Sjećanje na bijesno pseto

Sjećam se bijesa u psećim očima. Sjećam se užasa i boli kada me je to bijesno pseto ugrizlo za ruku. Bio sam mali,tek desetak godina. I to pseto me napalo. Bio je veći od mene tada. Mješanac doge i njemačkog ovčara. Ubojica. Htio me rastrgati. I umalo mu je to pošlo za rukom. Ugrizao me za desnu ruku i pribio na zid. Trgao je i režao kao divlji. Kunem se, to pseto je bilo bijesno. Urlao sam od bola misleći da ću umrijeti. Da će me taj četveronožac u komadima zakopavati širom dvorišta. I nitko neće primijetiti da me nema. Osjećao sam kako mi njegovi zubi sve dublje probijaju kožu. Oštri očnjaci doprijeli su do kosti. Mislio sam najprije će mi iščupati ruku iz zgloba, a potom, dok se budem u agoniji plača i muke previjao na podu, vratit će se i početi trgati neki drugi dio moga tijela. Osjećao sam se tako neznatan pred moći tog pomahnitalog pseta. Uzimao je sve.On je bio gospodar moje sudbine.
Činilo mi se da ću se onesvijestiti.Tolika snaga je bila nepojmljiva mome tijelu. Volja je napustila razum. Pred sam pad, nada se ukazala u obliku Gospođe Susjede. Vlasnice tog bijesnog pseta. No, nije ona znala da taj četveronožac ne poznaje gospodara. Dotrčala je uz viku i jauke. Žena se izbezumila. Pomislio sam: ''Hvala Bogu, evo mi spasa. Napokon netko!'' No, pseto nije puštalo. Vilica kao da mu se zaglavila u mojoj ruci i on je samo nastavio trgati. Urlikao sam i zapomagao. Suze veličine graška spuštale su se niz dječje obraze i padale na zemljani pod. Mislio sam: sada će ga susjeda isprebijati nekom stolicom ili kakvim štapom. Da me to bijesno pseto već jednom pusti. No, sva rastresena, onako malena i crvene kose, kao da je đavlu ispala iz torbe ona uze podmetač za stolice i nježnim glasom, kao da moli to pseto, stade ga nagovarati: ''Ne, Roki, ne... Pusti ga.'' Nježno ga udari po bedrima i pseto otpusti stisak. Podvije rep i pokupi se ispod stola. Mirno je ležao u sjeni drvenog stola i osluškivao moje jauke.
Strahovit sraz bijesa i sreće, muke i spasa. Vrištao sam u sebi iz sveg glasa! Htio sam ispsovati susjedu! Htio sam joj reći najružnije stvari! Htio sam joj se zahvaliti. No, riječi nisu izlazile na usta. Samo plač je  odjekivao njenim dvorištem.
Panično je dotrčala do mene i uhvatila me pod ruku. Drugu mi je podigla malo više tako da ne krvarim jako. Otrčali smo u kuću, a ljutnja i bol vrištali su u meni. Strahovito sam se ljutio što nije isprebijala to pseto stolicom! Zašto ga nije nasmrt dotukla?! Ugrizao me! Mogao je on mene ubiti! Smatrao sam da njoj ne bi ni bilo važno kada bi me to pseto izgrizlo do kosti. Činilo mi se da je i ona bila ljuta na mene što sam uopće išao podragati to pseto kada je bio pakleno vruć, ljetni dan. Mogao sam znati da je pseto bijesno. Da ključa iznutra i samo čeka opravdanje da me dotuče do smrti.
Bilo kako bilo, našli smo se u kupaonici njene kuće. U magli se sjećam njenih sterilnih bijelih pločica i hladnog mlaza vode što je  sipao niz moju krvavu, izgriženu ruku.
Bol. Mnogo boli za jednog klica i strahoviti šok.
Zamotala mi je ruku u čisti bijeli ručnik i žurno me izgurala iz kuće do automobila. Od panike nije mogla voziti, pa se vratila po Gospodina Susjeda moliti ga da nas odveze u obližnju ambulantu.Gospodin Susjed je odmah zgrabio ključeve i strpao nas u auto. Stisnuo je papučicu gasa i već smo jurili prema ambulanti. Tih nekoliko minuta vožnje susjed je brljezgao o tome kako će sve biti u redu i da sam ja čvrst dječačić. Ma dječačić! Mladić već! Sve ne bi li umirio Gospođu Susjedu. No, ona je samo piljila u krvave točke što su probijale kroz njen bijeli ručnik i čvrsto, kao da me masira, pritiskala mi rame. Nisam shvaćao čemu to služi. Valjda se tako smirivala dok sam ja gutao suze i potiho jecao kad je glasa nestalo.
