Propovjednici mira

Nakon kraćeg fizičkog obračuna, verbalnog jebanja majke svim prisutnima, i krivima i nedužnima, mentalnog sloma i izljeva emocija te plača on ulazi u kuću kao gost, nepozvan štoviše. Kada je većina prijateljskih lica sjela za stol, on je stao mrtav pijan na stolicu i izvoljevao da nešto kaže. Nekako pijan uspeo se na taj stolac i svečano izjavio upirući kažiprstom u plafon: ''Ja imam nešto da kažem!'' Većina lica gledala je u pod, nekoliko njih u bunilu je promatrala taj teatar apsurda. Vidno potresena i zbunjena masa netremice je promatrala jedne do drugih i pogledom se ispitivali što sad ovaj hoće. Njihove parapsihološke rasprave trajale su, činilo se njemu, pre dugo pa je još jednom uzviknu sada spuštenih ruku: ''Ja imam nešto da kažem!'' - nastavio je govoriti ne obazirući se na ignoriranje omanje publike. ''Dragi moji, znani i neznani, moram Vam se ispričati za svoje divljaštvo i svoj dolazak večeras. Trebao sam ostati u Gradu, na Ulici sa svojim prijateljem Karlom i ovo se nikada ne bi dogodilo. Vi ne bi doživjeli ovakve neugodnosti od svog prijatelja i poznanika. Žao mi je što se ovo moralo odviti večeras pred Vašim očima, ali morate shvatiti jednu stvar. Moj dragi prijatelj i ja smo obični propovjednici mira koji donose samo rat. Prosječni ljudi, kao svatko od nas. Od Vas, dragi moji. Došli smo se večeras hraniti Petrinjskim kurvama u ovom prekrasnom zdanju od opeke i preskupe sanitarije. Bježimo od svoje nesavršene sadašnjosti i pričamo o krvavoj, slavnoj prošlosti Velike Britanije jer mi imamo Zastavu majku mu! Mi imamo zastavu, a vi nemate! Nema veze što je Vas više i već godinama ovdje obitavate. Nema Zastave nema države. Nema mjesta koje možete nazvati svojim i osjećati se sigurno u njemu. Jer, mi dolazimo, nas dvojica. Možete misliti da ste bolji od nas. Da ste shvatili sve i da Vama nema premca. Mi dolazimo uzburkati Vašu svijest. Poremetiti red u njoj i porušiti sve sveto. Sve ideale, sva uvjerenja. Sve ćemo to učiniti za Vas i krajnji ishod Vaše plaće nama biti će zahvalnost. Svako moje djelo, svako Vaše djelo ima sebi svojstven razlog zašto se odvilo baš tako kako već jest ili tek bude. Svaka naša radnja ili riječ pokrene jednu kozmičku lavinu koja potakne takvu oluju da hipijevke koje žive na drvetu doživljavaju tantričke orgazme i svršavaju po licima svake jebene životinje u toj prokletoj šumi zabluda i krivih misli, stereotipa. Ne znam više što da Vam kažem, dragi moji prisutni, nego da Vas volim. Oprostite za večeras, nadajmo se da se neće više ponoviti. Ne želim Vam davati lažna obećanja, jer alkohol je čudna stvar. Opijati su nešto sasvim drugo ali alkohol, taj ne poznaje granice i nikome nije brat. Nadajmo se samo da će večerašnji događaj, iako potpuno nepotreban i divljački, uroditi nekim boljim plodom u buduće vrijeme.''

Sišao je sa stolice vidno u transu, u nekom svom filmu, u svom svijetu okružen zbunjenim pogledima i nevjericom. Bio je gotovo miran u glavi. To se moralo dogoditi. Ishod ove večeri bio je urezan u njegov um kada je začuo prijetnju u riječima prijatelja. Morao je reagirati i potrgati majicu u očaju bijesa. Vikati na pičku i pokazati što se može učiniti kada umre povjerenje, kada se bori za ono malo što je ostalo od prijateljstva.

