Tražio sam nekakvu zgradu, neboder. Morao sam proći pored groblja i velikog parka usred kojega je bio spomenuti neboder. Provlačeći se kroz ulice, gubeći se u njima, nakon poduže potrage, preskačem kameni zidić koji je dijelio groblje od ulice. Prelazim ulicu i ulazim u zeleni park kojeg pješčana staza dijeli na pola. Potrčavam stazom i ulazim u neboder penjući se po kamenim i mramorim stepenicama. Nekakav paralelni svijet okružuje me. Nesuvisle informacije i spoznaje. Nedugo potom izlazim vam i krećem se istim putem kojim sam i došao. Na raskrižju stoje tri čovjeka obučena u crno. Ne vidim im lica jer sva trojca nose crne kacige na glavi. Oči im se skrivaju iza zatamljenih vizira, no njihove namjere su jasne. Ukrasti će crni motor zavučen u sporednu ulicu između starih, ciglenih kuća. Jedan od njih odlazi do motora i spaja žice nebili ga upalio. Druga dvojica stoje pokraj njega i promatraju ga. Gledam ih i spazim policiju koja ih očito ne vidi jer nisu reagirali. Uspaničio sam se i pobjegao odande misleći kako će se cijeli taj događaj rasplesti u pucnjavu i potjeru. Trčeći dolazim do nekakvog trga kojim auti jure pješčanim cestama i dižu prašinu koja zaklanja sunce. Oblak prašine spusito se na horizont ali uspjevam doći do ciglenog zidića i puta koji je odjeljen tim istim od ostatka prometnog kaosa. Tu ljudi stoje u redu koji se završava u nekoj kavani. Na kraju reda, na tom ciglenom zidiću, stoji neobičan čovječuljak. Obučen je u crne hlače na crtu. Ima bijelu košuju, crni prsluk od fine svile, leptir mašnu toliko stegnutu da ne može spusiti glavu već samo pilji u visinu, i pohabani crni šešir. On izvlači smeđe listiće iz pakiranja nalik na 'Smoking' rolice. Na svakom listiću nešto piše i on ih daje svakome tko stane u red i govori: 'Evo uzmi. Uzmi listić. Stani u red.' Tako je red došao i na mene. Dao mi je listić. Na njemu je pisalo: 'Ideš u vojsku.'

Cijela ta situacija izgledala mi je komično, i onaj strah od policijske potjere i pucnjave nestao je. Zbunjeno sam se smijao, ali prihvatio sam njihovu igru, tu uzvišenu proceduru, i ostao stajati u redu. Čovječuljak je još uvijek smiješno izgledao i vikao svakom: 'Uzmi listić. Stani u red!' Promatrao sam neko vijeme svu tu farsu. Taj red koji nas vodi kao stoku na klanje, u tu neobičnu, zadimljenu kavanu. Sve ljude koji su sjedili na terasi kavane, ispijali su svoje kave u koje je upadala sva ona prašina koju su podizali jureći auti i koja se silom gravitacije vraćala ka zemlji. Smijali su nam se. Komentirali. Dobacivali. Izgledali su zadovoljno što sjede u tim drvenim stolicama oko drvenih stolova na toj terasi. Izgledali su zadovoljno što ne stoje u redu za klanje kao mi ostali. Svi ljudi ispred i iza mene, u tom redu, izgledali su potpuno suprotno. Bili su poraženi i obeshrabreni. Pokoreni. Uzimali su te listiće i držali ih u ruci kao posljednju nadu za sreću. Grčevito su ih stiskali i obljevali suzama. Nisam mogao dokučiti da li plaču od sreće ili tuge.

