Studentski život (je jedna velika brucošijada)

Do devet sati navečer, na brucošijadi Ekonomskog fakulteta u Rijeci koja je otpočela u 19:00, okupio se popriličan broj ljudi. Oko tri stotine mladih duša i jedan stari pijanac koji je ili zalutao ili je ugrabio priliku da se oblije do besvjesti za svega 25 kuna, koliko je koštala ulaznica - alkohol je, naime, bio besplatan.

Bilo je tu svega, od razuzdanih studentica do brutalno pijanih studenata. Svi su se gegali u zanosnom ritmu alkohola kod pozornice gdje je nekakav bend svirao najveće hitove Novog vala i, onaj većinski dio, kod šanka gdje se točio alkohol. Tek se nekolicina izdvajala u grupicama pa su sjedili ili ležali na niskim betonskim zidićima koji su okruživali travnjak parka Ekonomskog fakulteta.

Ja sam se, već vidno pijan - nisam htio ogriješiti dušu trezvenošću među masom omamljenom medenom rakijom i pivom kojeg je bilo u potocima - uputio prema šanku koji je bio i više nego zatrpan žednim ustima. Uglavnom je to bio muški svijet i tek nekolicina djevojaka. Mirno sam stao u red, pokušavajući održati ravnotežu.

Nije mi trebalo dugo da shvatim kako tu ipak nema nikakvog reda već da se ljudi jednostavno probijaju kako i gdje stignu kroz gužvu pa sam se jednostavno prepustio toj masi koja se od nekoliko stotina tjelesa, silom prilika,  ubrzo pretvorila u jedno jedinstveno, žedno tijelo. Kao kakva želatina pomicali smo se polako prema šanku. Presporo ako mene pitate, a čini mi se da je i veći dio muške populacije tako mislio pa se svako malo mogla čuti neka psovka na račun konobara ili konobarice koji su radili za točionicima. Najglasniji je bio jedan dalmatinac koji je dovikivao konobarici tamo negdje iz petog 'reda': ''Ajde lipa moja, nisi tu da trepćeš okicama već toči taj alkohol!''

Ja sam samo promatrao taj metež i primjećivao kako tenzije rastu.

Nekolicina tipova zakrčila je jedan dio šanka odlučivši se ne pomaknuti dok ne popiju koliko mogu s nogu, a planirali su još ponijeti sa sobom. Uskoro se taj trend proširi na ostale dijelove šanka gdje se točio alkohol. To je izazvalo negodovanje gomile pa su psovke postale sve učestalije.

Ja sam i dalje blejao i arhivirao u svijesti događaje te večeri - do kraja iste ostali su samo fragmenti, tek blijede slike brucošijade Ekonomskog fakulteta.

Uskoro je zavladao totalni kaos. Nije se znalo tko tu više pije a tko...hm...plaća?

Isprovociran nehumanim ponašanjem, potpunom nekorektnošću i nesolidarnošću i ja sam uskoro počeo psovati i vikati u zvjezdano nebo. Nisam se obraćao nikome ali psovao sam sve živo i neživo okupljeno kod tog prokletog šanka.

U stanci između negodovanja i psovki primijetio sam dvije djevojke (oko dvadeset godina) kako se bezobrazno probijaju kroz tu želatinastu masu oslanjajući se na kavalirstvo muške populacije. Tu i tamo propustio bi ih neki prištavi brucoš misleći da će tako zadobiti njihove simpatije, no, naravno to se nije događalo. Tamo gdje se nisu mogle probiti svojim umiljatim glasićima i zanosnim treptajem okica, probijale su se laktovima. Činilo se da im ide sasvim dobro, nisu morale trpjeti nesnosno čekanje i bile su sve bliže svome cilju. Problem je nastao kada su došle svega metar i pol od šanka. Koncentracija žednih duša je tu bila najveća i proboj je bio gotovo nemoguć. Pokušale su ponovno odigrati kartu kavalirstva, no, to više nije palilo. Masa se samo htjela opiti i nije ih bilo briga za neke dvije djevojke, koje se isto tako žele oduzeti od medene rakije i možda završiti u nekom nepoznatom stanu s nekim nepoznatim tipom u krevetu. Djevojke su, vidjevši da moraju pošteno čekati svoj red, tužno gledale oko sebe. Budući da su bile u blizini mene pogled jedne od njih susreo se s mojim. Ničim izazvan rekao sam joj: ''Cure, među ovom gomilom testosterona, okupljenoj oko bačve rakije, teško da ćete naći pravog kavalira. Da ste došle sat vremena ranije možda bi se i našao netko tko bi vam ustupio svoje mjesto, ali sada je ovo borba za opstanak. Svaki čovjek za sebe!'' Djevojke su me gledale i vjerojatno razmišljale 'što ovaj zaboga priča'. Nisam se obazirao na njihove tupe poglede već sam se odlučio uz viku i galamu, junački probiti do svog komada drvenog šanka. Do svog komada slatkog alkohola u onim bačvama.

Odlučio sam da će moj dio medene rakije ležati na dnu bačve, pa tako, da bi došao do svoga, morao popiti i tuđi dio. Nema što, mudro sam zaključio da će tako biti najbolje i uz golem napor, napokon sam se dokopao svog komada svemira koji je obećavao pijanstvo.

Ne moram ni pričati da su me kući vukla dvojica tipova koji su došli sa mnom na brucošijadu te me ostavili da slinim na podu svoje sobe u stanu na adresi Franca Prešerna 17b, 1. kat.

Ujutro sam se probudio u vlastitoj bljuvotini, mada se ne sjećam da sam povraćao. Bio sam prekriven prljavštinom i odvratnim mirisom sasušenog alkohola čiji se ustajali smrad razlijegao po meni koliko sam dug i širok.

Ne sjećam se što se dešavalo te večeri nakon što sam došao do šanka, i nije me briga. Nadam se samo da sam uspio nekako navesti one dvije djevojke da se izgube sa mnom i mojim falusom u nekoj od mračnih riječkih uličica.

Rijeka, 24.12.2010.