"Razmišljam o tebi svakog dana, svakog trena. Oh, kad bi samo znala što si mi učinila! Probudila si u meni malog čovjeka koji je bio usnio pred deset godina, koji je bio zaboravio na taj neobičan osjećaj, na tu kombinaciju privrženosti, očaranosti, ljubomore, čuđenja, psihičkog umora, ogorčenosti i naposlijetku, razočaranja. Samo zbog tebe, kad se probudim, sjednem na suncem ugrijanu dasku ispod prozora, desnim se laktom oslanjam o hrapav zid, piljeći kroz prozor i tresući se od iščekivanja, da te opet vidim. Posljednjih je dana i taj očajnički čin izgubio smisao jer te više i ne viđam. Kada te ne vidim dovoljno dugo, postane mi hladno, čak i za ovakvih pakleno vrućih ljetnih poslijepodneva. Za te hladnoće, zamišljam te kako sjediš kraj toplog kamina, ogrnuta mekom dekom neke tople, možda crvene boje, pa istog časa osjetim neku divnu toplinu, nimalo nalik na ovu izvan mog doma, izvan moje, kako ga volim nazvati, podmornice. Znam, dobro znam da nisi daleko. Svakim laganim zapuhom toplog vjetra moje se nosnice prožmu cvjetnim mirisom tvoje neobuzdane kose tako divne boje rubina. Opčinjen tobom, tolika sam ti pisma napisao, no svako sam rastrgao na male komadiće bezvrijednog papira, smatrajući da nikako nisu dostojna tebe, tvoje blistave osobnosti. Sada sam napokon smogao hrabrosti i odlučio ti ovo pismo uručiti. Nadam se da ćeš reagirati barem upola dobro kao što si reagirala svih ovih noći, kada sam te bez prestanka sanjao. Lijep pozdrav, A."

     Napisavši iskreno pismo toj divnoj neznanki, desnom sam ga šakom izgužvao i bacio na prašnjav, linoleumom prekriven pod, na tlo prekriveno mojim uzaludnim pokušajima te nastavio ploviti u svojoj podmornici.