Promatrajući zbivanja i lica oko sebe shvatio sam da nešto nije u redu. Pomalo ljut ali još uvijek vidno izgubljen počeo sam pjevati. Ne sjećam se riječi pjesme, ali znam da je bila vesela pjesma. Grmio sam iz sveg glasa a ljudi su se u čudu okretali i međusobno se pogledavali. U pogledima se iščitavalo jasno pitanje: 'Koji je njegov razlog za pjesmu? Što li je tom mladiću?'  Nisam se obazirao na njihova pitanja, na tupe poglede. Iskoračio sam iz reda, a čovječuljak kao da je to shvatio kao osobnu uvredu pa me pokušao ugurati natrag. Odgurno sam ga s lakoćom, sa smješkom na licu i pjesmom na usnama. Stao sam na njegovu poziciju. Na cigleni zidić. Raširio ruke i grmio iz sveg glasa. U transu pjesme polako sam se približavao ljudima na terasi. Oni su me objeručke prihvatili i zapjevali sa mnom. Njihali smo se u ritmu pjesme i padali u zanos. Znali smo da kršimo nekakav zakon. Neko pravilo ali nismo se obazirali.

Negdje u pola pjesme pogledao sam prema kavani i kroz stakla izloga na kojima je zelenim slovima, u polukrugu, bilo ispisano ime kavane, vidio sam debelog čovjeka koji sjedi za okruglim stolom. Kod njega se završavao red. Njemu su ti ljudi u redu dolazili da im odredi sudbinu. On je primao te listiće koje su ljudi dobivali i čitao ih. Kad bi završio obavještavao bi ljude ima li za njih posla ili nema. Bio je obučen kao pravi gangster. Imao je crne hlače i bijelu košulju masnu od hrane preko koje su bili nategnuti tregeri koji su pridržavali njegove hlače izvan serijskog broja. Pušio je potrganu kubanku. Više ju je žvakao nego pušio. Od njega su ljudi uglavnom odlazili poraženi i u suzama. Baš onako kako su i dolazili.

Privučen galamom pjesme koju smo ja i nekolicina nasmješenih ljudi proizvodili vani, debeli Gazda podigao je glavu i mrko nas pogledao. Ustao se i krenuo prema van. Nama u susret. Mene je pogledavao bijesnim pogledom. U njemu se jedino mogla vidjeti smrt. Ostatak moje vesele družine ušutio je i maknuo se od mene praveći put Gazdi. On mi je prišao silovito zamahujući svoju medvjeđu šapu u smjeru moga lica. Vješto sam se izmaknuo i udario gada posred njuške. Vidno uznemiren i zbunjen Gazda protrese glavom i još jednom nasrnu na mene. Nisam se više htio boriti s tim idijotom pa sam odlučio završiti ovu zbrku jednom za svagda. Nasrnuo je još jače nego prvi put sumanuto vičući i mašući rukama u smjeru moga tijela. Vješto sam se izmaknuo još jednom, čvrsto ga primio za desno rame i trbuh te ga svom snagom odbacio u izlog njegove kavane. Odletio je poput pera a srušio se kao tri tone masti pred taj izlog. Zemlja bi se zatresla pod tom težinom ali njegovo žele tijelo amortiziralo je udarac. Samo se oblačić prašine podigao kao kolut cigaretnog dima oko njegovog tijela. Ležao je tako neko vrijeme, a onda se ustao, očistio prašinu sa hlača, ponos sa usana i ušao u kavanu. Sjeo je za svoj okrugli, drveni stol i potišteno, ali vidno ljuto, primao listiće od one ljudske stoke koja je tražila izlaz iz bijede u njegovoj samovolji.

Ja sam se slatko smijao i širio ruke te ih tiskao u trbuh koji me već bolio od tolikog smijanja. Ljudi su mi klicali, ali u očima sam im vidio strah. Bojali su se onoga poslije. Bojali su se Gazde i njegovih hirova.

Pogledao sam svoj listić na kojem je pisalo: 'Ideš u vojsku' i upitao ljude oko sebe: 'Dobro sad, gdje je taj ured za regrutaciju?' Oni su me u čudu gledali i tužno prstom pokazali na Gazdu koji je sjedio i gutao svoj poraz, svoju sramotu. Snažno sam se udario dlanom po čelu jer sam shvatio da je Gazda u ovom gradu, ovom svijetu, sve. On je i kavana i ured za regrutaciju i vladar i poraženi. On je onaj koji kroji sudbinu svoj stoci koja stoji u redu i svim lakrdijašima što se na terasi smiju. On im plaća kave, ali i naplaćuje život. On ih dere do gole gože. On određuje što je bilo, što jest i što će tek biti.

