Bilo je toplo proljetno prijepodne kad je Arsen napokon odlučio izaći iz stana.

Prošlo je sedam mjeseci otkad ga dan nije vidio. Skrivao se u zamračenoj sobi i gledao znanstveno fantastične filmove dok bi mu Vanja obavljala tekuće kućanske poslove.

Živcirala ga je,ali plaćao ju je da ne bi morao izlaziti. Gadilo mu se svjetlo. Gadili su mu se ljudi.

Mrzio je usputna čavrljanja i nervirao bi ga zvuk koraka. Znao bi po njemu svaki put odredit točnu visinu potpetica cipela "prohodavajućeg daveža" - kako ih je zvao.

Po zanimanju je bio postolar baš kao i njegov otac i djed koji su mu ostavili u nasljedstvo ogroman stan sa radionom koju je s vremenom zamrzio. Posao mu je više bio kao hobi , nego mu je trebao jer je bio bogat.

Uposlio je šegrta i on je radio sam tamo čitavih sedam mjeseci Arsenove apatije. Ponedeljkom bi mu samo odnio zarađeni prošlotjedni novac i uzeo plaću za sebe. Arsen bi ga dočekao obično blijed, izgužvanog lica od posteljine na kojoj bi ležao jedva čekajuć da ga se riješi i ovaj je to znao. Smatrao ga je najčudnijim čovjekom kojeg je ikad upoznao.

 Ali,tog prijepodneva nije bio ponedeljak ,a nije bilo ni Vanje da mu ode barem to trgovine.

Tog prijepodneva prvi je puta nakon sedam mjeseci pogledao kroz prozor i ostao još par minuta zabezeknut i zgranut prizorom na dvorištu dok su mu se po čelo skupljale kapljice hladnog znoja.

Ni sam siguran u to što vidi, odlučio je izaći.

Brzo je navukao trenirku na sebe i otrčao niz stepenice pravo ka klupi ispod njegovog prozora koju je blago zaklanjala stara breza. Dobro je protrljao oči šokiran, al spodoba u bijelom odijelu je i dalje sjedila tamo. Nasmijala mu se i rekla

 "Možeš ti trljat oči koliko god želiš, ali ja neću nestati."

 "Kako je ovo moguće ? Pa, ja nemam brata blizanca..." promucao je Arsen.

 "Moram se složiti s tobom. Nemaš."

 "Tko si ,do đavola, ti onda ?"

 "Tvoj klon. Ali više vrijedim nego original. Društven, popularan među ljudima, multitalenat za svako područje i savršenog zdravlja...što se ne bi moglo reći za tebe.

Tvoja majka...znaš da je bila bogata.... dala me izraditi još dok si bio dijete, čim je saznala za tvoju hipoglikemiju i hepatitis, a već sa deset godina uočeni su i znakovi teške depresije kod tebe.

Ja sam trebao biti tvoja polica osiguranja za slučaj da ti se što dogodi."

 "I što moja polica osiguranja radi ovdje ?" upitao je, sad već ljutito, Arsen.

 "Došao sam te zamijeniti. Ti si mrtav čovjek."

 "Glupost. Mora da sanjam."

 "Pa pogledaj oko sebe. Nećeš vidjeti nikog osim mene od sad. I što misliš zašto nema Vanje ?"

  Okretao se oko sebe i počeo trčati prema uvijek prepunom supermarketu preko puta koji je također zjapio prazan.

 " Ne! To ne može biti istina! " prestrašeno je vikao dok mu se spodoba koja je tvrdila da mu je klon urnebesno smijala podsjećajući ga kako je patetično proveo svojih zadnjih sedam mjeseci.

Kad je vidio koliko Arsen očajava, odlučio mu je dati ipak malo nade "Slušaj me sad. Umro si prekrasnom smrću. Samo si zaspao. Ukoliko opet želiš živjeti, mogu ti pomoći, samo umrijet ćeš u najgorim mukama.Drugačije ne ide."

"Ma, pristajem ! Ni sam nisam znao koliko želim živjeti ! Što trebam učiniti ?"

 "Izut ćeš svoje cipele i dati ih meni. Ja ću tebi dati svoje. Ne kaže se uzalud - try to walk in my shoes.."

 Arsen je nosio papuče tad i brzo i lako ih je izuo čekajući drugog sebe da mu da svoje. Bile su bijele, kožne, moderne, na oko udobne također, no kad ih je obuo, osjećao se kao da ga je udario grom.

 Otvorio je oči i vidio spodobe u bijelim mantilima sa zaštitnim maskama na licima i aparatima za oživljavanje.

 "Vitalne funkcije opet u redu." izgovorio je jedan.

 "Gospodine, upravo ste preživjeli kliničku smrt."

 " Zašto sam ovdje? " upitao je nesigurno Arsen.

 "Imate bolesnu koštanu srž." odgovorio mu je liječnik vrlo ozbiljno.

 "Koliko....koliko ću još živjeti? "

 "Ne bi vam ovo smio govoriti...ali, ukoliko ne pronađemo vrlo brzo odgovarajućeg davaoca, sedam mjeseci.."

 "Ali ja imam svog klona ! Tražite njega !"

  Doktor je pogledao prema stoliću na kojem je bio Arsenov laptop i hrpica dvd-a, ugledao The Island , nasmijao se i kimnuo medicinskoj sestri koja je Arsenu odmah potom ubrizgala injekciju.

 Nakon sedam mjeseci i par dana u bolnici, Arsen je žalio što nije umro prvi put..