SINOC..... | Proza | Knjiga online

RANO JE U KINI

SUNCE SE DIZE SPUSTA I LETI VODA NE...

...Da malo odjebete???

Da malo odjebete od mene svi Vi...

MUŠKARCI

Godine prolaze, ostaje samo u sećanju drag...

RASPUĆINSKI SPLET

RASPUĆINSKI SPLET - Grigorij Raspućin je bio ludi...

MAKARSKA

MAKARSKA ...

KUPSKE TREPAVICE ANKE ŽAGAR

Potamnjelu imenicu pjesnikinja i...

NEZNANKO

NEZNANKO,TI STO TE VIDJEH NA PIJACI PA...

Posvećena

Ne tjeram te daleko samo te tražim...

BOLJE BITI BUDISTA

BOLJE BITI BUDISTA,BUDISTA IL...

DNEVNIK TJELESA

Plivam zelenim...

Najbolja Jebacica Na Svijetu

Ona ima 95 godina Iako joj sve otkazuje...

LJUBAV ZA ANĐELE

Ne šalji...

hahahaha

ivica:Dva plus...

ZIVOT JE TEZAK

VECERNJI VETAR JE JAK IZGUBIO SAM PUT I...

POUZDANI VODIČ

Uho...

NASTAVAK SPEKULACIJA (KONAČNA VERZIJA)

Sve zrake sunca prolaze kroz mene i...

Prekooceanski Brod I Sasvim Obicna Klupa

Negdje u daljini brod je zatrubio Al...

DNEVNIK

DNEVNIK Religiozan sam...

SVA PERA SVIJETA

Davoru Mandiću Sjeverno od...

Bože, kako divan dan

Kada se ujutro probudim, prvo na...

SINOC.....

