu vjerovali njenim pričama ali su sada bili pristojni pa su strpljivo slušali samo da bi mogli čuti Lanin gromki smijeh.

         Stari susjed Ive nije mogao izdržati , a da je ne upita zašto vile ne liječe i druge ljude. Lana ga je dugo gledala pa mu kazala:

„Pogledajte desno i lijevo,

Svud je đavo mrežu razapeo

I svuda je mržnju posijao.

Tko se danas dobru nadat more

Kad brat brata gledat ne more.

Ni sin oca, niti majke svoje.

Koliko je svađe, pa i krađe.

Brat od brata, rođak od susjeda.

U nikome danas vjere nema.

Mala djeca dragog Boga psuju,

Roditelji ne mare kada čuju.

Ljudsko je srce puno zloće i zavisti.

Nekad je jedno srce bilo u svih ljudi,

Jedna volja i jedan zakon.

Ljudi su iznevjerili vile.

Bacili su svirala, a oružje uzeli,

Pjesma je utihnula , a plač zavladao.

Kad ljudi napune srca ljubavlju jedni za druge,

Kad bace oružje i uzmu svirala,

Vile će opet doći i pomagati ljudima!

         Stari Ive ostao u čudu i nećete vjerovati , ali on je jedini u susjedstvu povjerovao u Lanine priče, priče VilePričalice. I ja Lani vjerujem, a trebali biste i Vi!!!

         Lanini roditelji bili su presretni otkada je Lana ozdravila. Vila Pričalica bila je njihov svakodnevni gost. Naravno da je tata i mama nisu vidjeli, ali su osjećali njezinu prisutnost. Njihova srca napunila su se ljubavlju prema Vili Pričalici , ali je još uvijek nisu mogli vidjeti ni čuti, samo su je osjećali. Svako popodne Vila Pričalica pila je s njima čaj od mente. U početku je bilo malo čudno što se šalica sama diže i spušta, ali su se brzo navikli.

         Lana je mamu iz dana u dan iznenađivala svojim željama. Svako jutro i večer tražila je toplo mlijeko?! Kad je svakodnevno počela tražiti za ručak špinat, brokule, grašak, i ostalo raznovrsne povrće, mama nije mogla izdržati a da je ne upita: „Od kada ti voliš mlijeko, povrće i ostalu zdravu hranu koju si prije mrzila?"

         Lana je odmah počela oduševljeno pričati kako je kod vila na oblaku to svakodnevno jela da bi ozdravila. „Joj, mama, mrkve sam jela kao slane štapiće, znaš mrkva je zdrava za vid, a Vila Kulinarka tako je dobro kuhala povrće, mmm , topilo se u ustima", mljackala je Lana dok je govorila. Mama je bila pomalo ljubomorna na Vilu Kulinarku pa je sa zadovoljstvom iznenađivala Lanu specijalitetima od povrća. Lana odjednom nije bila luda samo za povrćem, počela je obožavati sve vrste voća. „Znaš , mama, Vila Voćarka uvijek mi je govorila ako pojedem tri voćke dnevno i žličicu meda, bočice s lijekovima neće mi više trebati". „Vila Mudrijašica ponavljala je kao poštapalicu rečenicu - trn se oštri dok je malen, i neke svoje poslovice, bila je jako dosadna, ali dobra srca, svako popodne kada je nitko ne bi vidio donosila mi je mliječnu čokoladu" raznježeno je dodala Lana.

         Lana je gotovo zaboravila što znači biti bolestan, nije više morala piti gorkaste sirupe, pa kada bi vidjela nekog tko je prehlađen rado bi mu davala savjete o prehrani i zdravim napitcima. Naravno , neizostavni dio bio je i med i čaj od mente.

         Kada se Lana vratila u staru školu bila je pomalo tužna jer su je smjestili u najslabiji razred , misleći da Lana zaostaje s nastavnim sadržajima. Vila Pričalica ju je tješila i uvjeravala da će opet naći nove prijatelje. Sjedila je s Hanom. Hana je bila jako tiha i povučena djevojčica , imala je pjegice po licu i višak kilograma. U razredu su je zvali Bucka. Djevojčice su se brzo sprijateljile pa je Lana Bucki ispričala sve o njenoj prijateljici Vili Pričalici. To je bila njihova tajna. Otkad je Lana došla u razred počele su se događati jako čudne stvari. Tko god bi se narugao Hani da je Bucka , pao bi na pod kao iz vedra neba. Jednom se Igor rugao Marku da je popišanko. Igoru su odjednom pale hlače, a na gaćama mu je bila ogromna rupa. Svi su mu se smijali, a Igor je bio jako posramljen. Nitko se više nije usuđivao nikom rugati jer nikad nisu znali što bi im se moglo dogoditi. Sigurno pogađate da je sve to namještala Vila Pričalica u dogovoru sa Lanom.

