Koliko samo trajnosti je dotrajalo u mojim mislima koje slijepo upućujem dolje prema obali. Nespretno se okliznuvši u poluizutim cipelama i tako premalim za moju nespremnu nogu. Skliska bi staza koja me trebala dovesti do uvale.

Zvuk broda, miris mirte i južina s kraja ljeta, pomješa mi se u glavi i ja se strovalih dolje niz nemirnu stazu.

Nekoliko ljeta kasnije, mojim djetinjastim namjerama puzala su neka druga sretnija osjećanja.Onaj pad već sam zaboravio kada je uslijedila nova opasnost, jednako pogibeljna  i nepredvidiva.

Tako iz sezone u sezonu sve dok desetke godina kasnije nisam uočio neki red u toj zbrci. Kao nekakav deterministički prozor u potpunom neredu ugledah jedan prozor reda. To se istinski ponavlja. Pomislih.

Toga dana postavio sam stol sve od malih papirića na kojima su pisala pisma raznim ljudima. Nazvao sam svoj ručak problemsko stablo sjećanja.

Stao sam trpati usta papiriće s pismima po sebi i zalijevao sam sve to zgužvano i napisano, vodom.

Kad je ručak bio gotov, svi moji prijatelji i obitelj kao i poznati, sjedili su za stolom i netremice u mene gledali. Čekali su što ću reći onako sit svega.

Rekao sam tiho , toliko tiho da me nitko nije mogao čuti do moga psa dolje pod stolom: " Mir Una. Sjedi. Jedino čega se trebaš bojati je strah i ništa više. Kako ne razumiješ?"

Nakon svega toga, sve je bilo lakše.