POTRAGA ZA EVOM

Doktor Bektović je volio noćnu smjenu. U ljetnim danima mučno je raditi u ordinaciji - narod pada zbog visokih temperatura, tlak se diže i starijim i mlađim pacijentima, djeca dolaze zbog ujeda i uboda insekata, lomova, prežderavanja sladoleda, trovanja hranom, virusnih infekcija... U noćnoj smjeni je bolje. Ako ko i dođe, a dođe rijetko, najčešće se radi o kakvoj razbijenoj glavi u lokalnoj kafani. A to i nije posao za liječnika opće prakse, koji je uz to još opterećen i specijalizacijom za neuropsihijatra. U većini tih slučajeva, da koja razbijena glava i potraži ljekarsku pomoć u noćnim satima, dežurna sestra često ima veću ulogu nego dežurni ljekar.  Ona je ta koja previje povrijeđenog a ljekar samo  izda uputnicu za područnu bolnicu - odjel za  hirurgiju, traumatologiju i slično. Ljepota! Još ako je pri ruci kakva interesantna knjiga - dr. Bektović je može  pročitati od korice do korice...

Upravo jedna mirna noć u dežuri je prolazila i bilo je oko ponoći kad se dr.Bektović udobno smjestio u sobi za odmor, baš preko puta ordinacije, s namjerom da na televizijskom prijemniku odgleda dugo čekano finale play offa NBA lige. U isto vrijeme je Ana, dežurna sestra,  prelistavala skriptu sa pitanjima za polaganje pripravničkog ispita. 

- Doktore, je li počela? - tišinu presiječe glas dežurnog vozača koji uđe u prostoriju.

- Nije još, Mitre... Al' samo što nije. Hajde, sjedi! - pomjeri se dr.Bektović i ponudi vozaču prostora da sjedne. Sestra Ana samo nervozno odmahnu glavom, nekako kao za sebe, jer je priželjkivala da bude sama sa doktorom. Nije imala neki naročiti razlog niti namjere, ali eto, voljela je tako. Jednostavno bi nekad započeli lagan i prijatan razgovor,  a ''...dr.Bektović je umio pričati... Njegov govor je k'o neka psihoterapija...'', povjeravala bi se poslije Ana svojim kolegicama.

            Komentatori nisu uspjeli ni saopštiti sastave prvih petorki koje će se naći na parketu,  a prostorijama hitne pomoći se razliježe škripa ulaznih vrata. Sve troje se pomjeriše na svojim mjestima kao da čitavim tijelom upijaju zvukove koraka i pokušavaju odgonetnuti o kakvom se pacijentu radi.

-         E, ako bude za bolnice, ja utakmicu ne odgleda! - zabrinu se Mitar.

-         Ne! Po koracima ovo nije ništa opasno. Čvrsti su i stabilni... - stručno je

ocijenila Ana.

-         I ženski!- nasmija se dr.Bektović.

Ana iziđe u prijemnu a Mitar i dr.Bektović se pretvoriše u uho. Utišali su tv prijemnik i pokušavali uhvatiti razgovor iz prijemne, jer sva su vrata bila otvorena. Pred  ordinacijom je stajala djevojka ili žena koju je Ana, prilazeći, pomno osmotrila. Po njenoj ocjeni ova gospođa ili gospođica nije djelovala bolesno. «Možda je malo umorna, ali bolesna mi ne djeluje...», mislila je.

-         Dobra večer.

-         Dobra večer.

-         Kako vam možemo pomoći?

-         Trebam Zaima... Trebala bih doktora Bektovića!

Ana ju je još jednom pogledom pregledala jer joj je čudno djelovalo da neko u ova doba i na ovaj način hoće do dr.Bektovića.

-         A zbog čega? U čemu je problem?

-         Pa... privatno...

-         Doktor je na radnom mjestu i on ne može imati privatne posjete.

-         Recimo da me boli... da me boli sve.

Ta se igra dežurnoj sestri nije svidjela ali je nastavila igrati:

-         Jeste li mjerili temperaturu?