         Učiteljica se jako mučila da učenike nauči zbrajati i oduzimati do pet, znojila se, ponavljala, utuvljivala brojeve u njihove glavice, ali nije bilo pomoći. Lana je znala zbrajati, ali se nije htjela isticati, bilo joj je žao ostalih.

         Potražila je pomoć od Vile Pričalice. Bio je sunčan dan. Na velikom odmoru Lana je pozvala djevojčice da se igraju na „piljke". Djeca su se smijala i bila jako znatiželjna. Nikad nisu čuli za tu igru. Lana je bila jako ozbiljna i odlučna. Djeca su sjela u krug oko nje i promatrala je. Ona je u ruci držala pet kamenčića. „To su piljci", rekla je Lana. Opet se začuo smijeh. Najprije je uzela dva kamenčića i bacila ih na pod, jedan je uzela u ruku i bacila ga u zrak, istovremeno je pokupila kamenčić s poda i pokupila ih istom rukom. Otvorila je ruku u kojoj su se nalazila dva kamenčića, počela je objašnjavati: „Jeste li vidjeli, bacila sam dva piljka na pod, kad sam jedan uzela, ostao je jedan, tada sam ih pokupila i sad u ruci imam dva, to znači da su jedan plus jedan , dva". Odjednom se cijeli razred okupio oko Lane i gledao. Lana je zatim bacila tri piljka na pod, jednog je uzela , na podu su ostala dva, dok je  jednog bacala u zrak istovremeno je kupila preostala dva s poda i hvatala trećeg iz zraka: „Evo , vidite, otvorila je šaku, jedan plus dva piljka su tri. Bacila je zatim četiri piljka pa je dva bacila u zrak, a dva ostavila na podu, spretno je uhvatila one iz zraka i istovremeno pokupila dva s poda, u ruci su joj se nalazila četiri piljka. Djeca su bila oduševljena. Počela su tražiti kamenčiće naokolo. Vjerujte u početku djeci nije bilo lako , ali su brzo naučili. Najteže je bilo istovremeno uhvatiti piljke iz zraka i skupiti one sa poda. Čula su se zbrajanja : „Dva na podu i tri u zraku, u šaci ih je pet, dva na podu i dva u zraku, u šaci ih je četiri". U danima koji su slijedili djeca su svaki slobodan trenutak koristila u natjecanju igranja na piljke. U početku su pobjeđivala spretnija djeca, ali s vremenom svi su bili jako dobri , pa je konkurencija bila jaka.  Često bi se i navijalo, pogotovo kada bi igrali dječaci protiv djevojčica.

         Učiteljici je napokon laknulo kada je uvidjela da su djeca s lakoćom počela zbrajati do pet. Ubrzo im je zadala ispit iz matematike. Nećete vjerovati! Cijeli razred dobio je odličnu ocijenu. Učiteljica je odmah pozvala ravnatelja da se pohvali kako je ipak svojom upornošću uspjela napredovati s tom djecom. „Djeca su svladala zbrajanje" govorila je uzbuđeno ravnatelju. „Znala sam ja da će se moj trud isplatiti", hvalila se pred ravnateljem koji je samo zadovoljno klimao glavom. Djeca su napokon bila sretna što je njihova učiteljica zadovoljna s njima. Hvalila ih je svaki dan , što je bila glazba za njihove uši, počeli su voljeti učiteljicu. Lana i Hana bile su sretne i na svaku učiteljičinu pohvalu Hana je Lanu lupala nogom u potkoljenicu. Lanu je to dovodilo do ludila. Naravno da se Hana pokazala kao prava prijateljica jer je čuvala tajnu o Vili Pričalici kao suho zlato. Učiteljica je bila jako zadovoljna znanjem svojih učenika iz  matematike, ali su još uvijek teško pamtili tekstove.

         Malo učenika je moglo naučiti pjesmicu napamet. Lani je , naravno, Vila Pričalica  opet pokazala najbolji način kako pomoći svojim prijateljima iz razreda. Slobodne trenutke u školi Lanin razred provodio je sada igrajući se tako što su štipali jedni druge za prste stojeći u krugu i pjevajući:

„Pini, pini, piničice, na bokunu koračice

Koga reda konja pasti, našeg brata darovati.

