U zadnje vrijeme ne samo da ima osjećaj da je upala u kolotečinu ili svakodnevnicu koju ne može promijeniti (možda i ne želi, jer je tako uvijek okružena onim istim ljudima, istim stvarima, događajima pa tako i osjeća onu istu sigurnost ). U zadnje vrijeme ima i taj neki svoj ritual. Ode u knjižnicu, prolunja između svih polica knjiga te izabere onu koja joj se učini ljepšom no druge. Odlazi na drugi kraj knjižnice i u od 3 ponuđene fotelje (narančasta, plava, narančasta) sjeda u narančastu tik do prozora (4 sa 4) koji gleda u njoj prekrasni novouređeni park. Potoci kiše teku niz ulice, gleda kapi te kiše kako joj cijelu sliku presvlače u sivilo, jesenje sivilo. Pogled s knjige joj svako malo odvuče zvuci automobila koji gotovo plove (protutnje) kroz mokru ulicu, ljudi koji sa svojim kišobranima ili bez njih žure nekamo. Žure za svojim životom, žure u svoj život. A onda opet vraća pogled na odabranu knjigu u rukama te okreće novu stranicu.

     Naravno to i ne bi bilo toliko loše da to vrijeme koje provodi u knjižnici nije namijenjeno nečemu drugom - recimo vremenu koje bi trebala provesti na predavanjima. Shvaća da se opet počela otuđivati, povlačiti u neki svoj svijet. U mislima je ponovno rastrgnuta na sto strana. Neiscrpno razmišlja. Razmišlja o životu, o ljudima koje susreće. Prevrće komentare po glavi. Zadnje komentare koji su joj se urezali u pamćenje.

Prisjeća se razgovora između najbolje prijateljice Chiare i njenog oca, kojemu je neželjeno prisustvovala - kao onaj treći (nepotrebni) kotač.

     Savjetuje joj tata da bi ozbiljno mogla razmisliti o tome da posjeti psihijatra. Luana brzo pogleda u svoju prijateljicu i da joj mig da se smiri i ne podivlja na ovu njegovu fascinantnu izjavu, te se obje potiho nasmijaše tome.

Na kraju razgovora komentari se svode na to da otac njene prijateljice smatra da Chiara želi ono što ima i Luana.

- A što ja to imama - pomišlja Luana u sebi - a da Chiara nema?

Iako nije izgovorila pitanje na glas, ubrzo dobiva odgovor na njega kad se Chiarin otac nadoveže na svoju priču, nešto u smislu ˝kako je super ne raditi nigdje i ništa, biti doma i ići na faks bez ikakvih obaveza˝ valjda smatrajući time kako je super biti na tuđoj grbači i dopuštati da te netko uzdržava.

- Mora da sam jako sretna... samo to ne uviđam. - Pokuša uvjeriti samu sebe, negdje duboku u svojoj podsvijesti ali na kraju si prizna da joj ni to ne ide.