-         Ne. Nemam temperaturu...

-         Kakve onda simptome imate.. Znate.. mi ovdje, ako nije hitan slučaj,

pripremimo pacijenta, sagledamo stanje kako bih sa nekim parametrima ušli kod dr. Bektovića...

-         Nema potrebe da mi bilo što mjerite... Samo želim da vidim doktora Bektovića!

-         Dobro. Imate li ovjerenu zdravstvenu knjižicu?

-         Nemam uopšte zdravstvenu knjižicu!

-         Moja je dužnost da vas upozorim da u tom slučaju plaćate puni iznos

troškova intervencije...

-         OK! A kada ću, dovraga, moći da vidim  Zaima?! - prva strpljenje izgubi

pacijentica i dobrano povisi ton.

-         Smirite se, gospođice! - prekide igru i Ana. - Sjedite ispred ordinacije, doktor će odmah...

Sestra krenu u sobu za odmor. Ništa nije trebala reći jer joj dr.Bektović dade znak da je sve čuo i razumio. Već je bio na nogama. Krenuo je ukočeno, jer mu se glas činio poznat. Slutio je, ali nije bio siguran. Radovao se, ali se i plašio.

            Pred ordinacijom je sjedila žena. Lice zabijeno u dlanove, vršci prstiju u crnoj kosi. Prišao je nečujno na tri koraka od nje. Kroz glavu mu je prolazio jedan dio života: Kad je on završio medicinsku i odlučio upisati medicinu, ona je završila učiteljsku, ali se dvoumila šta dalje - pedagošku ili likovnu akademiju. Slikala je brežuljke, livade, cvijeće, ulice, parkove, lica prijatelja iz škole, ali mu je nekako pred sam rat  izjavila kako će se nešto strašno desiti i da će - «...ama baš sve  ubrzo biti MRTVA priroda....». Par mjeseci kasnije, njenu majku, sa kojom je sama živjela, našli su mrtvu u stanu. Baš ono jutro kad je počelo ludilo i ubijanje. A nju više nije vidio. Čuo je, iz neke pete ruke, da je negdje u Norveškoj... A sad je tu, pred njim, nadao se. Šta da joj kaže? Šta da je pita? Je li joj oprostio što je otišla bez pozdrava? Je li joj oprostio što se nikada nije javila?I na kraju - ima li joj on, uopšte, pravo suditi?

Ona je polako, kao u starim filmovima, podigla glavu:

-         Zdravo, Zaime! - izustila je podignuvši se sa stolice.

Dr.Bektović je ostao ukopan. Ako napravi još jedan korak naprijed, može to uraditi i ona, a prostora je malo, ne bi...

            -   Eva!? Evice... -  bio je iznenađen, iako je zadnjih četrnaest godina često razmišljao o nekoj sličnoj sceni susreta - šta i kako?. «Lijepo joj stoje ove trideset i tri», pomislio je, «iako neka gadna sjena viri iz njenih očiju...» Okretao se oko sebe, kao da je prvi put u ovoj prostoriji, tražio je mjesto, ni sam ne zna za što - da li da on sjedne ili da skupa sjednu, ili čak samo da skloni pogled negdje u stranu prvih par sekundi. A onda se pribra i otvori vrata prijemne ordinacije:

            -       Uđi! Uđi, ovdje ćemo imati malo mira...

            -     Zaime, ja mira nemam od devedeset druge. - reče Eva ledeno hladnim glasom punim optužbe i prezira.

-         Malo ko je ovdje imao mira. - složi se on dodajući joj onu bolju stolicu u ordinaciji. - Svi smo mi ovdje na gubitku!

Dok je sjedao, prvi put ju je pogledao direktno u oči - bile su blage, odlutale, bezizražajne... «Takve oči kriju nekakvu unutrašnju bol. Bol o kojem još nisu progovorile...», mislio je da je naučio neke stvari na specijalizaciji.

-         No, jesi li za kafu? Kiselu?

