Najvažnije je prepoznati film u kojem glumimo ... i onda zaplesati kako režiser želi ...

Pogledao je u svoje tanke noge te pomislio kako bi bilo lijepo da su mu noge barem malo deblje - i s malo više dlaka. Bio je to čovjek prilično nezadovoljan sa svojim fizičkim osobinama. Neovisno od toga, u posljednjih dva, tri tjedna opsjedale su njega uvelike važnije brige. Dobio je, bolje govoreći nekako je umislio-zamislio, da njegovom bespotrebnom životnom svakodnevicom upravlja neko veliko i moćno biće - ili što već. Sve što mu se događalo bilo je tako dobro povezano, sve je bilo nekako isplanirano, sve se uklapalo, poklapalo, i sve je bilo na svojem mjestu - jasno, za njega, na krivome mjestu, ali ipak na svojem čvrstom mjestu. Znao je on za razne priče o nekakvim zakonitostima da će sve poći po zlu ako može poći po zlu, i slično, te razne druge dosjetke i kojekakve domišljate poskočice. Ali previše je tu bilo slučajnosti i podudarnosti da bi on više mogao misliti da se radi o najobičnijem spletu raznih događaja i okolnosti. A ne, ne. Više nije vjerovao u to. Nije. Počeo je polagano, ali sigurno, vjerovati da je svaki čovjek - on, njegova sestra, prijatelji, vozač tramvaja, bilo tko ..... - nisu ništa drugo nego nekakav oblik filma. Osjećao je da postoji režiser koji osmišljava svaki njegov sat, dan, tjedan, mjesec, godinu - ukratko, njegov život. Ne samo da ga osmišljava nego da u suradnji s drugim režiserima, valjda režiserima tuđih ljudskih života, zapravo radi (ili rade) nekakav film u nastavcima - kojekakav jadni serijal.
Sve je to njemu u početku bilo čudno.
Priglupo je sada nabrajati sve primjere koji su ga nagnuli da se dosjeti takve sada njemu jasne činjenice, ali s vremenom je njegovo uvjerenje postalo toliko snažno da je počeo i pričati sa svojim režiserom. Više psovati nego razumno pričati, ali da je komunicirao s njim to je. Štoviše, uvjerio se da on točno zna kako taj njegov privatni režiser radi, kakav mu je stil, pa je ponekad mogao točno predvidjeti što će se dogoditi nakon što on poduzme određeni potez. Recimo, kada dva dana nije imao osiguranje za auto precizno je znao da će mu netko u ta dva dana razbiti auto. Jednako tako, nakon što je godinu i nešto mjeseci sakupljao snagu da šefu uruči svoj otkaz, nezadovoljan plaćom, znao je da će par dana prije svojeg konačnog davanja otkaza dobiti povišicu plaće - ne neku nebesko-bajnu, ali dovoljnu da mu se stvori konfuzija u svijesti. Znao je i da će se pri svakom ulasku u tramvaj bez karte morati susresti s kontrolorom voznih karata. Jednostavno je znao jer ga je iskustvo to naučilo. I nije potrebno dalje nabrajati jer su njegovim danima prevladavale takve i slične situacije. A on sam je shvaćao, i prihvaćao, da tako mora biti - barem u njegovom životu. Gledao je on ponekad druge ljude i detaljno promatrao njihove živote. I mislio je da postoje razni režiseri. Oni koji vole komedije, oni koji vole horore, poneki dramatičar, tu i tamo režiser koji voli akciju ...... ima ih svakakvih - pa i onih koji režiraju erotske filmove - mislio je.
Da. Ali Jedna stvar je njemu bila sigurna i za nju je imao mnogobrojne dokaze - njegov režiser je bio majstor zapleta. Velemajstor komplikacije. Ajme kako je taj znao zapetljati i najjednostavniju životnu situaciju - i sigurno je uživao u svojoj maštovitosti. Uf! To ga je strašno plašilo. Svakodnevno se zapitkivao što li mu je mili režiser pripremio u bližoj, ili daljoj, budućnosti. Kakvu li je samo ironičnu igru za njegov život smislio. Možda je već napravio nešto jučer, prekjučer, samo što će se učinak tog poteza umjetnika pokazati tek za par dana. Bio je jednostavno preplašen - više ni u što siguran. Počeo je danima boraviti u kući - misleći da je tako siguran. Ali opet, nije li to igra redatelja da od njega radi budalu, kućnog štakora, asocijalno biće kojemu se svi smiju .... Gubio se u svemu tome. Gubio, gubio, gubio ....... i u svojoj konačnici izgubio.
Nekoliko dana kasnije probudio se u nekakvoj staroj sobi, pogledao kroz prozor i vidio je rešetke. Znao je točno gdje je. Samo se nasmijao. U tom trenutku je u sobu ušao mladi doktor te ga priupitao kako se osjeća i da li uopće nešto osjeća. Naš pacijent mu je sve ispričao, a doktor je pažljivo slušao i razmišljao. Pacijent je pričao, pričao te je na kraju ispričao sve pojedinosti svoga života koje su ga dovele u sadašnju situaciju. Mladi tamnokosi doktor je neko vrijeme šutio, ali bilo je očito da se lagano smije. Podigao je glavu, pogledao je pacijenta u lice te ga pomalo podrugljivo priupitao: "Par zar ti stvarno nikada nisi pomislio da ja možda volim sretne završetke filmova?". Pacijent je ostao ukočeno stajati i pomalo zbunjeno gledati u pod, a ljepuškasti doktor se samo okrenuo te je sporim, ali snažnim, hodom napustio sobu. Zaključao je vrata, u nevjerici je klimao glavom, nasmijao se i rekao, onako u pola glasa, sebi samom: "Pa zašto mi se nikada ne vjeruje? - ja se samo tu i tamo volim malo našaliti ....... ali nisam zao ....... stvarno nisam". A i pacijent u sobi se je onda počeo polagano smijati, podigao je glavu i zavikao za režiserom svoga života: "Bravisimo doktore! Bravisimo!"