Kasno u noć razgovor se uputio u nekom mirnijem smjeru. U neka bolja vremena. Sjedili su na podu, na kuhinjskim stolicama, foteljama i skrivali se iza palminih listova, iza grančica masline. Bilo je lijepo tu noć. Tu u toj kući, ispred crkve.

Jutro je doneslo neke druge uspomene. Razišli su se prvom jesenjom kišom 23. rujna, ljeta gospodnjeg 2010. On je otišao za Rijeku na fakultet živjeti apatiju i uživati u njoj. Živjeti kroničnu dosadu i biti svjestan svoga postojanja. Postojanja ograničenim s četiri bijela zida, jedim prozorom kroz kojeg bura unosi groznicu, ormarom prevelikim za premalo njegove odjeće i cimerom čiji smijeh kao hrđavim nožem unosi svijest o svojem postojanju u njegov mozak.

''Nije loše.'' - rekao je sam sebi, nesvjestan da je to rekao na glas. Mislio je da razgovara sa samim sobom. Iako je bio svjestan osobe na krevetu metar od sebe, nije želio priznati njegovu prisutnost. Uživao je vlastitu samoću, vlastitu jeku. Nije očekivao odgovor na postavljena pitanja. Nije ih postavljao nikome. Ponekad bi uzdah ili psovka njegovog cimera u njemu povratila svijest o prisutnosti stranih tijela u toj gumenoj sobi, ali nakon nekoliko trenutaka iščeznuli bi u poslijepodnevnom povjetarcu što je dopirao kroz odškrinuti prozor.

Njegova groznica već ga je sustigla. On je sada imun na Kvarnerski povjetarac. Teški kašalj podsjeća ga da bi bilo bolje da se zamota u postelju i zatvori prozor, no, on to ne čini. Pušta da mu se bolest uvuče u kosti, u meso. Njegovo srce već odavno trune u skeletu sazdanom od posljedica njegovih djela. Ono umire zbog njih. Više ništa nije važno. Važno je samo ustati se ujutro i ponoviti sve od prethodnog dana i tako svakim jutrom iznova. U nedogled. U prazninu kolotečine dobrih ili loših navika iz kojih proizlazi samo rutinski očaj i bijes. Osmijeh tu i tamo, ali sve u podsmijehu loših šala i adolescentske zajebancije.

''Mogućnost fizičkog i mentalnog kolapsa sada je veoma moguća.'' - napokon je, uz strahovit napor, izgovorio nekoliko riječi koje je zapamtio iz filma Strah i prijezir u Las Vegasu. Glas do njega nezainteresirano je pitao: ''Što?'', a potom je promrmljao neki dio pjesme Pink Floyda.

''Ništa cimeru, gubim se.'' - izgovorio je te riječi suviše očajno, najveći laik shvatio bi da pati. Da ga nešto muči. Ali, njegov cimer koji je vjerojatno to primijetio, nije obraćao pažnju. Nastavio je igrati poker na mobitelu i nestao u tišinu svoga postojanja.

''Povući se u spokoj svoga uma najveće je dostignuće svakog pojedinca.'' - pomislio je, ovoga puta uspio je zadržati riječi podalje od svojih glasnica i zatočiti ih u kaosu misli. ''Zašto bi se ja morao ispričavati? Kome da se ispričam? Njemu ili sebi? Što ima veze što je on tek došao. Ne moramo nužno razgovarati. Neka tišina ovog prostora govori za nas, neka nas muzika ponese tamo gdje sami ne možemo otići. Vjerujem da ćemo se tamo puno bolje razumjeti nego što se razumijemo ovdje, s ovim govornim mogućnostima, s ovim škrtim vokabularom. Neka zalazak sunca govori za nas, neka nam se sunčeve zrake uvuku kroz onaj isti prozor što šverca groznicu u naša tijela. Neka nas svjetlost zaslijepi prije nego što na zemlju udari mrkli mrak. Neka nam zvijezde šapuću priče u jastuk i neka prijatelji ulaze kroz vrata. Mi ćemo šutjeti i sustavno ignorirati jedan drugog. Zabavljati ćemo se stvarima što nas okružuju i dijeliti zrak bratski na pola. Pričati ćemo s licima što kroče u naš prostor i udijeliti im komad zraka za nekoliko riječi i barem trenutačno izbavljenje iz ovog tihog doma za vješanje.''

