Bilo je to krajem listopada kada sam sjedila u kutu malenog kafića koji mi je oduvijek bio draži od ostalih u gradu. Osim posebnog ugođaja i namještaja zbog kojeg sam se osjećala kao da sam otputovala u daleku 1840 i neku, uvijek je bio gotovo prazan pa sam se lakše koncentrirala na pisanje. Bio je na adresi gdje je stanovala inspiracija.

            Ali ta večer je od samog početka bila predodređena za mistične i nadasve jezive događaje. Čak je i nebo nagovještavalo nevolju. Bilo je mračno kao da je ponoć, a ne kasno predvečerje. Tamnoplavi i ljubičasti oblaci su se kovitlali nebom, a kiša je stvarala neprozirnu mokru zavjesu.

            Inspiracije mi nije dolazila i zurila sam u prazan list bijelog papira. Nakon nekoliko pokušaja da napišem nešto smisleno sam odustala  i odlučila igrati jednu staru igru koju me naučila profesorica hrvatskog jezika, svojevrsnu vježbu za pisce. Proučavala sam ostala dva posjetitelja u kafiću i starog gostioničara, pokušavajući ih pročitati.

            U kutu prostorije, nasuprot mjestu gdje sam ja sjedila, za malenim okruglim stolom je sjedio čovjek raščupane kose boje ponoći pod čijim su se špicastim nosom skrasili brkovi, čovjek koji je u očima nosio veliku tugu. Rukom je nježno prelazio preko korica neke knjige. Ne znam je li to bila igra sjenki, ali učinilo mi se da na njegovom vratu vidim mrlju u obliku ptice, u obliku gavrana. Moj prvi dojam je bio da je to uman čovjek. Inteligentan i tužan, kako to obično biva.

            Za šankom, blizu vrata. sjedila je mlada djevojka duge crne kose, puti boje punog mjeseca što se te večeri skrivao među crnim oblacima. Njezin dugi crni kaput padao je do poda, a preko glave je navukla kapuljaču. Nešto u njezinom pogledu mi je privuklo pozornost. Stalno je pogledavala prema vratima, obazirala se oko sebe i uplašeno drhturila. Netko ju je progonio? Bila je veoma mlada, ali veoma umorna. Lice joj je bilo upalo kao u sablasti, a sivi koluti oko očiju nagnali su me da pomislim da je prošlo mnogo vremena otkako se pošteno naspavala. Boji se grmljavine, pretpostavila sam.

            Gostioničar, postariji sijedi čovjek naborana lica, prebacivao je programe na televizoru niti na jednom se ne zadržavajući duže od pet sekundi. Dosađivao se.

            Pomislila sam kako se iza svakog od ta tri lica krije cijeli jedan svemir. Svatko od njih ima priču. Željela sam ih znati, željela sam znati sve.

            Odjednom, prodorna i moćna eksplozija božanske moći je odjeknula i prenula me iz razmišljanja. Nakon bljeska munje nastupio je mrak. Zla slutnja me nagnala da se stresem u strahu. Tišina. Mrkli mrak. Nestalo je struje.

            Djevojci se oteo vrisak koji je ledio krv u žilama, vrisak tako prodoran, a opet tako osoban i tih, vrisak u agoniji, smrtni hropac.

Srce mi je kucalo kao ludo dok je mjesec koji je djelomično  uspio pobjeći od svojih tamničara bacao svjetlost kroz prozor na pod kafića. Mjesečina nije bila mjesečina. Bila je siva, a ne srebrna na kakvu sam navikla. Sjenke su plesale po podu, vodile kolo demonskih utvara. Na samom rubu osvijetljenog prostora, pored šanka, primijetih obris kako beživotno leži i lokvu crne krvi koja se brzo širila.

Pritrčala sam u pomoć unesrećenoj dok je gostioničar uspaničeno tražio svijeću u pokrajnjoj sobi. Tek što dodirnuh njezine mrtvački hladne ruke, ponovno je odjeknuo prasak groma, još jače nego prvi puta i začuh tihi glas za koji sada, godinu dana poslije, ne mogu sa sigurnošću reći je li doista bio glas ili tek fijuk vjetra što se provlačio kroz gole grane, kroz pukotine ispod prozora.

„Lenora", rekao je s puno boli." Nikad više."

Drhtavom rukom sam opipala djevojčino bilo. Nije ga bilo. Duša je već bila napustila njezino tijelo, a kada se oblaci u potpunosti otkrili mjesec, svjetlo je palo na njezino lice. U strahu sam ustuknula. Iz široke posjekotine na njezinom vratu liptala je krv u potocima. Vrat joj je bio prerezan. Vrisnula sam i povukla se dalje od tijela.

„Tko je to učinio?", pitala sam se. „Gostioničar! Sigurno je on! Batler je uvijek kriv! On je stajao najbliže djevojci! Pobjeći! Moram pobjeći!", moj um je vrištao, ali noge su imale vlastiti plan.

Nenadani dolazak gostioničara iz pokrajnje sobe me iznenadio, uplašio. Vrisnula sam! Svjetlo svijeće koju je držao u ruci bacalo je sablasno svijetlo na njegovo lice. Prestravljeno je gledao u mrtvo tijelo djevojke i rukom prekrio usta kako bi zatomio jecaj.

Neka bude svijetlo! Struja je došla. Obazrela sam se po kafiću tražeći onog 'umnog' čovjeka. U prostoriji smo bili samo gostioničar i ja, a od misterioznog muškarca ostala je samo jedna stranica na stolu u kutu, istrgnuta iz knjige. Gavran, Edgara Allana Poea.