Strah koji me proganja dok slušam tišinu, laži koje sebi govorim dok nadglašavam tišinu, bježanje u naručje buke dok se skrivam od tišine, na kraju me uvijek dovede pred lice tišine koja mi iritantno šapuće da nikad neću pobjeći, da ju nikad neću prevariti, da joj se nikad neću uspijeti sakriti. Kada ostanemo sami i kroz tišinu shvatimo naše životno djelovanje, uviđamo da smo to trebali davno napraviti. Odvojiti 2,3 sekunde i poslušati tišinu jer bi tada točno znali što smo htjeli i trebali napraviti, ali zbog bježanja od tišine, prihvaćajući buku kojom smo toliko željeli biti okruženi nismo uvidjeli da smo slušali sve ostalo osim sebe, nismo uvidjeli da smo bježali od sebe.

 Ako smo mi tvorci naše sudbine, zašto bježimo od tišine? Ako mi igramo glavnu ulogu u našem životu, zašto ostajemo zasjenjeni sporednom ulogom koja nas svojom vještinom i umjetničkim dojmom ostavlja bez teksta dok slušamo i gledamo njezin izvanredan talent istinske zvijezde; tišine. Naša djela i  sve sakupljene riječi iz cjeloživotnog scenarija nisu niti vrijedni spomena niti divljenja koliko tih par sekundi uloge u kojoj nastupa ona; tišina koja izmjeni čitavi film koji smo do tada stvarali. Ta tišina u tih nekoliko sekundi kaže ono što mi nismo uspjeli kroz čitav život i ostavlja nas u položaju koji izaziva lavinu emocija za koje do tog momenta nismo niti znali da postoje. Sjećanja su satkane sekunde dijelova našeg stvaralaštva iz kojeg ništa ne ostaje umemorirano osim tišine koja je omogućila sjećanje. Da li bi bilo sjećanja da nije bilo nje, da li bi naš životni film bio viđen da nije bilo nje. Da samo djelujemo bez slušanja tišine ne bismo niti mogli vidjeti ono što smo živjeli. Iako mi stvaramo, iako mi imamo glavnu ulogu, zbog sporedne ju pamtimo, zbog sporedne ju vidimo i razumijemo i na kraju zbog sporedne glavna uloga dobiva obilježje pozitivnog ili negativnog. Bez nje ne bismo nikada znali što je glavni glumac. Bez nje ne bismo znali što smo mi. I zato bježimo od nje, skrivamo se i guramo na mjesta gdje mislimo da ona ne može do nas. Ali očito je da još nismo naučili da ne postoji niti mjesto niti vrijeme gdje ona neće biti prisutna, jer mi stvaramo film u kojem naprosto nema smisla igrati glavnu ulogu ako nema sporedne.

Strah koji me proganja dok slušam tišinu, laži koje sebi govorim dok nadglašam tišinu, bježanje u naručje buke dok se skrivam od tišine, na kraju me uvijek dovede pred lice tišine koja mi iritantno šapuće da nikad neću pobjeći, da ju nikad neću prevariti, da joj se nikad neću uspijeti sakriti. Kada ostanemo sami i kroz tišinu shvatimo naše životno djelovanje, uviđamo da smo to trebali davno napraviti. Odvojiti 2,3 sekunde i poslušati tišinu jer bi tada točno znali što smo htjeli i trebali napraviti, ali zbog bježanja od tišine, prihvaćajući buku kojom smo toliko željeli biti okruženi nismo uvidjeli da smo slušali sve ostalo osim sebe, nismo uvidjeli da smo bježali od sebe.