Razočaran, sa shvaćanjem da sam si za života presudio, odlazim odande sa rukama u džepovima i zviždukom međ usnama. Nogama sam šutao pijesak i kamenje ispred sebe te lagano hodio u nepoznato.

Šetao sam tako pješčanim ulicama i prolazeći pokraj jedne kuće zagledah se u njeno dvorište. Tamo je neki čovjek brižno laštio svoj motor. Podigao je glavu i tužno me pogledao. Spustio je glavu i nastavio svojim poslom. U očima sam mu vidio da on zna. On zna sve što se dogodilo. Što sam učinio Gazdi i kakva me kazna čeka. Tijelom mi je prošla strahovita jeza i noge su se dale u trk. Jurio sam mahnito i bez stajanja. Nisam se okretao. Samo prašina ostajala je iza mene. Ništa do prašine. Ni Gazda. Ni moja sudbina koju će odretiti taj debeli svetac i krvnik. Ni zločin. Ni pjesma. Nisam htio prihvatiti da ću postati nečiji rob. Nečiji sluga i potlačeni. Jurio sam prema neboderu u kojem sam prije bio. Vraćao sam se njemu kao jedinom izlazu. Jedinom utočištu mada nikoga svoga tamo nisam imao. Ta, samo sam jednom tamo u životu bio. No, ne sjećajući se svog života prije tog nebodera i potrage za njim, on mi se učinio kao jedino sigurno mjesto. Kao portal koji će me odbaciti daleko od ovog rasapa i nemira. Prije ulaska u neboder u trku sam zgrabio crnu mačku čija je dlaka bila meka poput oblaka i mobitel neobičnog rasporeda slova. Vodila me neka neobična sila čiji sam bio sluga u tim trenutcima jurnjave i panike. Radio sam sve što bi mi ona nalagala, pa sam tako zaključio da i ta mačka i taj mobitel moraju imati neku svrhu.

Utrčao sam u neboder popevši se onim istim mramornim i kamenim stepenicama. Bjesomučno sam otvorio vrata svoga stana i odmah sjeo na pod uz metalnu policu i televizor. Sumanuto sam počeo tipkati po tipkovnici mobitela,a ona crna mačka sjedila mi je u krilu i svojim predenjem podizala mi duh i tijelu u predjele svijesti koja više nije bila moja. Doživio sam izvan tjelesno iskustvo tom kombinacijom tipkanja i mačjeg predenja. Piljio sam u ekran mobitela i gubio se u njemu. Iz ekrana je najednom izletjela sva sila slova i brojki. Znakova koje nikada do sada nisam vidio. Tvorili su vrtlog koji se neviđenom brzinom okretao oko mene sve dok me nije uvukao u sebe i zatočio u nekakav paralelni svijet. Pao sam u nesvjest i to je posljednje čega se sjećam toga dana.

Probudio sam se u krevetu koji je podsjećao na onaj vojni; metalna konstrukcija i zeleno bijela posteljina resile su to vozilo snova. Ustao sam se iz njega tako rutinski kao da sam u toj novonasataloj situaciji starješina, a ne novak. Pogledavao sam oko sebe i nije trebalo dugo da shvatim kako su zidovi od mramora i betona koji me okružuju zapravo zidovi neobičnog zdanja kojeg sam nazvao Kampusom. U toj košnici hladnoće i nemira živjelo je tisuću duša čiji se život odvijao pravocrto robovski. Shvatio sam da i ovim svijetom upravlja neki Gazda. Nisam ni slutio da je to onaj isti čiji sam ponos razbio pred onom kavanom. Ljudi su se kretali posvuda. Nitko nije imao mira i činilo se kao da me svaki od njih poznaje. Znali su tko sam i za što sam kadar. Bojali su me se i divili mi se u isti mah. Svaki od njih htio je imati bilo kakvog kontakta samnom jer strah je bolje poznavati nego u mraku iščekivati hir njegove samovolje koji im jedino može doći glave.