-         Doktore, ne pitaš kako sam? - nasmija se Eva i izvadi cigaretu. - Smijem li?

-         Da, da... slobodno... Pa kako si? Nadam se da nisi došla jer si bolesna?

-         Bolesti ima više vrsta, Zaime...

-         Koja je tvoja?  - upita doktor postavljajući na stol pred nju improvizovanu pepeljaru - praznu limenku coca-cole.

-         Mani... Nisam radi toga ovdje... Došla sam da te vidim.

-         Vjeruj mi, Evo, ja bih pješke došao do  tebe smo da sam znao gdje si... - prizna Zaim i čak se zacrveni.

-         Zbilja? - sjevnu ona očima.

Zaim nije znao šta da kaže. Istinu je bio rekao, ali ta iskra iz njenih očiju ga podsjetila kako su joj oči iskrile  jedno veče jula devedeset druge kad ju je poljubio...ondje među ružama pred gradskom apotekom «Boris Kidrič». Jednom i nikad više. Jednom, prvi put. A već slijedećeg dana - svijet se srušio. I drugi su gubili roditelje, roditelji su gubili djecu, ali nikad niko nije otišao kao Eva - nečujno, bez najave, bez pozdrava... Zbog toga je šutio, nije potvrdio odgovor, htio je da on vodi ovaj razgovor:

-         Je li ovo prvi put da dolaziš?

-         Nije. Bila sam prošle godine...

-         Što se nisi javila?

-         Ne znam. Vidjela sam te, ali sam te zaobišla u velikom luku. Nikoga više

nisam vidjela do koga mi je stalo. Umjesto tri sedmice zadržala sam se samo dva dana. Napravila punomoć za prodaju stana...

-         A kako ode bez riječi? Nije mi jasno... - tiho i gotovo plačno je molio objašnjenje.

-         Nikad ti neće biti jasno! - prosikta Eva, a onda se umiri - Kad su mi ubili

majku i ....- zastade trenutak kao da vaga šta da kaže, - ...ništa to! Kad su mi ubili majku malo sam pukla. Čika Josip i teta Slavica su me uzeli kod sebe u stan, a odmah ujutro je Josip zvao čika Reufa... Njih dvojica su me nekako, kroz pet-šest nekakvih barikada i kontrola, uspjeli prebaciti na teritorij gdje se ne ratuje...

-         Čuj? Josip i Reuf?

-         Da, to su dobri ljudi.

-         Mogla si ostaviti poruku... preko njih dvojice...

-         Nisam mogla!

-         Zašto?

-         Za sedmicu sam stigla u Norvešku - nastavila je Eva ispovijed ne obrativši

 pažnju na Zaimovo ZAŠTO, - Naučila sam jezik. Zaposlila sam se... Radila sam u školi u Bergenu. Tamo je ta škola i ima i naših đaka. Predavala sam našu književnost i jezik. Znaš, čudno je to - tamo, u jednoj Norveškoj, kažemo naš jezik i sve je svima jasno. I svi se razumijemo... A ovdje, u Bosni, to je još uvijek nekakvo političko pitanje, a? Vi ovdje još niste naučili da ljude dijelite na ljude i neljude, nego se još dijelite isključivo na nacije, narode.... na šta već!?

Zaim je šutio. Nije komentarisao ova njena lutanja u priči. Znao je da nešto hoće da mu kaže, a znao je i da se sama sa sobom bori kako da do učini, pa je skretanje u njenoj priči samo kupovanje vremena, odlaganje neizbježnog, a ona će reći, znao je.

-         E, u toj školi, u Bergenu.... tamo ima i Norvežana i ovih naših. Kad kažem

 naših, mislim na Srbe, Bošnjake, Hrvate.. I tamo ti se, dragi moj, desio taj slučaj...

-         Kakav slučaj? - osjetio je Zaim da priča dolazi do zapleta.