Ruka mu je bestjelesno kliznula niz krevet, glava se okrenula prema prozoru, usta su udahnula groznicu, uši su primile mjedene zvuke Floydovaca, misli ugostile spokoj, a oči, oči su  kroz zatvorene kapke gledale svjetlost sunčeva zalaska i pozdravile mrak u srcu i duši. I taj dan usnuo je nemirnim snom i prisjećao se nekih starih razloga, zbog kojih se ne može srediti. Ponovno je usnuo Nju.

Probudio se nekoliko sati kasnije, obliven tugom i usnulim sjećanjima. Dlanovima je protrljao lice i istegnuo tijelo na postelji. Pospanim pokretom uzeo je bilježnicu s noćnog ormarića pokraj kreveta te je nemarno prelistavao, a onda nesvjesno zastao na jednoj od praznih stranica. Uzeo je kemijsku olovku i razmišljao što napisati.

Nesnosan smrad ugaslih cigareta i dogorjelih opušaka podsjetio ga je na još jedan citat koji je pokupio čitajući gomilu nepotrebne literature. Podsjetio ga je da ovdje, u ovom trenutku i svim trenutcima prije ili poslije ovoga nešto nije, ili neće biti u redu. Ono što proturječi srcu, ne ulazi u glavu. Upisivao je tiho u svoju bilježnicu u koju je zapisivao sve što je smatrao mudrim, iskrenim i bitnim. Bilježnicu je držao svetom,  a riječi otisnute u njoj vremenu na volju, držao je najvećim blagom koje itko može posjedovati.

Dugo je razmišljao o citatu, a onda je nastavio svoj sad već dobro uvježbani unutarnji monolog: ''Znači li to da ono što srce odbija prihvatiti, ako srce još uvijek, recimo, voli, da razum to ne može negirati, mora to prihvatiti kao opću činjenicu i ne može uvjeriti podsvijest da je to nije tako. Znači li to da mozak, kao apsolutni vladar našeg fizičkog tijela i razuma, ne može kontrolirati naše srce? Jasno, ako gledamo na srce kao mišić u tijelu koji pumpa krv potrebnu za održavanje našeg tijela na životu, onda je jedna od primarnih moždanih funkcija narediti mu da živi. Ali, ako gledamo na srce kao nešto što osjeća, nešto što ima svoje vlastito ja koje jedino može voljeti ili mrziti, jer samo mozak može iscenirati indiferentnost, onda je mozak kao takav potpuno nemoćan. On je podložan volji srca u tom smislu. Ono njime vlada ili mu barem ne dopušta da prevlada. Mozak nas može pokušati urazumiti da je neka ljubav kriva ili nezdrava, može pokušati odvojiti dvoje ljubavnika i posvađati ih objašnjavajući se razlozima za i protiv, ali srce, srce ne može slagati. Srce je u tom smislu apsolutni despot i najveća istina u svakom od nas.'' - završio je svoje izlaganje sjećanjem na usnulu.

Nju je napustio jedne zime 20. siječnja, ljeta gospodnjeg 2010. u kasnim satima osobne agonije i neraspoznavanja pravog ili krivog. Ostavio ju je u četiri dana sluzave šutnje što se razvukla kao neoprostiva bol i ljubavna samoća. Napustio ju je uz zvukove bluesa, bez suza u očima, sa prazninom u srcu i tumorom očaja što u njemu od onda raste. Raste i razvlači se po srcu kao Transsibirska željeznica zamrznutom stepom.

Karlo je otišao u Pulu. Čuli su se nekoliko puta od tog Petrinjskog jutra, ali ništa važno nisu rekli. Dogovarali su novi susret i nadali se da će za isti imati dovoljno novca, jer, put ipak košta, a od nečeg se mora živjeti. Ne može se samo tako ustati i otići, bez obzira koliko želja bila jaka. Želju kontrolira mozak, nagon kontrolira srce. Kada nagon prevlada, njihovom susretu neće biti odgode. Dva prijatelja, dva propovjednika ponovno će sjediti na obali Vrata Jadrana, piti loše vino i vrištati u pijane zore. Jutrom će se skrivati od razaranja što su ostavili iza sebe protekle noći, igrati šah ispijajući kavu, slušati blues i stand up komičare koji imaju Zastavu, filozofirati u noći i ponovno razgovarati o posljedicama naših djela.

