Predgovor

                         Svatko je od nas još za mladosti imao prijatelja, pravog prijatelja koji mu je puno značio. No, možete li zamisliti što napraviti kada izgubimo takvog prijatelja? Izgubimo li tada dio sebe? Ili se možda nađemo u jednom stanju kada ne znamo kako bi dalje? Ova priča nije istinita, ali nekim ljudima se  dogodilo upravo ovo što sam napisala. Nažalost, u životu nije sve krasno, ali smatram  da kada se nešto loše i dogodi, upravo se dogodilo s razlogom. Možda upravo gubitkom, ljudi više cijene ono što imaju pored sebe.

Dragi čitatelju, možda se baš ti prepoznaš u ovoj priči!

Još uvijek je bilo  ljeto. Prve zrake sunca provirivale su kroz spuštene rolete u moju sobu. Odjednom zazvonila mi je budilica. Dohvatila sam ju još u polusnu te vidjela da je već 7 i 15, vrijeme da ustanem i krenem u novi dan.

 Bio je prvi dan nove školske godine. Nakon dugih, ljetnih praznika bio je to pravi šok. A za mene je to bio još veći šok jer sam morala krenuti u jednu sasvim novu, nepozantu sredinu. Moja mama je dobila novi posao pa smo  morale preseliti. Ovdje u Vencaveoru mi se sviđa, ali mi nedostaje  moj stari dom. Morala sam ostaviti sve, moje prijetelje, baku i djeda. Nije mi bilo lako, ali vjerujem niti mojoj majci. I ona je  morala krenuti na novi posao.

Jedva sam se digla iz kreveta i polako odteturala do kupaonice. Kad sam se pogledala u ogledalo, prepala sam se. Izgledala sam kao zombi, kao i većina ljudi kada se ujutro probudi. Već sam se nekako spremila, tj. dovela se u normalu, te me moja draga mamica odvezla u školu.U moju novu školu! Prije no što sam izašla iz auta mama mi je rekla:

• - Zlato, ti si pametna i dobra, brzo će te svi zavoljeti.Ne brini, ako prvi dan bude malo čudan.

Mamu sam pogledala smješeći se te sam zatvorila vrata auta.

                                 Duboko udahnuvši krenula sam niz stepenice do ulaza u školu. Na vratima sam pročitala svoje ime. Pokraj imena pisao je broj učionice u koju trebam otići. S knedlom u grlu ušla sam u školu. Svi učenici bili su u grupicama, a ja nisam znala kamo bih . Zaista nije ugodno naći se u nepoznatom. Kao da si sam na svijetu. Bojiš se priči nekome jer te svi gledaju poput čudaka. Imala sam osjećaj kao da mi na čelu piše: ''Nova sam''! Prošla sam niz hodnik do učionice. Naslonila  sam se na obližnji zid, čekajući da dođe profeso,r pa da nas pusti u učionicu. Nasuprot mene stajale su  neke cure, moje buduće razredne kolegice. Čudno su me pogledavale i nešto međusobno pričale. Nije mi bilo ugodno, no nisam dala da me to previše smete. Ubrzo, došla je i  profesorica. Pustila nas je u učionicu. Sjeli smo u klupe. Naravno ja sam sjela sama. Profesorica je počela pričati o kućnom redu i ostalim formalnostima  o kojima se uvijek priča na početku  svake školske godine. Nakon deset minuta profesoričinog pričanja netko je lagano pokucao na vrata.

Profesorica je izustila:

• - Naprijed, molim!

U učionicu je netko ušao. Pošto sam sjedila u zadnjoj klupi, od ostalih nisam dobro vidjela tko je to.

     -   Oprostite što kasnim. - rekla je .

Po glasu sam shvatila da se radi o ženskoj osobi.

     -   U redu je. Može se svakom dogoditi. - odgovorila je profesorica.

Djevojka je  pogledala prema razredu  i vidjela je da je pored mene slobodno mjesto. Došla je do mene. Prije nego je sjela, rekla je:

• - Oprosti, je li ovo mjesto slobodno?