-         Učenici su sjedili na klupi pred školom... njih trojica... Bili su to dva

Norvežanina i jedan naš dječak, Hamid, ...sve  trinaestogodišnjaci... Nešto su se prepirali... i u svemu tome jedan od ove dvojice Norvežana je opsovao Hamidu majku i rekao da su je trebali silovati do smrti tako da nikad ne rodi kopile kao što je on.... Hamid se potukao s njima, prebio ih zapravo i ,naravno, dobio nogu iz škole... Par dana kasnije Hamid je došao po dokumente ... Ispričao mi je kroz suze da mu je majka silovana pred čitavom porodicom... Devet mjeseci kasnije Hamid je rođen u Norveškoj.

-         Žalosno, ali tipično!

-         Tek sad ide glavno! Gledala sam Hamida kako se udaljava... Dok je

 zamakao niz ulicu, iz školske zgrade su izišli ona dvojica Norvežana, smijali su se... Dobili su samo usmenu opomenu... Taj smijeh se razlijegao dvorištem... Kišilo je.... Sklopila sam svoj veliki kišobran i počela ih udarati prvo kišobranom...

Eva je ustala sa stolice i počela se nervozno šetkati po ordinaciji, a onda je nastavila uz demonstaraciju:

-         Iznenađeni su samo pokušavali sakriti lice, a onda sam ih tukla... ni sama

ne znam... nogama pesnicama... Mahala sam, mlatarala kao luda...možda sam ih dokačila par puta... 

Izmorena pokretima više nego što bi trebalo, ponovo sjeda i pripaljuje cigaretu na cigaretu.

-         S prozora je sve gledao direktor škole. Pozvao me i odmah mi uručio

 otkaz... Roditelji djece nisu uložili tužbu, nego samo žalbu... Ne idem na sud, ali dobila sam zabranu rada u školama Norveške... Eto, to je ta priča...

Dr.Bektović je s nevjericom gledao u nju. Vjerovao je on u sve što je ispričala, osim u ono zadnje - nije mogao da vjeruje da je ''to ta priča''. Znao je  da ima još, ali nije smio nagliti sa ispitivanjima. Znao je da u ovakvim situacijama ne treba vršiti pritisak...

-         I sad si ovdje?

-         Da, sad sam ovdje... sedmicu dvije.  Čekam papire za Kanadu!

U Evinom oku Zaim opazi kako se rađa suza. Ona blago rukom dotače oči i uguši dvije kapi koje su se spremale iz uglova očiju spustiti niz obraze. Drugom rukom je mahnula pred licem tjerajući dim cigarete koji, eto, kao iritira oči... Par sekundi tišine koja se uvukla među njih u stiješnjenu ordinaciju prijetila je da postane zid od šutnje. Zaim pruži ruku prema Evinoj ruci koja se smirila na stolu. Osjetio je hladnoću njene ruke, ali i mekoću i nježnost, kao prije četrnaest godina. Na njegov dodir Eva trgnu ruku. Ni njoj nije odgovarala tišina.

-         Nisi se oženio?

-         Nisam. Još čekam pravu.

-         Jesi li je našao?

-         Bojim se da sam je davno izgubio. A ti? Udata?

-         Bila. Jednu godinu... Bilo je to prije šest godina. Nije išlo.

S namjerom da ponovo sakrije suze u očima, ona skoči sa stolice:

-         Dobro, drago mi je što sam te vidjela.

-         Hoćeš li se kad vratiti?

-         Ne znam, Zaime, ne znam. Eva se još ne vraća. Još se dugo neće vratiti. - reče i iziđe iz ordinacije.

Zaim je slomljen išao za njom sve do izlaza iz ambulante. Tu stadoše. Gledali su se oči u oči. Tako blizu - a nijedno se nije usuđivalo preplivati okean koji je zjapio između njih.

-         Ako se vratiš,  javi se.

-         Ne znam. - spustila je glavu, - Idem u Kanadu. Možda se tamo pronađem.

Još ne mogu ovih naših ljudi. Svi su mi isti! Nekako mrski... Dobro, idem. Do viđenja, nadam se.

