Pustio si noć da neodređeno traje. Utonuli smo u ovu šumu u kojoj snježna zima vjetrom hrani golo granje umorno od starosti. Nije put vodio u nju, već hladnoća zraka od koje nam koža pridobi nježno rozu boju, sam kontrast u očima šume učini našu krv ledeno hladnom.

Progutala sam slinu, nije otputovala. Noge nije vodila znatiželja; svakim utonućem plesala je energija kosti.
Ruke obješene uza tijela, lišene ikakvog tereta, one kao da bivaju vođene s trunčicom topline, a velikom dozom bezličnosti.

Slika u tri tona, bez boje. Drveće tanko, umorno od obnavljanja. Snježni, netaknuti prijelazi visine i gustoće. Siva granica između crnog i bijelog.

Šićušne pahuljice vođene plesom mrzlog vjetra, dovoljno gustog da i
ledeni zrak učini vidljivim. Ulazi u naše korake. Razdvaja pramenove naših gustih kosa. Stapa se s našim kratkim uzdisajima koji nestaju u toj plinovitoj vodi. Naša svijest lagano tone. Ne nestaje, već biva preobražena u nešto što mi sada jesmo, a ne uspjevamo definirati.

Pluća nam se sužavaju i šire - prozirni smo odjednom.
Ovo suprotno tišini u našim mislima konstantno se odvija. Nema završetka ni na kraju.
Zatvaramo oči, otvaramo ih - nevidljivi smo odjednom.
To nešto suprotno tišini, a slično ničemu sasvim lucidnom, tamo i tu negdje je u atmosferi, a ujedno i u nama.