Zastala sam na sekundu, a onda sam odgovorila:

• - Naravno, izustila sam.

Sjela je, stavila svoju torbu na klupu i potiho mi rekla:

• - Ja sam Samantha.

Uto, profesorica je rekla:

• - Imamo novu učenicu.
• - Dođi dijete da te predstavim.

Došla sam do profesorice. Okrenula sam se prema razredu. Svi su se cerili.

Profesorica je dreknula:

• - Smirite se, odmah!

Kad se razred koliko - toliko utišao ,počela me predstavljati:

• - Ovo je Chloe Campbell, naša nova učenica.
• - Došla je iz Dallasa.
• - Molim vas, budite dobri i pomozite joj da se ugodno osjeća u ovoj školi.

Nakon što je to rekla, profesorica me upitala:

• - Želiš li ti još nešto reći o sebi?

Samo sam promrljala:

• - Ne hvala, i otišla natrag na mjesto.

                                 Nakon što je završio sat, mogli smo otići doma jer je bio prvi dan i profesorica je sve brzo i jasno rekla. Nije bilo potrebe za dužom nastavom. Odjurila sam van iz škole te trčala do kuće. Prvi dan mi se nije svidio. Jedva sam čekala da se bacim  na krevet i da zaspim.

Negdje oko 19 h. začula sam zvono na ulaznim vratima. Mislila sam da je to možda mama došla ranije s posla.  Spustila sam se niz stepenice i otvorila vrata. Na pragu je stajala  Samantha. Nasmiješila se i rekla je:

• - Ej, oprosti ako sam došla u nezgodno vrijeme.
• - Samo sam te htjela pitati treba li ti možda pomoći?

Šutke sam ju gledala, a onda sam nadodala:

• - Kako misliš, pomoći?

Ona me čudno pogledala i odgovorila je:

• - Mislila sam, ako hoćeš, kako si tek doselila, da ti pokažem sutra poslije škole grad, što uključuje mjesta na koja izlazimo, poznate dućane, kafiće...

Nisam previše vjerovala ljudima, a pogotovo ne nekom koga poznajem svega nekoliko sati. Ali ipak, činilo mi se da je Samantha dobra osoba i da bih možda trebala otići s njom u obilazak, makar sam grad već poznavala. Došla sam u Vencouver prije 2 mjeseca. Bila sam svjesna da ću se ovako bolje uklopiti.

Odjednom Samantha me upitala:

• - I, hoćeš li već jednom nešto reći?

Nisam bila svjesna da sam odlutala mislima. Zaboravila sam da ona čeka  moj odgovor.

Odgovorila sam:

- Dobro. Idem sutra s tobom.

Pozdravila me i otišla .  Sjetila sam se da ju nisam niti pozvala da uđe. Cijeli naš razgovor, koji je trajao svega desetak minuta, ako i toliko, odvijao se pred vratima moje kuće.  Baš krasno, mislila sam u sebi. Što bi mi mama rekla da je bila doma, a ja nisam pozvala  kolegicu iz razreda da uđe u kuću ? Što nije pristojno, nije.  Ubrzo, došla je i moja mamica. Zajedno smo večerale i otišle svaka u svoj krevetac na spavanje, kako bi odmorne uplovile u još jedan novi dan.

                                 Nastava je ,kao i obično bila dosadna. Iako je bio tek drugi dan škole ,jedva sam čekala da završi. Nakon nastave čekala sam Samanthu iza škole kako bi otišle do grada. Nije mi se baš dalo ići, ali kad je ona bila tako pristojna, odlučila sam ipak otići. Tako smo se ona, ja i još neke njene dvije prijateljice, samo znam da se zovu Niki i Jay, odgegale do grada. Prvo smo otišle do shopping centra Sunshine. Tamo smo se zadržale dobra dva sata jer su Niki i Jay imale pravu modnu reviju. Isprobale su bezbroj majica, sukanja, hlača, badića, šešira...