''Premalo je komunikacije uopće. Ne samo u ovom zadimljenom prostoru. Naša se komunikacija svela na prepričavanje pijanih vikenda, glupave šale, napadni smijeh, uzdahe odobravanja ili negiranja te piljenja u plastične kutije iz čijih ekrana dopire blještava svjetlost koja nas hipnotizira glavnim likovima i trećerazrednom pričom. Što se dogodilo s međuljudskom komunikacijom? Nitko ne zna. Zadnje što sam čuo jest da se tekstualna komunikacija povukla u osamu pred navalom skraćenica iz engleskog jezika, smajlića i lajkova. Povukla se kao Rimljani pred divljim barbarima koji su svojom brojnošću i brutalnošću uspjeli srušiti sve ono što se nekada moglo nazivati Zlatnim Rimskim Carstvom. Tako je i tekstualna komunikacija ostavila svoje najbolje dane zapisane na stranicama povijesti i ustupila mjesto novim idejama i društvenim pravilima.

Danas se nekolicinu ljudi koji se znaju služiti hrvatskim jezikom naziva prepotentnim, pametnjakovićima, pa čak i pederima. Što god to trebalo značiti. Jer peder je vulgarizam od riječi homoseksualac. Što znači da je i sama riječ peder u žargonu poprimila drugo značenje, značenje svega što je loše, nečega što ne doliči 'pravom muškarcu'. Ne doliči sirovini koja teše kamen šesnaest sati dnevno za stotinu i pedeset kuna. Nije važno što će taj peder zaraditi duplo više u godini dana nego on za života, on je peder. Čudno priča, čudno se oblači, stalno je okružen ženama, vozi skupe aute...da, mora da je peder.

Neobično je samo to, što čovjek pomisli da će čovječanstvo u 21. vijeku biti na samom vrhuncu svog jezičnog izričaja, a on se srozao na razinu neprepoznatljivog. Tristo godina prije ljudi su se bolje služili svojim jezikom i govorna se vještina smatrala darom. Danas ta ista govorna vještina služi samo kako bi nam crni predsjednik servirao nadu za tri i pol tisuće kuna mjesečno putem malih ekrana. Darom se smatra njegova vještina uvjeravanja u nešto u što sami nismo spremni povjerovati, ali svi pričaju o tome, svi se slažu i to mora biti ispravno. E pa ne mora! Ne dok sam ja živ!'' - završio je tu zadnju misao s veličanstvenim sjajem u očima koje su u njegovoj zamračenoj sobi blještale poput iskre plamena Alexandrijskog svjetionika. Još uvijek nije previše komunicirao sa svojim novim cimerom. Štoviše, cimer je gotovo cijelo vrijeme spavao tako da nije imao prilike. No, vjerojatno ne bi bilo ništa drugačije. Njihov osrednji razgovor lako bi nadopunio nekakav film na televizoru. Nema potrebe za suvišnim riječima.

Nedugo je razmišljao o evoluciji jezika ili bolje reći jezičnoj degradaciji i sustavnom propadanju istog, a onda se izmoren srušio u postelju i zavukao u tminu svojih nesređenih misli i ponovno usnuo nemirnim snom.

Prošla su gotovo tri dana otkako se njegov novi cimer uselio u stan u kojem on boravi već godinu dana. Ta tri dana bila su identična: dizali su se kasno u podne, obavljali svoje higijenske i fiziološke potrebe, nešto doručkovali u tišini, slušali muziku i izležavali se do kasno u noć povremeno izmjenjujući neartikulirane, nesuvisle rečenice. Nisu obraćali previše pažnje jedan na drugog. Njihova komunikacija svodila se na minimum minimuma.

