Promatrači

Danas je lijep dan. Čovjek se zaista bolje osjeća kad ga odmah od ranog jutra pozdrave sunčevi zraci pri izlasku iz kuće. Sad je već kasno poslijepodne, zadnji su ožujski dani, i kako se snijeg još nije sasvim otopio, to baš i nije toplo kako bi čovjek očekivao. Ipak, proljeće se osjeća u zraku... Ptice svih vrsti i boja dolijeću na hranilice. Srne dolaze usred bijelog dana i hrane se divljim jabučicama koje padaju već cijelu zimu, a nikako da sve otpadnu sa stabla. Predveče, doći će tu pokoji oposum, ili svizac, a kad se sasvim smrači, dva će mali zeke neumorno svojim malenim šapicama razgrtati snijeg u potrazi za preostalim jabučicama i sjemenjem koje su pticama nehotice ispale, ili koje su namjerno izbacile kako bi se dograbile onih koje one vole najviše.

Milina je sve to, taj raj na Zemlji. Kad uveče gledam neki film, jedva dočekam da puste reklamu, pa ja onda dotrčim do prozora i gledam zečeke, i sva se obradujem kada oposum ipak pronađe komadičak kruha koji sam mu bacila. Promatram ga kako ga uhvati zubima, pa s njim nestaje nekud prema šumi, a sve birajući sjene drveća što nastaju pod svjetlom obližnje lampe.

Kasnije u proljeće, svom tom šarenilu pridružit će se i rakuni, dikobrazi, na livadama će se odmarati divlje guske, a začut će se iz šume i divlji purani i patke. Baš mi jučer priča moja strina, došla je iz Floride gdje imaju milionski posjed usred džungle... žive tamo sa krokodilima i svim postojećim vrstama životinja, a od voća imaju što im srce poželi, od svih vrsta koje je Bog stvorio na Zemlji.

Bože, koji raj.

A ipak, ako je ovo sve raj, onda se pitam, kako je tek u pravom raju? Ili si Ti, Bože, ovaj planet odredio da rajem bude, a onda se sve otelo Tvojoj kontroli, i tu su zavladali zli ljudi, pa povratka više nema. Možda ti ljudi i nisu zli-zli, ali su njihova srca toliko zaokupljena najgorim manama, od kojih je jedna i po Bibliji grijeh, a druga se čak niti ne spominje. To su ljubomora, koju odmah zatim slijedi kompeticija, iliti nadmetanje. Većinom iz ljubomore, kako se čini, i moraš prvo steći milione nekako  a) kako bi mogao kupiti mjesto u džungli, i b) da te ne prozovu luđakom zbog toga.

Budući da ja nemam potrebne milione da bih stekla tu vrstu ljudskog poštovanja, meni obično kažu: šuti, ljudi će misliti da si luda. Šuti, nitko te ne bude volio. Šuti, ne reci ništa, samo će ti se smijati. Šuti, ništa ionako ne možeš izmijeniti.

Ali ja ne mogu šutjeti. Moram reći što mi dušu boli, jer ne mogu sa bolesnom dušom umrijeti, a kad ću umrijeti, to zaista ne znam. To je jedan od načina kako se Bog na kraju krajeva ipak pokušao zaštititi od nas ljudi, no bezuspješno, jer svak od nas misli kako ćemo živjeti vječno. Ili, možda i ne mislimo tako, ali... se tako ponašamo.

Nazivaju me svim pogrdnim imenima: koja nekad i nisu tako pogrdna ali iz zločesto-naciljanih usta tako zvuče: komunista, socijalista, religiozni fanatik, siromašak, beskućnik.

Ja jesam sve to, i ja sam ništa od toga.

Ja bih se radije svrstala u nauku filozofa, koji već tisućljećima bezuspješno pokušavaju otkriti uzroke i povode. To isto pokušavaju i znastvenici, koji isto tako završavaju na polju bezuspješnosti: već sutra moraju opovrgnuti ono što su još jučer tvrdili sa tolikom sigurnošću - za jedan primjer, evo činjenica da sada i muškarac može zatrudnjeti.

Ipak, nisam niti filozof, jer me ne zanimaju teorije niti želim nametnuti neka nova pravila koja ću razvrstati pod a) b) c).

Dakle, ako me se već negdje mora svrstati, onda me svrstajte u Indijance. Žao mi je da nisam Indijanac, svakog poštovanja vrijedan, jer Zemlju i sve na njoj poštuje i klanja joj se sa dubokim poštovanjem, jer seli po preriji od koje uzima samo koliko mu treba da preživi i ne pokušava je natjerati da ona doseli k njemu.