Nakon ''modne revije'' otišle smo do slastičarnice Karoline, navodno najbolje u gradu. Doslovno smo se ubile u kolačima i sladoledu. Polako, s noge na nogu, krenula smo kući. Jay i Niki otišle su u drugom smjeru jer su živjele blizu centra grada, dok smo Samantha i ja imale dosta do naših domova. I tako, počele smo razgovor:

• - Je li ti bilo zabavno danas? - upitala me Samantha
• - Da, bilo je odlično - odgovorila sam uzbuđeno.
• - A kako ti se sviđaju Niki i Jay?
• - Pa... one su ok. Iako mislim da se baš ne sviđam Jay. - odgovorila sam.
• - Ma, ona ti je takva prema svima. Malo je rezervirana. Ali ne primaj to previše k srcu. - rekla mi je tješeći me.
• - Dobro. - rekla sam.

Neko vrijeme smo šutile. A kad je ta šutnja postala zaista glupa, počele smo se smijati jedna drugoj kao da smo poludjele. Nakon 30 minuta hodanja došle smo do raskrižja. Tu smo se morale rastati jer je ona morala otići na desnu stranu u ulicu st.Gabrijel, a ja sam pak morala otići lijevo u ulicu Strawberry. Dogovorile smo se da ćemo se naći sutra ujutro na autobusnoj stanici. Svaka je otišla svojim putem, a ja sam bila  sretna i zadovoljna. Zadovoljna, što sam stekla novu prijateljicu i što mi je dan bio  dobar, zabavan i ispunjen. 

                                 Bila sam tako živčana jer smo sutradan pisali test iz matematike. Matematika nije bila moje područje. Nisam ju kužila i nije mi se dalo  rješavati zadatke. O instrukcijama nikada nisam razmišljala jer mi u staroj školi nisu bile potrebne. Tamo iz matematike nismo gotovo ništa nikad ni radili. No, ovdje je to bio problem, a iz testa nisam željela dobiti jedan. Nazvala sam Samanthu ne bi li mi ona možda mogla pomoći. Znala sam da ona nije savršena u matematici, ali je imala četvorku, pa mi je mogla bar nešto pojasniti. Podigla sam telefonsku slušalicu te upisala broj. Kad sam začula poznati glas s druge strane , rekla sam:

• - Hej, ja sam, Clohe.
• - Oprosti , možeš li mi možda objasniti matematiku?
• - Pa čuj, baš i ne mogu. - odgovorila je Samantha

Nisam ovo očekivala, ali kasno sam se sjetila. Imala je pravo odbiti me jer možda nije imala vremena.

• - Dobro. Nema frke. - rekla sam snuždeno.

Nakon što sam to rekla, Samantha se odvalila smijati.

Nije mi baš bilo jasno što je tu tako smiješno, ali nek joj bude, mislila sam.

• - Samo sam se šalila. Odmah ću doći k tebi - rekla je.

Nisam stigla reći ni hvala jer je ona već spustila slušalicu .

                                    Za nekih dvadesetak minuta Samantha je došla k meni. Bio je to prvi put da je došla u moju kuću jer smo se poznavale svega dva mjeseca. Kada je ušla u moju sobu u potkrovlju, oduševila se. Soba  je bila nekako '' topla'', ispunjena žarkim bojama. Imala sam crvenu fotelju i crveni krevet, a zidovi su bili plavi.  Pevladavale su tople boje i to je davalo sobi posebnu toplinu i harmoniju. Zidovi su bili prepuni postera slavnih glumaca, životinja i poznatih citata iz filmova.  To joj se najviše  svidjelo. Shvatile smo da volimo iste stvari,  knjige, serije, glumce. Pričale smo više o svemu drugome ,osim o matematici. No, nema veze, nije mi bilo žao. Tu večer, shavatila sam da imam prijateljicu, a što je bilo s matematikom, nije vrijedno spomena.  

