Jesmo li sigurni da znamo istinu o pravim vrijednostima ljudskog života?Zaboravljamo li nama bitne stvari koje smo na poseban način doživljavali u djetinjstvu?Možemo li vratiti ljepotu izgubljenog dječjeg pogleda i otkriti važnost u svakodnevnim,nezapaženim,ali toplim i plemenitim vrijednostima života?Mogu li se još uvijek zagledati u oblake i gledati kako poprimaju različite oblike cvjetova,životinja,sočnih kolačića,a onda se u drugom trenutku pretvaraju u nešto drugo?

                 Ipak,još uvijek,zagledam se u nebo i divim se ljepoti oblaka ,i sviđaju mi se bez ikakve koristi.Kako starim sve više spoznajem osamljenost,sjetu i snažnu kritiku modernog svijeta sapetog otuđenošću,promašenom hijerarhijom materijalizma i koristoljublja.Gušimo li odrastanjem osjećaj za lijepo i nesebično?Nedavno sam na jednoj gospođi ugledala prekrasan prsteni prva moja misao je bila :"Sigurno je skup!".Nisam uopće razmišljala ,niti se zapitala tko joj ga je darovaoi kakve je uspomene vežu za taj komad skupocjenog nakita .U sebi i oko sebe neprestano pokušavam pronaći istinu.Je li to stvarno Sizifov posao?Jesam li u pravu kad bježim od istine ili kad za istinom težim?Ponekad kolegicama s posla poželim reći :"Ma,makni te šiške!"I to samo samo zato da im bolje vidim oči,želim vidjeti istinu jer su oči ogledalo duše .Tužno,ali, rijetko se s ljudima koji me okružuju gledam u oči ,sve se svodi na  tobože kulturan brzinski pozdrav jer se tobože svima nekud žuri.Nemamo vremena jedni druge povremeno,iskreno upitati :"Kako si?"Nemamo vremena biti niti bolesni jer postoji Lupocet flu ili Coldrex!Znam da me ne mogu svi voljeti,moja baba mi je uvijek govorila:" Ako te svi vole,nešto s tobom nije u redu,ali ako baš ni sa kim nisi u prijateljskim odnosima ,onda imaš veliki problem sama sa sobom".Trudim se naći veselje i sreću unutar svoje obitelji i određenu dozu razmaženosti koja mi je potrebna za oslobađanje i iskrenost.Znam da je svaki lijepi trenutak kratak poput stiha ,a život poput soneta kojeg pročitamo u jednom dahu.Ali kad naiđu problemi smetem se,ali se ubrzo potrudim namjestiti "tralala"lice,a zapravo sam poput vulkana koji bi istog trena htjela ,istovariti gomilu riječi,razbacati ih i osloboditi ih iz sebe.Kako bi svijet izgledao kad bi se svi tako ponašali?Bi li nastao kaos i zaglušujuća buka?Možda je bolja i buka nego ova lažna tišina!?