To je što sam ja na ovom Planetu: Promatrač. Kojem ne treba puno, samo nešto hrane, i zaklon da se sklonim za kišnih ili snježnih dana. Oprostite mi ako zvučim kao socijalista ili komunista, jer se zalažem za ravnopravnost svih ljudi. Ta mi jesmo ravnopravni: nisu oni koji su siromašni nesposobni, nego nemaju u sebi toliko razvijen taj osjećaj kompeticije, niti ih zanima da li je susjed stekao više - oni žive za sebe, jer tako to mora biti, tako bi trebalo biti: živjeti za sebe i za druge, a ne protiv sebe i protiv drugih. Mi nismo nesposobni, nego kad dođe trenutak da kao supervisor damo otkaz jednom radniku, mi sami dajemo otkaz jer ne želimo nikoga povrijediti. Možda to zvuči kao poniznost, koja se u današnje vrijeme čini nadasve nepoželjnom... ali, kad bi svi bili takvi, obzirni prema drugima, i kad bi svi stavili druge ispred svoga egoističnog ja, ovaj bi Planet ponovo postao raj.

Oh, i oprostite mi ako se i za beskućnike zalažem. Nisu oni nesposobno prljavo smeće svima na teret. Oni su davno progledali istinu, i odlučili su da ispadnu iz trke koju ne mogu pobijediti, trke za vječnim životom na ovom Planetu. Oni više ne cijene svo to smeće koje čovjek može proizvesti jer su shvatili da ono nema apsolutno nikakve vrijednosti. Beskućnici su stali u stranu i promatraju, gladni kruha, istina, ali ispravni u svom srcu. Da li će koji beskućnik učiniti kakav prekršaj, provaliti u trgovinu, recimo? Vjerujem da hoće. Kad je čovjek gladan, teško mu je shvatiti da hrane ima u izobilju u trgovini, i da će se velik dio toga i baciti, radije nego dati njemu. Ali, on će to učiniti za svoj opstanak, uzet će onoliko koliko mu treba da zadovolji svoju glad, a vidi samo koliko ima svih tih pravednika koji svakodnevno krše pravila koja su sami stvorili... mada žive u izobilju i ne treba im ništa više za preživljavanje.

Oprostite mi i ako zvučim kao religiozni fanatik, koji se zalaže da pobijedi bitku koju je i sam Bog izgubio, kako se čini. Kako se čini, velim, mada sumnjam da je to tako. Zna Bog dobro što radi.

Sada, i ja znam dobro što radim, i ne, ne mogu nazvati sebe religioznim fanatikom budući da rijetko odlazim na misu: nekako nikako ne spadam među ljude koji su došli da se Bogu poklone, ali koji usput žele i da se svakako primijete njihove nove cipele, njihov novi kaput, u novije vrijeme možda cellularni telefon, novi auto. Ne, nisam ja od te vrste. Ja sam od vrste koja će primijetiti sve prirodno, i diviti se Božjem daru da stvori nemoguće. I tako mi nije promakla ona buba-mara koja je odnekud doletjela jutros čim sam se počela tuširati. Marširala je tako po prozorskoj dasci, i skupljala najbolje kapi vode. Zatim je doletjela još jedna, koja nije imala točkice i koja je, rekla bih, bila pomalo neiskusna jer se okliznula i pala sa prozorske daske, pa ju je zamalo voda odnijela u kanalizaciju. Uhvatila sam ju i vratila na prozorsku dasku, gdje se ona ščućurila i nije se više usudila micati.

Hm, da, to sam ja: Promatrač koji poštuje Boga i ovaj Planet, Promatrač koji čeka na svoj vlak za neki drugi Planet. Pritom, nemam baš nikakvu želju da izmijenim ovaj svijet, jer je on savršen sam po sebi. Iako neki filozofi tvrde da smo mi samo bića bačena u ovaj kaotičan svijet, ja bih se usudila reći da je istina upravo suprotna: mi smo kaotična bića koja su bačena u jedan savršeni svijet u kojem se ne znamo snaći nego ga moramo unesavršiti po svojoj slici i prilici. Bojimo se jednostavnoga, sve moramo zakomplicirati do te mjere da nam se čini da svijet stoji naglavačke...

a život bi mogao biti tako divan, samo kad bi... kad se ljudi ne bi bojali shvatiti istinu i postati Promatrači.