On je ležao u svom krevetu i odmarao tijelo od kronične dosade koja se uvukla u svaki kutak njihova stana. Razmišljajući o tko zna čemu, prisjetio se da je zaboravio ime svoga novog cimera. Upoznali su se kada je on došao, rukovali se, porazgovarali desetak minuta o općenitim stvarima i shvatili da nemaju više o čemu razgovarati. Ta ga je spoznaja pomalo uzrujala pa je nakon kratke odgode, vješto skrivajući dozu srama, upitao cimera koji je ležao na svome krevetu: ''Nego, reci mi, kako se ti ono zoveš?'' - izrekao je tu rečenicu toliko nevino, poput djeteta koje još uvijek nije upoznalo pokvarenost. ''Dennis, s dva n'', odgovorio je, ''a ti? Ispričavam se, zaboravio sam.'' - nije uspio zadržati povrijeđenost u svome odgovoru. ''Demian,'' suho je odgovorio, ''nema potrebe da se ispričavaš.'' Poslije toga obojica su utonula u svoje misli i do sljedećeg 'dobro jutro' nisu izmijenili niti jednu riječ.

U ponedjeljak navečer nenajavljeno su im u posjet došli poznanici koje je Demian upoznao u protekloj godini. Omanje društvo je bilo sastavljeno od nekolicine lokalnih parazita koji su, iako sve dečki od dvadeset i nešto godina, još uvijek živjeli kod svojih roditelja. Nisu radili nigdje, jedan od njih se još uvijek školovao plavim kovertama, a ostatak je već odavno ostavio svoje obrazovanje na školskim papirima datiranim od prije  tri do četiri godine. Većinu svoga vremena provodili su u kafiću u kvartu ili u kladionici. Ponekad bi se spustili do grada, do vinarije i sjeli u obližnji park gdje su pili do kasno u noć i zbijali priglupe šale. Činilo se da im takav način života sasvim dogovara, barem za sada imali su krov nad glavom, pun trbuh te čistu i ispeglanu odjeću. Niti jedan od njih nije imao djevojku. Niti jedan od njih nije imao nešto što bi mogao nazvati svojim. Nešto što su sami pošteno i samostalno stekli, no bili su to dobri dečki. Čista srca i iskrenih namjera. Između njih nije bilo laži, jer za njima još uvijek nije bilo potrebe.

Demian ih je pozdravio s osmjehom na licu i uputio prema dnevnom boravku. Društvo se smjestilo na drvene stolice što su okruživale stol, a jedan od njih izvadio je iz plastične vrećice pivo koje su donijeli sa sobom. Dennis se, privučen nepoznatim glasovima, ustao iz svoga kreveta čiji je madrac već poprimio obris njegova tijela, i nonšalantno kročio u prostoriju. Jednako nenajavljeno kao što je družina ušetala u stan. Oni su ga u čudu pogledavali i ne izgovarajući ni riječi upitali tko je sad ovaj. Demian se ustao sa stolice i plastično izjavio: ''Društvo, ovo je moj novi cimer. Cimeru, ovo je društvo.'' - ostao je stajati nekoliko trenutaka u tišini, a onda, svjestan svoje nedovršene zadaće kao domaćina, redom upoznao društvo s Dennisom. ''Adriano, ovo je Dennis, s dva n. Dennis,ovo je...'', Adriano ga je prekinuo usred rečenice iz uz smiješak, pružajući ruku Dennisu, rekao: ''Adriano, bez n i j.'' Cijelo društvo je prasnulo u smijeh shvativši šalu. Dennis to nije smatrao smiješnim. Pružio je ruku Adrianu kako bi odradio taj formalni dio i već istog trena, ne upoznavši se s ostatkom društva, otišao u sobu njegovati svoj krhki ego pod zaštitom tople postelje.