                                  Ležala sam na krevetu u svojoj sobi, bacala lopticu u strop i razmišljala o dečku koji mi se  jako sviđao. Išao je u susjedni razredi, bio je godinu stariji od mene. Bio je vrlo popularan jer je igrao ragbi za školsku momčad. Zvao se Olivere. Naravno, meni je bio nedostižan, ali bar sam mogla izdaleka gledati tog naočitog dečka savršenog izgleda, bujne crne kose i prodornih plavih očiju.

                                  Iz mog sanarenja trgnula me glasna galama s ulice. Pohitala sam prema prozoru, da vidim što se događa. Grupa dječaka svađala se sa stanarima ulice. Nisam točno znala što je razlog svađi.  Pretpostavljala sam da se, susjedi  bune zbog preglasne glazbe.

                                   Moja se mama još nije vratila s posla jer je imala nekakav sastanak. Meni se baš i nije dalo  učiti, a bilo mi je i dosadno. Odlučila sam se otići provozati biciklom  po kvartu. Tako sam uključila svoj MP4 , ''zajašila'' bajs i krenula u polaganu vožnju. Vozila sam se nekih dvadesetak minuta i shvatila sam da sam se udaljila nekoliko blokova . U daljini se nazirala šuma. Odlučila sam otići do nje. Što sam se više približavala šumi, ona je bilo nekako sve udaljenija, ali to me nije pokolebalo. Nakon nekoliko minuta došla sam do puteljka koji kao da je bio ulaz u šumu. Krenula sam njime iako je bilo  mračno. Ušavši malo dublje, na desnoj strani primjetila sam maleni potočić. Voda je žuborila, a ptičice, premda je već bila večer, još uvijek cvrkutale. Pokraj potočića bilo je veliko, veliko drvo. U životu nisam vidjela toliko drvo. Tako sam nekoliko trenutaka sjedila na svom biciklu i promatrala to drvo, a zatim iznenada začula nekakvo šuškanje. Kao da su to bili nečiji koraci. Brzo sam okrenula bicikl i krenula natrag, van iz šume.  Toliko sam se prepala da sam kao luda vozila sve do kuće. Došavši pred kuću, vidjela sam da još nema maminog auta. Spremila sam svoj bicikl u garažu. Otišala sam u svoju sobu gledati TV. No, nisam se mogla skoncetrirati na ono što sam gledala jer me kopkalo to drvo. Nešto tajanstveno privlačilo me toj šumi. Nešto što ni sama nisam shvaćala, niti mogla objasniti. Odlučila sam sutra nakon nastave ponovno otići tamo. Uzela sam telefon u ruke i okrenula meni dobro poznat broj.

Samantha i ja otišle smo drugi dan poslije škole u šumu. Jedva sam čekala da joj pokažem to veliko drvo. U prvi mah, čovjek bi pomislio da je to samo obično, ogromaljsko drvo koje je izraslo usred šume. No nije nije bilo baš tako. Kada malo dulje gledaš u njega, obuzme te nekom čudnovatom energijom. Drvo je isijavalo svjetlošću i mirom.

Tada sam se prvi put približila tom drvetu. Mogla sam ga dotaknuti, no nisam  bila sigurna bih li. Zastala sam i razmišljala,  shvatila sam da mi se ništa loše ne može dogoditi. Ruka je odjednom sama krenula. Kada sam  dotaknula drvo, kao da sam dotaknula ljudsko biće, biće od krvi i mesa. Moglo se osjetiti sve ono što je drvo na neki svoj način proživjelo. Bilo je dosta staro. Imalo je sigurno više od tisuću godina. Drvo je bilo  živo. Razmišljala sam u sebi zašto sam ga baš ja morala naći. Znala sam da za to soigurno postoji  razlog.  Sve se u životu događa s razlogom.zar ne ?

Samantha baš i nije bila oduševljena. Nije htjela dotaknuti drvo. Bila je nekako sumnjičava. Nije vjerovala da drvo ima nekakvu moć i da je doista živo. Ne znam zašto je bila takva. Sigurna sam da ga je  dotaknula, da bi upravo osjetila ono što sam osjetila i ja. Osjetila bi život.

