Nedjelja je. Jedna sasvim obična nedjelja, nedjelje su zapravo lijepe. Kad o njoj razmišljamo primjerice ponedjeljkom. Moje su nedjelje zapravo jako dosadne jer ja sam , vjerujte jedan sasvim običan četrnaestogodišnjak. Većina u mojoj obitelji se sa mnom ne bi složila jer sam za njih postao svadljivac i sebičan. Najviše se svađam s tatom. Tata je car u kući i kad se suprostaviš caru onda naravno u cijelom carstvu nastaje napetost; ratno stanje. Mama se tada ljuti na mene jer je tata ljut na nju što me tako odgojila, a tada je naravno

mama jako napeta pa napetost postaje prijelazna na sve i virus napetosti zavlada u kući.

         Vjerujte mi ja, Ivan Babić, pri normalnoj svijesti i vrlo odgovorno tvrdim da sam ja najnormalniji u našoj obitelji. Naravno da nisam dušica, Bože sačuvaj, osim toga to je sada totalno «aut». Ovisnik sam o video-igricama, tučem mlađu braću, svađam se s ukućanima, ali da sam svijetla točka svoje obitelji to je živa istina. Usput, tek toliko da znate, jučer sam se ispovijedio, čist sam kao suza i ne lažem vam.

         Dakle, nedjelja je, nakon ručka se tata odlazi igrati balote, to je ritual, samo uragan to može spriječiti. Ponekad mislim da balote voli više od nas. Užasno sam ljubomoran na moga prijatelja Luku koji sa svojom obitelji provodi lude nedjelje. Ponedjeljak najviše mrzim zbog Lukinih priča o njihovim nedjeljnim dogodobštinama nakon čega se osjećam uvelo i kiselo. Moj tata ne podnosi Lukinog tatu jer je papučar, a papučari su za moga tatu nešto poput kuge od koje se dobije svrab. Možda sam glup, ali njegovu teoriju uopće ne razumijem jer je Lukin tata totalno super ...psst, ne smijem preglasno razmišljati, a i ometa me u igranju igrica. Mlađi brat je otišao igrati nogomet jer za njega postoji samo kuća, škola, hrana i lopta. Njemu je lopta nešto kao tati balote.

         Iz kuhinje dopiru babini glasovi, vjerojatno glasno komentira ono što je televizija, a sve vidi i razumije krivo. Mama je nešto tiha  kao i moj najmlađi brat Vice. E, on zauzima posebno mjesto u mom svijetu. Malo me zabrinjava ta tišina pa odlazim u dnevnu sobu poigrati se s Vicom. Vice sjedi na kauču crven kao paprika, cuca dudu i mota «čipku» ispod nosa. Mama sjedi pokraj njega s toplomjerom, pogleda me molećivo i govori mi da odem po tatu jer Vicu sigurno treba odvesti na hitnu. Energično odbijam i vraćam se igricama. Iznenada me prene strašan plač i babina vika. Uletim u dnevnu. Mama je kupala Vicu, valjda je pokušala sniziti temperaturu. Baba se kao kokoš motala oko kade s bocom rakije vičući:"O, Gospe, pomozi, dite će dobiti upalu pluća, evo, rakijom ga maksiraj. Kako sam i ja svoju dicu...",  brojala je baba. Mama je bila uspaničena jer je Vice na trenutke kolutao očima. „Bože, pomozi mi", vapijala je mama. Bez razmišljanja sam izletio iz kuće pozvati tatu. Trčao sam sto na sto.