Tog utorka Demian se ustao ranije nego obično, oko dvanaest sati popodne. Probudila ga je četa užasnih misli, a njihov sumanuti marš ugasio je svaku nadu za snom i posadio strah i nemir u njegov mozak. Neko vrijeme se meškoljio u krevetu i pokušavao zaspati, ali to mu nije pošlo za rukom. Protegnuo se u postelji uz zvukove glasnog zijevanja. ''Dobro, jebeno jutro.'' - rekao je u sebi pokušavajući otjerati san s teških očnih kapaka. Sjeo je na krevet ne mičući posteljinu sa sebe i dograbio kutiju cigareta s noćnog ormarića te pripalio jednu. Prvim dimom se toliko odvratno nakašljao da je pomislio kako će povratiti, kako će mu pluća izaći na usta. Pogledao je u cigaretu s prijezirom. Znao je da trenutno bez nje ne može. Živci su mu previše tanki za život bez nikotina. Gnušao se svoje slabosti i nemogućnosti da ostavi porok koji će ga stajati slatke agonije na ovom planetu. No, pušenje je bilo njegov izbor. Volio je prvu jutarnju cigaretu, bez obzira koliko je bila ogavna. Duboko u sebi znao je da može prestati pušiti kad god to poželi, ali nešto u njemu odlučilo je da još nije vrijeme za to.

Izvalio se natrag u krevet i pustio na laptopu Pink Floyd i njihovu pjesmu Wish you were here. Jedan stih podsjetio ga je na ljubav koju je napustio prije gotovo godinu dana. Tisuću je puta čuo tu pjesmu ali nikada nije dovoljno dobro razumio taj jedan jedini stih koji mu se tog jutra urezao u pamćenje: ''...dali bi zamijenio sporednu ulogu u ratu, za glavnu ulogu u kavezu?'' ''Nikada!'', viknuo je u sebi, a onda se utišao shvativši da je on to upravo i napravio kada je ostavio ljubav svog života. ''Zar sam ja to učinio? Zar sam se povukao onda kad nam je bilo najgore i ostavio je u bijesu toga rata? Ostavio sam je samu na prvoj liniji i nisam se više vratio. Štoviše, pobjegao sam u drugi grad. Pobjegao sam od srama. Od očaja. Od slabosti. Kako sam samo bio glup kada sam joj govorio da je slaba. Ja sam zapravo zamijenio svoju sporednu ulogu u ratu za vodeću ulogu u ovom kavezu. U ovom kavezu sazdanom od boli i sjećanja.'' Meškoljio se u svojoj postelji vidno uznemiren. Njegov cimer još se nije probudio i nije mogao vidjeti kako Demian provodi inkviziciju na samome sebi.

''Imala je samo osamnaest godina... loše vrijeme za ostati bez ljubavi. Najgore vrijeme.'' - pomisli. ''Nitko ne bi trebao prolaziti kroz taj osobni pakao. Nitko se ne bi smio upustiti u ljubav uopće, pogotovo ne tako rano. Ne u tim godinama. Ostaju samo ožiljci.'' - Završio je misao o ožiljcima i zastao jer nije više želio razmišljati o svojim greškama. Učinio ih je, priznao ih je i ono najvažnije bile su to njegove greške. Nadao se samo da će one uroditi nekim boljim plodom. Da će njegova budućnost učiti na njegovoj prošlosti i krenuti nekim pravednijim putevima.

Utišavši valove nemirne svijesti, prisjetio se što je sanjao prije nego se probudio. Bio je to san kojeg je sanjao svake noći kao dijete u dobi od oko četiri, pet godina. San koji mu je donosio toliko užasa u ono malo mira kada je njegovo malo tijelo spavalo, sada se ponovno vratio u najgorem mogućem trenutku. Apatično stanje njegova uma nije moglo podnijeti još jedan šok. Još jedan poziv u pomoć bez zvuka, bez odgovora.