Odjednom,  rekla mi je da ne želi više biti ovdje jer joj nije ugodno. Krenula je,  a njom sam  i ja. No, odlučila sam da ću se ponovno vratiti, makar i sama. I to ubrzo, odmah sutra.

Odmah nakon nastave zapustila sam se u šumu svojim biciklom. Nekako sam teško okretala pedale jer je puhao poprilično jak vjetar. Tipično za kasnu jesen.

Sva uspuhana, napokon sam došla do meni toliko dragog i uzbudljivog mjesta.

Hodala sam tako nekoliko minuta oko  drveta.  Danas mi i nije izgledalo nekako posebno. Možda zato što je puhao vjetar i bilo je oblačno.

Okrenula sam se da uzmem svoj bicikl i krenem polagano prema doma. No, u taj čas dogodilo se nešto nevjerojatno. Drvo je zasvjetlilo. Velika svijetlost probijala je iz svake pukotine drveta.  Zajedno s tim zrakama svjetlosti nešto je izlazilo iz drveta.  Približila sam se . Oko mene jeta svjetlost počela kružiti. U taj čas ,shvatila sam da su to neka mala bića. Bića crvenih krila, malenih nožica i ručica nalik ljudima. Igrala su se mojom kosom, dirala mi uši i nos. Jedno biće mi je nešto govorilo na uho, ali ga nisam razumijela. Bilo je to više neko cviljenje.  Nisam mogla vjerovati da ona doista postoje. Mislila sam da se to događa samo u bajkama.  Upravo se  to događalo meni, u stvarnosti. Nisam bila sigurna je li to samo plod moje mašte ili stvarnost.  Svjetlost se u jednom trenu ugasila. Pomalo tužna, otišla sam iz šume. No, odlučila sam vratiti  se ponovno navečer, odlučila sam.Samantha je ovo morala vidjeti.

                                  Vrativši se kući, na brzinu sam nešto pojela , nadrljala zadaću te otišla malo leći. Usnula sam čudan san.

                                   Nalazila sam se u nekom tunelu. S jedne strane tunela naziralo se svijetlo, a s one druge mračan, dugačak hodnik. Bila sam točno na sredini. Nešto me vuklo prema tom crnom dijelu tunela, a meni poznat glas dozivao me iz svijetlosti. Najednom ,oko mene su počele vijoriti nekakve prikaze poput sjena, sjena ljudi. Stalno su izgovarale" uskoro". No nisam shvatila što znači to uskoro. Nakon nekog vremena, ispred mene se pojavio čovjek u bijelom koji me samo pogledao.  Taj pogled govorio je više od riječi. Bio je topao i zračio je mirom. Napokon sam se probudila. Pokušala sam shvatiti taj san, nije mi se svidio .

                                  Krenula do Samanthine kuće. Pozvonila sam i ona mi je otvorila vrata. Upitala sam ju:

• - Bi li htjela možda otići sa mnom tamo gdje smo bile jučer, do šume? Moram ti nešto pokazati.

Ona me nekako čudno pogledala.  Rekla je da ide. Mislila sam da neće pristati jer je bila nekako neodlučna.

Hodale smo dobrih dvadesetak minuta do tamo. Pričale smo o školi i kojekakvim  nevažnim temama. Došle smo do šume.

Kad smo se približile drvetu, pojavila se svjetlost, a s njom, oko nas su počela letjeti mala bića. Samantha se zaprepastila. Potvrdila  sam samoj sebi da to nisam umislila,  već  da je to stvarnost. Nakon čuđenja i straha, Samantha je bila oduševljena. Bilo nam je zabavno igrati se s tim malim bićima koja su me podsjećala na krijesnice, pa sam ih odlučila nazvati „Krjesnići". Krijesnići su  nam radili vjenčiće od cvijeća i mrsili kosu. Shvatila sm da je već dosta kasno, ali  nisam željela otići.  

Svaki dan poslije škole Samantha i ja odlazile smo na naše mjesto, u naš „drugi" svijet.Uživale smo u igri s neobičnim, dragim bićima. Postala je to navika i zadovoljstvo. Sve do dana...