Radujte se po večeri, niti mogli večerati,

Ni po kući pogledati.

Šaglac, paglac, daglac, baka u lonac

I dovede ih u petovac".

         Tko je bio štipnut na riječ petovac, taj bi ispadao iz igre.

         Djeci je najdraža igra bila „Ćoravi Špiro".

         Netko od djece zavezanih očiju stao bi u krug , a oko njega su bila ostala djeca. Učenik u krugu je govorio i na zadnjoj riječi upro bi prstom u nekog, tada bi učenik u kojeg je bio uprt prst morao napustiti igru. Čoravi Špiro , tj. učenik u krugu je pjevao:

„Ita, baita, tko izlazi,

Tonka, Tonka, Peka,

pron, treta, breta, sada van".

         U školi su djeca počela bolje pamtiti i učiti pjesmice napamet. Učiteljica je naravno njihov napredak opet pripisala svom trudu i radu.

         Uskoro su postali najbolji razred u školi.

         Bližio se kraj školske godine, i za mjesec lipanj vladale su užasne vrućine. Lani je bilo vruće pa je s noge na nogu išla iz škole tražeći hlad.

         Blizu kuće ugledala je starog Ivu kako sjedi u hladu i zamišljeno crta štapom po prašnjavoj zemlji. „Dobar dan, barba Ive, pozdravila ga je Lana,  i sjela do njega". „Nije tako dobar, moja ViloPričalico", rekao je zabrinuto , „odnedavno", dobri barba Ive.

         „Što Vas tako jako muči?" zanimala se Lana.

         „Dijete moje, sve se poremetilo u prirodi, vidiš i sama kako je vruće za ovo doba godine, kiša nije pala već evo dva mjeseca. Masline, grožđe, sve se suši. Ništa na zemlji neće ubrati ovaj bijedan narod", govorio je žalosno barba Ive kao da je smak svijeta.

         Lana je zabrinuto otišla kući, odmah je otišla u svoju sobu. Tata i mama čudno su se gledali. Lana je u sobi ugledala svoju prijateljicu Vilu Pričalicu. Čekam te jer već znam što te muči, ja ću ti pomoći zajedno sa svojim vilama, ti moraš skupiti puno prijateljica jer će te morati pjevati „Prporošu".  Tj. dozivat će te kišu. Vile Oblakinje će Vas čuti ako budete dovoljno uporni i morate vjerovati da će te uspjeti. Vile će skupiti oblake , a oblaci će stvoriti kišu. 

         Lana je brzo počela telefonirati i pozivati svoje prijateljice da za pola sata dođu u njezino dvorište. Ona je za to vrijeme s Vilom Pričalicom uvježbavala „Prporušu".  Ubrzo je Lanino dvorište bilo puno djevojčica. Lana ih je omotala u bršljan i stavila im u džepove pšenicu. Nekoliko puta im je pokazala kako će morati plesati i pjevati.

         Djevojčice su plesale u krugu , cupkajući svom snagom nogama od pod. Svaka djevojčica je u džepu imala pšenice i posipala je po zemlji.

Dok su plesale glasno su pjevale:

„PRPORUŠA ODILA I BOGU SE MOLILA

DA NAM DADE KIŠICE I ŠENICE BILICE.

DAJTE , DAJTE, NE MOREMO STATI

JER NAS KIŠA MLATI, PO GOLIMA GNJATI.

PALA NAM JE POSTOLINA,

BIT ĆE VODE DO KOLINA.

PALA NAM JE POSTOLINA,

BIT ĆE VINA DO KOLINA.

         Dok su djevojčice pjevale i plesale, skupili se susjedi i zadivljeno ih gledali. Predstava nije dugo trajala jer su se na nebu počeli skupljati tamni oblaci, a u daljini se čula grmljavina. Odjednom je kiša počela padati kao iz slivnika Ljudi su zbunjeni , ali sretni trčali kućama vičući : „Kiša! Kiša!",  „Bože , hvala ti!". Djevojčice su se natiskale kod Lane u kuću i zabavljale se sve do kasno u noć, dok kiša nije prestala padati.

         Sutradan je barba Ive kupio svojoj ViliPričalici veliku čokoladu! Znao je on da su za kišu zaslužne njezine prijateljice vile.