U hodnicima je odzvanjao zvuk moga imena. Zvuk je dopirao iz megafona koji su bili prčvršćei na razmaku od desetak metara na mramornim zidovima. Izišao sam van iz svoje sobe i onako u bijelim gaćama i potkošulji izašao van držeći pušku u rukama. Nekako sam znao koja je moja zadaća u ovoj hladnoj košnici. Znao sam da će se košnica, ili barem jedan dio nje, pretvoriti u grobnicu. Kretao sam se hodnicima Kampusa kao da sam već tisuću puta njima prolazio. Hodnici su me doveli do sobe koju su metalna vrata djelila od ostatka zdanja i zbivanja u njemu. Bila je to improvizirana streljana u kojoj je desetak duša već čekalo svoje vruće olovo. Svoj metak. Svojeg anđela smrti kojeg ću im ja ispaliti iz one puške kojom sam vješto baratao kao da je to nešto s čime se rodiš. Kao da je dio moga tijela sraslo sa tkivom i dušom koja trune u skeletu sazdanom od metalnih kostiju.

Ti ljudi osuđeni na smrt, bez meni poznatog razloga i bez razloga uopće, stajali su u polukrugu na svega metar razdaljine od mene. Tek toliko da između nas stane moja puška koja će ih poslati, po zasluzi, u raj ili pakao. Pokraj mene stajao je još jedan mladić sa puškom u rukama, likvidator kao ja. Mojih godina, frćkave plave kose i plavih očiju. Na sebi je imao svjetlo smeđe hlače i bijelu majicu kratkih rukava. Podlo se smijao i u sebi sam osjećao mješavinu bijesa i boli. Znao sam da i taj mladić mora umrijeti. Ne zato što mi je potajno naređeno da i on skonča u toj streljani već zato što je to bilo ispravno. Nešto nije bilo u redu s njim. Ličio mi je na nekoga koga mrzim i znao sam da pod svaku cijenu mora nestati.

Glas iz megafona naredio nam je da započnemo sa likvidacijom. On će krenuti s lijeva a ja s desna. I tako dok se ne nađemo na pola puta. Repetirali smo puške i klanje je počelo. Prvom sam gotovo automatski i bez razmišljanja opalio metak u čelo. Mladić do mene učinio je isto. Kapljice krvi farbale su našu bijelu robu, a on se samo nasmijao. Repetirao je ponovno svoje oružje i spremio se za paljbu. Profesionalno je sačekao da ja učinim isto kako bi posao išao kako pravila nalažu. Pogledao me prijekorno i pogledom mi uputio pitanje: 'Hajde, što čekaš?'

Repetirao sam svoju pušku i prislonio vruću metalnu cijev na slijedeće čelo. Nisam im gledao oči.

Opalio sam. Krv je već kao kistom ispisivala riječi smrti po mojoj bijeloj odjeći. Duša se u boli izvijala u meni, znala je da činim krivo, ali tijelo je obavljalo svoj posao. Svoje zapovjedi koje je dobivala preko megafona. Mladić pokraj mene se zadovoljno nasmješio i likvidirao svoju sljedeću žrtvu.

Došao je red na sljedećeg, i Mladić je već bio spreman da opali. No, tada sam učinio nešto što nisam nikada do sad. Nisam odmah repetirao svoje oružje. Pogledao sam preostalih šestero duša koje su prikovale poglede u hladni pod. Svaki od njih je imao poludugu, crnu, masnu kosu koja im je pokrivala oči. Htio sam znati tko su ti ljudi koje nepovrato šaljemo na prijeki sud. Tko su ti kojima ćemo odrediti smrt. Letimično sam ih pogledavao, a onda jedan od njih podiže glavu. Nježno je izvila vrat i iz duše osuđene na smrt, poluduge, crne, masne kose, pretvori se u poznanicu plavih očiju, svjetlo smeđe kose koja se preljevela preko ramena. Nježno me pogledala u oči i blago se nasmješla. Moj automatizirani um, naglo dobi svoju svjest. Uvidjeh da činimo zločin i bijes proključa u meni. Mladić do mene prijekorno me pogleda pitajući se koga vraga sad izvodim. Zašto se pogledima upoznajem sa tim nižim bićima koja svakako zaslužuju metak. Tim bićima koja su rođena da ih on lično likvidira. Srdio se na mene kao da mu kvarim rođendansku zabavu.