                                    Padala je kiša. Nismo mogle otići u šumu.  Nisam htjela ići  jer je bilo užasno nevrijeme. Zazvonio  je telefon ,predvečer, oko 18h. Vani je već pao  mrak. S druge strane začula sam  Samanthin glas.

• - Ideš li ti sa mnom do Krijesnića? - upitala je.
• - Ne danas, kiša toliko lijeva da nam ni kišobran ne bi pomogao. - rekla sam joj.

    No, Samantha nije odustajala.

• - Idem bez tebe, rekla je.
• - Kako hoćeš, odgovorila sam joj.

Nije ni pozdravila, samo je spustila slušalicu.

Iako se nisam previše uzbuđivala , znala sam da nije baš pametno da ide sama u šumu , po takvom nevremenu. Nisam uopće razmišljala da bi joj se nešto moglo dogodtiti.

                        Zazvonio je telefon. Čula sam mamu kako se digla iz kreveta i  podigla slušalicu. Bio je 1 sat i 20 minuta. Mama je brzo završila razgovor, a zatim je došla u moju sobu. Imala je tužan pogled, pun suosjećanja. Slutila sam da nešto nije u redu. Sjela je pokraj mene i primila me za ruku. Polako je i tiho rekla:

• - Ne znam kako da ti ovo kažem, znam da je bila tvoja prijateljica.

     U toj riječi '' bila'' sam iščitala sve ono što se mama pripremala reći.

     - Dogodila se nesreća. I... Samanthu je udario auto.Nije preživjela.

     Nisam regisitrirala ono što mi je mama upravo rekla.

     Samo sam upitala:"  Gdje, kako ? „

     - Ne znam detalje, odgovorila mi je.

     Vratila sam se natrag u krevet ne vjerujući onome što sam čula.                       

                                Ne mogu ni opisati kako sam se osjećala tih dana. Sa  Samanthom  je umro i dio mene. Nikako nisam mogla shvatiti kako se tako mladi život odjednom morao ugasiti. Nisam shvaćala.. Nisam mogla niti plakati.  Ponavljala sam samoj sebi kako to nije istina. Čekala sam da se Samantha pojavi na vratima moje kuće.

 Nikoga oko sebe nisam doživljavala.  U dubini duše krivila sam sebe za njezinu smrt. Možda da sam otišla tu večer s njom ,ne bi se to dogodilo. Da nije bilo onog drveta, ona bi još uvijek bila ovdje. Nisam se uspjela  ni pozdraviti s njom.

                                 Mama se zabrinula za mene jer sam izgledala  loše. Neko vrijeme nisam mogla ni ići u školu. Spavala sam po cijele dane. Bila sam depresivna. Mama je odlučila potražiti stručnu pomoć.

Jednog popodneva odvela me u privatnu ordinaciju dr. Brown. Nisam ju previše doživljavala. Nisam htjela.

                                Prošla su  četiri mjeseca . Polako sam se  vraćala u normalu. Pomogle su mi terapije . Nastavila sam  ići u školu, počela sam se smijati i družiti se s drugima.    Nisam odlazila u šumu. Nisam mogla. Još uvijek mislim da će se Samantha pojaviti na pragu moje kuće i sva sretna pozvati me da idemo na vožnju biciklima.  Možda će zvučati čudno, ali ponekad osjetim njenu prisutnost. Kao da je sa mnom, samo je ne mogu vidjeti.

                               A onaj san, ne znam je li bio nagovještaj?  Nisam ga tada razumjela, a možda sam trebala.

                                Neke se stvari ne mogu spriječiti. Jednostavno se moraju dogoditi , htjeli mi to ili ne. Za sve postoji razlog. Samantha je morala otići zauijek.  Ovdje je napravila sve što je trebala. Znam da ju nikad neću zaboraviti.

Zamišljam da je otišla u neki novi dom, puno lijepši i mirniji od ovog našeg. I tamo joj je sigurno lijepo. Vjerujem da ću je opet  sresti, s razlogom.

 No, ne znam točno kada, ni gdje.