         Stigao je napokon i zadnji dan školske godine. Svi učenici iz Lanina razreda dobili su pohvalnice za uljudno vladanje i odličan uspjeh. Djeca su bila presretna, a srca su im bila kao kuća, puna ljubavi i mira.

         Lana se veselila ljetu i moru. Izašla je iz škole pjevušeći , dok su se u njoj miješali radosni i nostalgični osjećaji, ipak će joj nedostajati prijatelji iz razreda.

         Kada je došla kući odmah je otrčala u svoju sobu i ispružila se na krevetu. Mama je ušla za njom u sobu i rekla joj: „Lana , sjedni, moram s tobom razgovarati". Lana se sledila, znala je po maminom izrazu lica da se radi o nečem ozbiljnom. „Dušo, molim te, nemoj biti razočarana, znam da si navikla da je sve tvoje, ali to ne znači da ćemo te manje voljeti...". „Mama, reci više!" viknula je Lana nestrpljivo. „Za nekoliko mjeseci dobit ćeš brata!" hitro je rekla mama.

„Pa kako?" upitala je Lana. „Pa ... trudna sam već neko vrijeme", rekla je mama tiho, „i  doktor je rekao da je dječak" . Šok! Lana je zanijemila od sreće. Mama je njenu šutnju krivo protumačila i počela plakati, kroz suze je izustila: „Oprosti, ali ja i tata želimo još jedno dijete". Lana je naglo skočila s kreveta i uzviknula: „Jupi, jupi! Dobit ću bracu". Skakala je od sreće po sobi , dok ju je mama u čudu gledala.

         Slijedio je  najjačiii zagrljaj na svijetui mnoštvooo poljubaca!

         Mama je pogledala na sat i brzo otišla staviti kuhati čaj od mente , ubrzo će doći njihova prijateljica Vila Pričalica.

         Čim je Lana ugledala vilu upitala ju je pomalo ljutito: „Zašto mi nisi prije rekla?" Vila Pričalica se nasmijala i rekla joj nježno: „Tako važne događaje članovi obitelji moraju sami reći jedni drugom. Lana, obitelj ti je najvažnija na svijetu, i svi morate biti iskreni jedni prema drugima, jedino tako će te biti svi potpuno sretni".

         „Mama, koje ćemo ime dati braci?" upitala je Lana dok su ispijali čaj.

         „To neka bude tvoja odluka" , nježno joj je rekla mama. „Nazvat ćemo ga Vili", rekla je spontano.

         Danima je Lana skupljala svoje igračke i spremali ih za svoga bracu. Mjeseci do bratovog rođenja činili su se Lani kao vječnost. Vila Pričalica joj je pomagala da vrijeme brže prođe, zabavljala ju je svojim vilinskim pričama kojima nije bilo kraja.

         Jednog jutra , vrlo rano, tata je probudio Lanu i uzbuđeno joj rekao: „Brzo ustani, idemo vidjeti Vilija, mama ga je noćas donijela na svijet".

         Kad je Lana ugledala bratovo lice , trnci su joj prošli kroz čitavo tijelo. Pogladila ga je po licu i šaptala mu: „Ti si najljepše dijete na svijetu, ja sam tvoja sestra i čuvat ću te i paziti cijeli život".

         Vjerovali ili ne, Vili je razvukao usnice u anđeoski smiješak.

         Znala je Lana da je to Vila Pričalica pozvala zbor anđela koji upravo zabavlja njenog malog bracu.

         Otkad je Vili došao u obitelj sve je bilo nekako drugačije. Svi su međusobno bili nježni i pažljivi. U kući je zavladalo čarobno spokojstvo i sve je mirisalo po Viliju.

         Vila Pričalica je sve rjeđe dolazila u posjete jer je Lana bila jako okupirana svojim bratom i nikada joj nije bilo dovoljno zabave s njim. Bez obzira što je rijetko viđala svoju prijateljicu Vilu Pričalicu , Lana je u svom srcu osjećala njenu prisutnost.

         Vjerovali Vi ili ne, meni je Lana u povjerenju rekla da svakoga od nas čuva dobra vila, ali da bismo ju mogli vidjeti i pričati s njom moramo imati otvoreno srce puno ljubavi prema svim ljudima, u kojem mora vladati istinski mir i dobra volja.

         Naravno, moramo čvrsto vjerovati i nadati se.

         Eto, sad sam tu tajnu podijelila s Vama. Vidjeli Vi dobru vilu ili ne, vjerujte ona je uvijek uz Vas i čuva Vas i u dobru i u zlu.