Stigli smo pred ambulantu. Izvukli su me iz auta i uz povike: ''Doktorice! Gdje je doktorica?! Sestro!''  ugurali me u malu prostoriju gdje su me posjeli na bolnički krevet. Gospođa Doktorica ubrzo je došla i odmah mi skinula ručnik kako bi pogledala ruku. Iz nekoliko rupa na mojoj ruci, što ih je svojim halapljivim zubima napravilo ono bijesno pseto, tiho je navirala krv. Slijevala se niz zglob, pa niz prste, a onda bi se pri slobodnom padu razbile o mramorni pod. U nevjerici sam pogledavao svoju ruku. Nisam vjerovao da je takvo što moguće. Više nisam ni plakao. Šutio sam i razmišljao što će se sljedeće dogoditi? Hoće li mi morati ruku odrezati? Ili tek nekoliko prstiju? Uplašeno dijete svakakve strahote zamišlja, i cijeloga ih se života prisjeća.
Gospođa doktorica alkoholom mi je očistila rane. Vraški je boljelo! Sjećam se da je tu i plač počeo ponovno. Urlao sam kako peče i neka što prije prestane jer više ne mogu! Brižljivim glasom Gospođa Doktorica govorila mi je kako će sve biti u redu. Ruka mi je utrnula od alkohola i nisam je više osjećao. Ili je to bilo zbog nekakvih injekcija protiv bolova koje ja nisam ni osjetio? Ne znam.
Gospođa Doktorica umotala mi je ruku u sterilni zavoj i onda me upitala čudnu stvar. Pitala je jesam li se cijepio protiv tetanusa i bjesnoće ili tako nešto, u školi. No, naravno, nisam je ništa razumio pa sam, onako naivno, rekao da nisam. Rekla je: ''Dobro. Onda to moramo napraviti sad.'' Izbezumio sam se! Igla! Ne još to sad! Taman kad pomislim da je sve prošlo i da će me samo odvesti kući. Sad još to! Ne želim! Počeo sam ponovno plakati, no uzalud. Potrbuške me polegla na bolnički krevet pritom me moleći da malo povučem hlače dolje kako bi mi mogla dati injekciju. Bilo me strahovito sram. Ugrizlo me bijesno pseto i htio sam samo pomoć, a oni me prebacili preko stola kao siromaha na stup srama. Osjećao sam kako igla probija kožu i tkivo. Grčevito sam stiskao šake,potom je bol prestala, a s njom su i suze nestale. Pridigao sam se pa su me Gospođa Susjeda i Gospodin Susjed odveli u auto. Zahvalili su se na pomoći i odveli me svojoj kući. Tamo sam trebao čekati roditelje da se vrate s posla.
Molio sam Boga da se mama ne ljuti i da me ne kori. Nisam htio da me pseto ugrize. Trebao sam poslušati i učiti kada dođem iz škole, a ne ići van na četrdeset stupnjeva dragati pseto što me bjesomučno bacalo po dvorištu kao igračku.
Ležeći u dnevnom boravku Gospođe Susjede, na velikom kožnom trosjedu, gledao sam TV, kada sam začuo zvuk našeg automobila. Naježio sam se od straha. Nikada do sada nisam bio tako nervozan. Bio sam u škripcu. Nisam mogao sakriti izgriženu ruku, omotanu zavojima, kao ni paniku Gospođe Susjede. Čim su izašli iz auta, susjeda im je ispričala što se dogodilo. Bio sam izbezumljen. Bojao sam se. Stotine pitanja i lažnih odgovora kolalo je mojim mislima. Niti jedan izgovor nije se činio dobar, a i Gospođa Susjeda im je vjerojatno sve rekla. Pa sam odlučio jednostavno reći istinu. Mama je, u strahu od onoga što bi mogla vidjeti, plaho kročila u sobu. Tuga se krila u njenim očima. Osjećao sam da se ne ljuti. Bila je samo zabrinuta za svoje dijete. Zagrlila me i tješila. Nježnim je, majčinskim glasom, umirivala moje zadihano srce. Bio sam siguran. Mama se ne ljuti. A i Otac šuti, pa je valjda i njemu samo važno da je ipak sve u redu. Rane će zacijeliti, govorio je.
No, ipak nisam se izvukao tako lako. Već tri dana kasnije majka je uvela strože mjere opreza. Najstrože mi je zabranila da se ne motam oko velikih pasa. Neka ne idem kod susjede. Mogu se igrati u dvorištu s loptom. Nabijati ju o zid ili tako nešto. Ponekad bi vikala da sam si sam kriv za to i da sam se trebao bolje paziti. Potom bi drugi dan otišla kod Gospođe Susjede pitati jesu li ubili bijesno pseto. Jer, okusio je krv i ljudsko meso. Mogao bi nekoga drugog ugristi. Dijete ili životinje. Susjeda se dugo oglušivala na njene recitale. A potom su pseto nakon mjesec i nešto više dana odveli i ubili na obližnjoj, zapuštenoj livadi.
Ništa se nije promjenilo, samo je pseto otišlo. Ali, sjećanje na njegov bijes i dalje živi u ožiljcima mojih ruku.