Zaim je izišao za njom pred ambulantu. Eva se sporo udaljavala, kao da ga zove da je zaustavi. Njemu nije ništa palo na pamet. Tiho je zavapio:

-         Evice, stani! Ja ne razumijem do kraja, nije mi...

Ona se okrenu prema njemu brzinom uragana:

-         Ne razumiješ?! Hoćeš li da razumiješ?

Nije stigao ni usta otvoriti.

-         Zašto sam otišla iz ovog grada..ove države. Zašto sam pobjegla od ovih

 plemenitih ljudi? Dragi moj, ono što su zlikovci uradili Hamidovoj majci... To isto se desilo i meni!

U Zaimu se sve prevrnulo. Čuo je šta je govorila. Ali njen glas kao da je dolazio iz neke druge dimenzije.. Njegovo tijelo i um su odumrli. Tupo je buljio u njeno lice puno bijesa i tuge, bez ikakve reakcije - pokreta ili glasa.

-         Da! Kad su ušli u stan, prvo su mi to uradili. ... Ubili su me time... To su

moji dželatii zbog kojih ne spavam, ne volim, ne nadam se... Bilo ih je dvojica... A onda su ubili majku... No, nisu to bili vojnici.. Nisu to bili pripadnici ni jedne od vojski u ovom raspolovljenom gradu.. Bila su to dva gradska dripca, ohrabreni alkoholom, potaknuti bezakonjem koje je počelo te noći. Nije bitno ko su. Neka se zovu Adis i Ivica... Vama su ovdje još uvijek bitna imena!  Bili su neljudi! Kao što su s druge strane Josip i Reuf bili ljudi i pomogli mi, napola ludoj, da iziđem iz ovog grada...  Adis i Ivica, sad slobodno šeću ovim gradom... Ugledni su građani!! Halo, možeš li to shvatiti?! Imaju porodice - lijepe žene i dječicu... Čestito žive i rade.. Izgradili su dom za sebe... Znaš, prošli put kad sam dolazila, nabavila sam pištolj..to je ovdje lako... Pratila sam Ivicu... Nekako je izgledao kao lakša meta... Htjela sam ga ubiti pred kućom. Sačekala ga, nanišanila... Onda mu je zazvonio mobitel... Slušala sam... Tik iza njegovih leđa... «Šta je, zlato tajino? Evo stiže tajo...» Nisam mogla da ga upucam! Javila sam mu se, okrenuo se... Prozborio je «Evo, Evo, oprosti ... Oprosti ili pucaj!»  Samo sam otišla... Možda sam se nadala da će se sam prijaviti... Prevarila sam se... Ovdje su se zločinci debelo uvukli u nacionalne torove gdje su slavljeni, hvaljeni  i zaštićeni... Vidiš, Zaime, kad gledaš one emisije o Srebrenici, žališ, patiš, nadaš se da osjetiš njihovu bol. Ali nema boli dok sam ne doživiš svoju Srebrenicu!

Zabetoniran u parking pred ambulantom, gledao je kako Eva odlazi. U glavi, u nekom ehu, ječala je Evina ispovijed i nakon što se ona udaljila niz ulicu. U daljini se razlijegala grmljavina. Iznenadna kiša nije pomjerila Zaima sa dvije stope asfalta za koji je srastao.  Htio je da je zovne, da vikne njeno ime u noć, ali taj zov je ostao zalijepljen za njegove utrnule usne. Već tada je znao da može žaliti, patiti i pokušati osjetiti njen bol, ali nema boli dok sam ne doživiš svoju Srebrenicu.

Godinu dana kasnije dobio je email. Od Eve.

«Dragi Zaime, evo me u Australiji. Nadam se da je ona dovoljno daleko. Bila sam u Kanadi osam mjeseci. Nije mi se svidjelo. Tamo se nisam našla. Pobjegla sam ovamo. Ako se ovdje pronađem - vratit ću se u Bosnu. Sad za sad - one Evice nama nigdje... Još se nije vratila. Ako se vrati - ti ćeš prvi saznati.  Nemoj mi pisati! Sve najbolje!

Zauvijek tvoja,

Evica.»