Znao sam da će taj mladić morati umrijeti. Bijes mi je nadvladao svaki do sada znani bezosjećaj, svako zlo koje sam bio kadar učiniti zbog glasa koji je dopirao iz megafona na mramornim zidovima. Okrenuo sam se licem i tijelom prema mladiću repetirajuću pušku. On je u čudu raširio oči osjećajući da se sve ruši. Da ovo više nije rutinsko streljanje. Shvatio je moju nakanu. Uvidio je da ću sada, po prvi put, ubiti za opće dobro. Uzeti ću stvari u svoje ruke i ignorirati glas megafona. Djelovati ću kao pojedinac, ali ipak, kao zločinac. On se naglo okrenuo prema meni misleći da će stići prvi opaliti no bilo je pre kasno za njega. Opalio sam ga kundakom puške u čelo i on se kao klada srušio na hladni mramorni pod. U bunilo je pokušavao dograbiti svoju pušku ali ja sam već stajao nad njim u raskoraku. Prislonio sam mu cijev na glavu i ispalio dva hitca. Lubanja mu se rascvala poput maslačka na jutarnjem suncu i krv se razljevala u lokvu oko tog cvijeta, tog korova.

Svi su me u čudu, u veselju, gledali i gomila se već skupljala oko mene da vidi što se događa. Megafon je urlao znajući što se dogodilo. Vrištao je: 'Ubio si mi sina ti prokleti gade! Sada ću ja ubiti tebe! Ne možeš pobjeći! Dolazim po tebe!' Tada sam prepoznao glas. Bio je to Gazda. Onaj isti koji je uništavao snove u onoj zadimljenoj kavani. Zgrabio sam pušku i progurao se kroz gomilu znatiželjnika koji su došli slaviti ubojstvo sina svetca i krvnika. Probijao sam se herojski i mučenički kroz to tijelo gomile. Izišao sam napokon na čistinu hodinika, a lica su se samo slijevala u znatiželji prema onoj klaonici. Usput su me pogledavali i sklanjali se pred divljakom koji sumanuto jurca hodinicima u suprotnom smjeru ofarban smrću s puškom u rukama. Trčeći skrenuo sam iza ugla jednog od hodinka kad me tamo dočekalo ogromnom tijelo Gazde! Na trenutak sam ustuknuo, ali znao sam da nema vremena za promišljanje. I on je morao umrijeti. Podigao je svoje medvjeđe šape prema meni u svom bijesu i boli za mrtvim sinom, nasrnuo je mahnito sa samo jednom nakanom. U njegovim očima ja sam morao umrijeti. Zgrabio me za ramena i snažno prikovao za zid. Izmigoljio sam se iz njegovog stiska i šćućurio se se podno njega leđima naslonjenim na zid. Pušku sam, cijevi okrenute prema njegovom licu, čvrsto stisnuo među koljena. Pogledao sam ga i on spusti glavu. Sve se odvilo u sekundi: njegov zbunjeni pogled 'gdje je nestao' i moj kažiprst na obaraču.Pogledao me posljednji put i tada se začuo pucanj. Stari medvjed prestao je režati. Srušio se kao i onoga dana pred kavanom, samo što mu ovoga puta nije bio povrjeđen ponos, već lice i srce koje je prestalo kucati.