U tom snu Demian se nalazio u nekakvom bezvremenskom prostoru okružen gustom tamom, kroz koji ga lovi stara vještica. Vještica je izgledala kao tipičan lik iz dječjih crtića: lice joj je bilo sivo i izborano, na vrhu dugog, grbavog nosa imala je poveću, dlakavu bradavicu, a jedan zub joj je bio toliko velik da je virio iz usta i oslanjao se na gornju usnu. Bila je obučena u smeđu halju koja je podsjećala na stari tepih od konoplje. Na glavi je imala veliki crni šešir prelomljen na vrhu, a u lijevoj ruci čvrstu vrbinu metlu. Noćima bi ga ta vještica proganjala svojom zastrašujućom pojavom kroz noćne more. On bi bježao i trčao što je brže mogao. Derao se i zapomagao. Vikao je upomoć, ali nitko ga nije mogao čuti. Riječi nisu izlazile na usta. Samo zaglušujuća tišina odzvanjala je tim crnim hodnicima strave. Noge bi mu postajale sve teže i teže i vještica bi ga sustizala. Njeno glasno cerekanje uvlačilo bi mu se u uši i sijalo strah od smrti. Bio je svjestan koliko je mali pred bojazni da bi mogao izdahnuti i ugledati vječno crnilo. Kako se sve više trudio pobjeći, shvatio je da mu je vještica sve bliža, gotovo da osjeti njen dodir na svome ramenu. Vjetar u njenoj sivoj, slamnatoj kosi zvučao je poput tisuću kosaca u dolini smrti koji kose posljednji izdah sveg živog njemu poznatog. Znao je da izlaz postoji ali nije ga znao pronaći. Tada bi u snu zastao i natjerao se da sanja izlaz. Nije to bio nikakav grandiozan spas s nebesa. Bio je to običan sivi kontenjer za smeće u kojem je bila rupa bez dna. Skočio bi u taj kontenjer prestravljen zbog spoznaje da tamo gdje ide vještice su tek likovi iz crtića, ono što njega čeka, novo je sutra koje nikada ne prestaje. Baš kao ta rupa bez dna. Ta rupa njegov je spas od užasa noćnih mora, ali i mjesto kojem nema kraja, nema prostora za manevar, samo bestjelesno propadanje kroz vremensku masu prepunu onoga što nazivljemo životom, onoga što je bilo i što tek bude. Kakva bi sreća bila da je u toj vremenskoj tubi uspio dograbiti koju sliku iz svoje budućnosti.

''Sada shvaćam.'' - sva svoja razmišljanja sada je već vješto dijelio sa samim sobom, svojim unutarnjim monolozima. Nije smatrao potrebnim nikoga zamarati svojim demonima, pa je tako i njegov cimer ostao uskraćen za još jednu od njegovih životnih spoznaja. ''Sve što sam vidio do sada je bio strah da me nitko ne čuje. Da me nitko nije, niti neće čuti. Zato sam vjerojatno i razbijao i tukao se u Petrinji. Vjerojatno je to razlog mome divljaštvu. Moja potreba da se vidi i čuje moje bistvo goni me još od dječjih snova. Nije ni čudo što se razvilo do ove točke usijanja. Pa ja sam slijepac pred samim sobom. Ne vidim odraz u ogledalu, samo dva oka i tupav osmijeh. Moj san nije strah od toga da me se ne čuje, moj strah nije egzekutor, moj egzekutor je život koji je bio, koji jest i koji će tek biti.''

Kasnije toga dana Demian nije ni s kim razgovarao, niti je kome pisao. Ostao je zatočen u saznanju da je  njegov vlastiti život njegov najgori neprijatelj. Da je taj zrakoprazni prostor horor u kojem on, kao tragični junak vječno u sukobu s imperativima sistema i svijetom koji ga okružuje, iznova pogiba kao okovani Prometej. Njegov život je orao koji mu otkida i posljednji dah iz onemoćala tijela i vraća se svakim jutrom po još.

Tumor očaja što je rastao u njemu od jedne zime 20. siječnja, ljeta gospodnjeg 2010., eksplodirao je u uzavrelom kotlu nekad nesređenih misli i formirao se u slatku harmoniju u liku smrti.

Trebalo je tri dana njegovom cimeru, prijateljima i poznanicima da shvate kako je Demian preminuo. Nitko se za njega nije raspitivao. Pokopali su ga dvjesto pedeset kilometara od rodnog grada, ali ni milimetar srcem daleko od iskonske ljubavi.

Sprovodu su prisustvovali samo zaposlenici pogrebnog poduzeća.