Došao sam brzinom svjetlosti i ulupio se. „Kako ću mu sad reći, poludit će", ,mislio sam u sebi. Tata je držao balotu u ravnini očiju i laganom raskoraku, nagnut naprijed i škiljio na jedno oko. Okolo je vladala tišina. Sve su muške oči na sudbonosnom mjestu, a za pretpostaviti u sudbonosnom trenutku bile uprte u njega. Skužio sam koliko je situcija ozbiljna, okrenuo sam se prema kući, ali mi se tada pred očima stvorila slika Vice kako koluta očima. Okrenuo sam se na peti i odapeo: „Tata moraš brzo kući,  Vice ima visoku temperaturu". Spustio je balotu kao da je teška sto kila i prostrjelio očima. „Jesi li ti mali normalan, bogami nisi ni ti niti ona tvoja luda mater što te poslala", dobacio je ljutito. Među ljudima se razlijegao žamor razoračanja, totalni antiklimaks. Stavio je balotu sa strane i dobacio: „Brzo ću ja ljudi nazad, neka sve stoji na svom mistu!" Do kuće nije prestao psovati skidao je sve s nebesa. Pošto sam ja tu to ne želim davati u javnost, a držao sam se podalje tako da to nisam čuo. Ušao je u kuću kao stampedo, spreman da izdjeli mamu lepezu ukrasnih pridjeva, ali kad je ugledao Vicu procijedio je kroz zube: „Kupite se idemo na hitnu". Mama me zamolila da idem s njima jer ona je bila očito oduzeta. Vice je prestao  plakati iz njega je isijavala vrućina i vruće zrake. Brzo smo sjeli u naš stari dobri jugić. Tata je okretao ključe, ali motor nikako da pusti znakove života. Gledao sam tatu kako lupa glavom o volan i okreće ključem. Molio sam jugića da zacvili i kao da je čuo moju molitvu začuo se prodoran zvuk auspuha. „Legenda si", uzviknuo sam. Tata me oštro pogledao, odmah sam uvukao glavu u ramena. Ugledao sam crvenilo što je blještalo s oznake za gorivo. Tata nije skidao pogled s crvenog žmigala, u jednom trenutku tata je izvadio žvaku i energično je zalijepio na crveno svjetlo ispred sebe. Ja sam se nasmijao, a tata se počeo nenormalno derati. Mama je preklinjala tatu da prestane. U stankama tatinih nepresušnih monologa začuo bih mamine vapaje: „Vice, pogledaj svoju mamu!" Srce mi se stiskalo, imao sam osjećaj da sam probušena lopta koja se prazni. Tata se poput Šumahera parkirao ispred hitne i nevjerojatno brzo smo bili u čekaonici. Izašla je sestra i rekla nam da će nas doktor brzo pozvati. Ostavila je otvorena vrata koja su zlokobno škripjela. Tata je šetao hodnikom stisnutih šaka, doktor se nije pojavljivao ili su se nama sekunde činile kao vječnost. Grobnu tišinu prekinuo je doktor naslonjen na rub vrata, upitao je tatu što treba. Tata mu se uvkao u facu i dreknuo: „Novo auto s punim rezervarom!!". „Nemojte vi tako ....", zamucao je doktor. Mama se ugurala s Vicom između doktora i tate i zavapila: „Spašavajte mi dite, ako Boga znate!" Vice i mama su brzo s vozilom hitne pomoći prebačeni u bolnicu. Tata i ja dovezli smo se za njima i čekali u hodniku. Ja sam skutreno sjedio i promatrao tatu koji je nervozno  šetao hodnikom. Šutjeli smo. Bio sam pun bijesa na tatu i primjetio sam nekakvu nelagodu na njemu zbog mojih pogleda. Prvi put sam ga vidio tako smušenog. Dugo smo čekali i pogledavali se kao dva  neprijatelja. Čekanje se pretvorilo u beskraj, svašta je prolazilo kroz moju veliku glavu. Danas sam oborio sve rekorde. Molio sam Boga da mi ne uzme Vicu, što bih ja bez njega? Prošlo je dosta vremena kad se mama pojavila na hodniku. Sjela je i počela plakati. Bila je prozirna kao duh. Noge su joj se tresle. Nama se povraćalo! Tata je buljio i zamislite čekao da ona prva progovori. Počela je govoriti gušeći se od plača : „Vici je sada stanje stabilno, dobio je konvulzije od temperature. Sumnjaju na upalu pluća. Doktor je rakao da smo došli u zadnji trenutak." Tata je zagrlio mamu i počeo plakati. Mama ga je tiješila. Šok za moje oči i uši. „Poznajem li ja svog tatu ili se i on pretvara u papučara?", pitao sam se. Mama nas je poslala kući i rekla što malom treba za bolnicu. „Ne zaboravi »čipku» , već plače za njom". Gledala nas je sa svojim velikim očima dok smo izlazili, a iz njih je izvirala sva ljubav ovog svijeta, mogao sam je opipati. Ona nas sve bezuvjetno voli, shvatio sam. U tom trenutku shvatio sam da imam najbolju, najveću, najkrasniju mamu na svijetu.

         Vice se brzo oporavio i došao kući, danima nas je zabavljao pričama iz bolnice.

         Baba je kao namjerno govorila svojim prijateljicama da bi njega rakija spasila, „moralo je dite dobiti upalu pluća kad ga je kupala u ledenoj vodi", ,obvezno bi dodala da današnjoj mladeži ništa ne možeš objasniti. Sigurno se pitate gdje je nestao tata? Na balotama je, naravno. Sad mu je dovoljno reći jeda put i odmah ostavlja balote. Nemojte misliti da je sada takav, samo kad smo bolesni, ponekad nas odvede i na izlete, naravno, ako u jugiću ima goriva. Mogu sa zabrinem da ne dobijem kompleks sporog sazrijevanja. U zadnje vrijeme ponedjeljkom se bolje osjećam jer Luka ne može doće do riječi.