Privučena zvukom pucnjave gomila je potrčala vidjeti što se dogodilo. Prije nego što je itko došao ustao sam i potrčao ka svojoj sobi. Grabio sam ne osvrćući se još uvijek čvrsto držeći pušku. Uletio sam u sobu zalupivši vrata za sobom. Znao sam da sam kriv. Da sam zločinac koji je upravo sebi ispisao smrtnu presudu. Onu najgore vrste. Za koji čas uletjet će Gazdini Plavci u sobu i isprebijati me na mrtvo ime. Odvući će me u nekakav pljesnjivi zatvor i tamo me mučiti do zadnjeg daha. Kada više ne budem mogao, baciti će me u samicu gdje ću provesti barem dvadeset godina svog bijednog života. Zatvoren, bez tračka sunca na obrazima. Znao sam da sam kriv iako sam ubio najvećeg neprijatelja ljudskog roda, ili bilo kakvog roda kojim su se ti automatizirani robovi, čiji sam pripadnik do sada bio, nazivali.

U agoniji i strahu koji mi je grčio tijelo u groznici pitao sam se dali će me gomila, koja mi je klicala i donedavno me se bojala, odati Plavcima. Hoće li me oni koje sam spasio predati Vlastima na milost i nemilost. Hoće li me razapeti kao mučenika na opće zadovoljstvo ili će pak junački i samovoljno stati uz mene?

Gomila pitanja razdirala me. Osjećao sam da će mi se lubanja razletjeti na koščane komadiće i da će misli eksplodirati u stvarnost. Da će taj mučenički um ispisati svoje istine i laži, krivicu i pravdu po tim mramornim zidovima. Da će se misli istresti na pod kao svježe otvorene puzle spremne da ih netko složi. Da netko vidi ispovjed jednog dendija na toj slici od krvi i dijelova mozga...

Razapet od vlastite nemoći, iščekivao sam svoj prijeki sud. Svoju palicu pravde. No, Plavci nisu dolazili. Došao je moj prijatelj, onako, kao u posjet. Sasvim usput i slučajno. Nesvjetan situacije ležerno se izvalio na kauč nasuprot meni. Nasmijao se. Na sebi je imao plavu kapu, kratke crne hlače i plavu majicu sa tri pruge na rukavima. Ja sam sjedio na svom krevetu, svom vozilu snova. Čelom prislonjen na cijev puške upitao ga: 'Zec, dali da si propucam glavu sada, tu pred tobom, ili da odslužim dvadeset godina u zatvoru?' On me samo smješkom pogledao i rekao: 'Idi operi ruke i odreži nokte.' Neko vrijeme sam ga u nevjerici pogledavao, a onda sam shvatio da je to jedino što sada mogu učiniti. Ostavio sam pušku na krevetu i otišao u kupaonicu. Nagnuo sam se nad umivaonik koji je bio nevjerovatno mali. Više je ličio na keramičku policu nego na umivaonik. Bio je plitak i svega dvadeset centimetara od podnih pločica. Pustio sam vodu iz slavine i stao ribati ruke sapunom. Voda se iz umivaonika preljevala i sipala po podu. Lokva je bila sve veća i veća, a ja sam samo zadovoljno sapunao ruke znajući da će nekako sva ova krv biti sprana s mene, i da će ovaj sapun izbrisati moje zločine. Svijet je oslobođen tiranina, a ja se mogu vratiti svome prijatelju...

UUUUAAAAAAA!!!! - urlikao sam dok sam se mučki dizao iz kreveta. Maknuo sam deku sa sebe od koje mi je bilo užasno vruće i trljajući oči pitao se gdje sam se to sada našao. Sjedeći na krevetu napipao sam tijelo koje je ležalo pokraj mene. Ustuknuo sam, a tada se ona okrenula licem prema meni i svojim plavim pogledom umirila moj nemir. Nasmješila se i nježno upitala: 'Sanjao si nešto strašno? I ja sam. Hajde, ispričaj mi svoj san.'

Vratio sam se u ležeći položaj i snažno obgrlio njeno tijelo, sretan što je tu netko kome mogu ispričati svoje snove i tko će meni ispričati svoje...

*Isprike zbog loše gramatike.