marijana
Ponedjeljak, 18 Siječanj 2010
sjecam se dana kad smo se smijali ,grijali ruke ispod svih tajni naseg grada a onda me samo presjece onaj hladan osjecaj u mraku, stojim na cesti i gledam za autom kojim odlazis, plaćuči iz sveg glasa ali ne zato sto to zelim nego zato sto je jednostavno tako,, hodam tim prasnjavim putem i cujem kako gume u daljini skripe a ja onako potpuno prazna promatram zabit u kojoj sam umrla zabit u koju je zalutala moja nekadasnja dusa i nekadasnji duh djevojke koja je znala kako i uvijek imala rjesenje. hladan vjetar struji kroz mene i svira mi melodiju nase dugogodisnje ljbavi,ja se nasmijem osjecajuci potpunu samoču i konacno sama sebe zapitam jesam li to cijelo vrijeme cekala a onda u kljucnom trenutku kada se raspoložim vlastiti mvjerenjima u oći me ubodu svijetla tvoga auta..vratio si se. zasto si to napravio?? zar nije bilo bolje otići i preboljeti sve to sto nam vise ne treba negdje daleko jedno od drugoga, daljina nam je uvijek dobro isla, zasto si stao tu pred mene bez isprike bez rijeći a kad nema riječi više nema ničega samo gola rutina i bol koju donosi smrt jedne ljubavi.ne ona nije umrla, nije cak ni nestalanit je izbrisana. samo je potrosena i izbljedjela tako da nikom vise nije bitna, ni meni a ni tebi pogotovo i dok voziš polako gledam u cestu cekajuci trenutak kad ces tati da napokon izadem iz te nevjerovatno neugodne situacije i tisine, u jednom se trenu osjecam kao potpuni visak a u drugom mi opet glavom prode misao mozda sam ipak ja pogrijesila, osvrnem se na tebe i susretnem sa hladnim pogledom kojim zrace tvoje oci i odlucim kvragu i sve, volimo se ali ovo vise nece ici niti ovako niti nikako, sva odlucna puna sebe zadrzim tu misao u saci kako bi ju iznjela u najboljem mogučem trenutku. i brojim jos nekoliko zgrada skretanje i tu je moja ulica, moje zgrade, moj broj moj vjecni stambeni broj. sa laganim osmjehom nalicu i mokrim gotovo utopljenim ocima gledam u mrak svoje ulice nase ulice u kojoj smo oboje odrastali..sutimo...ali ovaj put se ta tisina ne uzima za zlo jer je i tom trenutku jedina potrebna stvar za mene. zakocio si i umijesto puse koja je bila kao suvenir na svakom tvom odlasku ili dolasku uhvatila sam koznatu i hladnu kvaku prokletih vrata. mozda sam i za to trebala cekat određen trenutak, a ovaj koji sam ja odabrala bio je definitivno krivi. kad sam se vidjela i osjetila kako odlazim bez riječi i želim zakoracit na istu ulicu koju vidim svaki jebeni dan, koracat istom cestom da bi dosla doma spavat u tvojoj majci i hlacama, u tom trenu kroz mene je prosao najgadniji osjecaj koji covjek može osjecati nemoc. konstantno sam razmisljala o onom svom sutra u kojem ti vise ne postojis, u kojem nema tvoje poruke nema tvog poziva niti dogovora nema tebe. i zastanem pred vratima kao idiot gledam u prozor a ti jos sutis. kao da trazis koje zapravo ne zelis uopce naći. pomirena sa situaciom i tvojom hladnokrvnosču tiho sasvim tiho sam izdahnula i odlucila nestati zauvijek iz tvog zivota,jos jednom te pogledam mada to nisi primjetio da se slucajno nikad ne dogodi da zaboravim to lice koje predstavlja ukupan pojam rijeci ljubav za mene,gledam te tuzne oci koje bez suza placu i pate i slusam to disanje koje vristi da zna koliko si pogrijesio. i onda shvatim koliko si mi dao i koliko sam ti duzna pa mi postaje jasno da je najbolje da odem jer ovo je mucenje ovo vise nije niti polovica od onoga sto smo imali. okrenem se na drugu stranu u sebi ponavljajuci jebi se idiote izlazim iz tog auta koji je kao kanta uspomena.lagano optimisticno se nasmijem tek tako da se ne srusim od slabosti koju osjecam,pomalo ponosna na sebe jer sam konacno uspjela pobjeci biti ta koja ce nestati a onda sev taj lazni osjecaj i tenutni osjecaj zadovoljstva srusis upravo ti, koji imas najmanje dozvole za to i bilo kakav razlog da jos ista u mom zivotu unistis posto si unistio mene, zapečatiš sve što smo imali ikad i sada a ja stanem kao ukopana, kao novorođenče koje nezna zašto se kako i s kojom svrhom naslo tu gdje je. i onda se onako u podsmjehu upitam ma koji mi kurac ovo treba u životu, a ti se laganmo ukoso nasmijes onako kako samo ti znas i ponovis iz pocetka samo malo jacim tonom; Oprosti, volim te, nemoj otići. stajala sam sutila cekala da moj mozak bilo kako reagira, plakala sam ali sutila, okrenio si kljucem jer ides dalje, i da to je bilo dovoljno da shvatim da tako i treba diti ti stvarno trebas iči dalje, jer sve ovo sto ti ja pruzam nije ono sto ti zasluzujes i nije ono sto se treba događat jednom toliko osjecajnom i dobrodusnom čovjeku kao što si ti. voljela sam te vise od ikoga dala ti sve sto si ikad mogao zamisliti i trazila uvijek jos vise za ljubav mog zivota a onda primjetila da te sve to zapravo cini tuznim, od trenutka kad si poceo okretati kljuc do trena kad sam shvatila da jednostavno moras krenuti dalje proslo je nekoliko stotinki, a za mene je to bila cijelo jedno razboblje u kojem se ugasila jedna veza ali ne ljubav, jedan par ali ne i ljubav, jedno druženje, ali ne i ljubav, nas dvoje ali ne i ljubav. pogledam te u oći točno čitajući što mi tvoj pogled govori( vrati se molimte sjedi u auto, marijana volim te vise od zivota) uzvracam ti istim pogledom saljuci ti signale da cu te zauvijek voljeti i nosit u sebi a onda tu sutnju prekinem odgovorom na tvoje rijeci koje znam da su iskrene, pa odvtarim najokrutnije i sasvim neiskreno ali najispravnije sto sam mogla ;jebi se. i nestala zauvijek...nestala u magli u svakodnevnici nestala iz njegova zivota, nestala u mraku svojih misli, nestala u potpunosti kao osoba, nestala zureci prema kući koju toliko prezirem,plačući i osječajući se sretno jer ja znam koliko sam ti pomogla koliko sam ti srece tim cinom unjela u buduci zivot, isto tako znam da to nikad neces shvatiti. ........volim te.....zauvijek.........

Komentari

#1 luna lu
2010-01-2711:21:22 Predivno, možda malo preduge rečenice u kojima izgubis smisao. (zarezi na pogrešnim mjestima, nakon točke veliko slovo) sve ostalo savršeno…