Panonski mornar i jedno Bijelo Dugme

Zbog Balaševića i Dugmeta sam volio sve ''svoje'' žene. Istina je. Jesam. Ne mogu se više lagati. Sva ljubav koju sam imao za Njih bila je ispoljavana u trenutcima tuge, očaja, jada. U trenutcima kada sam mislio da ih gubim, da klize iz mog stiska, da nestaju. Zauvijek.

U tim trenutcima volio sam ih neizmjerno, ali su sve, ipak, nestajale uz stihove ''ja sam sanjar što je sanjao samo s jednom ženom.'', ili one vječne, ''što ti je trebalo to, mali mišu moj, da pođeš za takvu barabu?''

Tako i sada sjedim u fotelji i slušam Balaševića i Dugme. Jedna pjesma za srce, jedna za dušu, jedna za Njih, a jedna za mene - pri čemu naginjem flašu ''Maraske'', našeg, sisačkog pelinkovca od Segestice, na moju žalost, u Rijeci nema, i ispijam dobar dio iste. Obrecnem se od gorkog pelinkovca i automatski pogledom tražim među gomilom flaša piva na stolu barem jednu do pola praznu flašu, tek toliko da s ono malo ishlapljenog piva isperem okus pelina u grlu i gorčinu u duši.

I dalje sjedim, slušam, razmišljam o Njima, pijem, čeznem, a hitovi Balaša i Dugmeta, ti tihi jauci moje tuge, sastavljaju najružniji mural; onaj od sjećanja na propale ljubavi. Hitovi se redaju, a u meni Bosna. Bijelo dugme plače ''Blues za moju bivšu dragu'', a ja samo mislim na Eminu T.

Upoznao sam je kao balavac od svega dvanaest godina na obali Sane, podno Šehvaca, sela uz Sanski Most. Sjećam je se, kao danas: vragolasti osmijeh, zubi bijeli kao snijeg, crna kosa ko' u ciganke, svijetla put, vitke noge i tek pupale sise. O očima ne mogu ni pisati, kamoli govoriti, jer se svaki put izgubim u njihovom čudesnom plavetnilu pri samom sjećanju. Svakako, djevojka lijepa kao san. San mojih snova. San svakog dječaka u pubertetu čija kita stoji ko' oklagija na samu pomisao što bi sve mogao s njom raditi u nekom mračnom kutu iza Gimnazije Sanski Most, Vatrogasnog doma ili u nekom parku kada se svi noću raziđu.

Mislim o njoj kako sam je zavolio na prvi pogled, prvog dana ljetovanja u Bosni te 2001. godine. Mislim o njoj i kako sam čeznuo za njom, kako joj nisam smio prići i pitati je hoće li barem prošetati sa mnom u po' bijela dana uz obalu Sane jer sam se bojao da će me otkantati uz onaj od-glave-do-pete-odjebi-majmune pogled, jer je bila prelijepa da pristane uopće odgovarati na moja nesuvisla pitanja, moja nervozna sviđaš-mi-se-hoćeš-li-izaći-sa-mnom pitanja.

Nekim čudom, Emina T. je, iz tko zna kojih razloga, meni prišla prva. Uhvatila me četvrtog dana ljetovanja za ruku i rekla:

''Večeras ćeš me voditi u šetnju i to na Korzo. Da nas svi vide.''

Zabezeknuto sam piljio u njene oči, gubio se u njima, i u potpunom transu izvalio:

''A zašto?'' - pogledala me kraičkom oka, i odgovorila vrckasto kako je samo ona znala:

''De, ne budali, znaš ti zašto. Čekaj me u osam kod 'klize' (tako se zove jedno kupalište na Sani gdje sam provodio najljepše dane svoje mladosti).''

Tako je i bilo. Došao sam tu noć do ''klize'', čekao ju više od pola sata misleći: ''Evo, odjebala me. Znao sam!'', meškoljio se u vlastitoj koži, grizao nokte od nervoze, a onda, Ona. Sve je palo. Ruke su mi beživotno kliznule niz tijelo, vilica se otvorila kao na pregledu grla, a sve što sam mogao izustiti bilo je:

'' Volim te.'' - na što se ona samo nasmijala.

Na sebi je imala zelenu haljinu do iznad koljena, crne štikle, kosu svezanu u rep, i ni mrve šminke na licu. Njoj nije ni trebala, sve što je njoj trebalo su njene plave oči.

Šetali smo Korzom kako smo se i ''dogovorili'' (jer ipak je ona odlučila kuda i kada ćemo), držali se za ruke, glupavo se hihotali, pozdravljali i znane i neznane, samo da nas vide kako se držimo za ruke, sjedili na klupicama u parku kod hotela Sanus i pričali o tko zna čemu. Bilo je lijepo tu noć s Eminom T.

Sutra dan i sve do dana moga povratka u Hrvatsku, čiju smo blizinu  i spominjanje sustavno izbjegavali u razgovorima (mislim na povratak, ne Hrvatsku!), Ona i ja ponavljali smo svoj ritual zavođenja svakodnevno, bez iznimki zove li mene raja (namjerno koristim neke bosanske izraze jer, u meni je Bosna, i  Bijelo Dugme svira) da igramo futbal ili nju prijateljice da se šminkaju i tračaju, iako smo već bili zavedeni jedno drugim.

Ponavljam, BILO JE lijepo jer deseti dan, na dan moga odlaska, Emina T. mi je prišla i rekla: ''Večeras me nećeš voditi u šetnju.''

Nekoliko sam trenutaka piljio u nju, u njene plave oči i potpuno nepotrebno, kako je samo meni nalik u takvim situacijama, opet upitao:

''A zašto?''

''Ti odlaziš i ja te ne volim.'' - odgovorila je.

Bila je to prva opsada i prvi pad moga Srca.

Već je kasno u noć, oko četiri sata u jutro, a ja i dalje sjedim, i dalje slušam, razmišljam o Njima, pijem... i dalje mislim o Njoj, sada o Ani C. O najvećoj i (do sada) najdužoj ljubavi moga života. I mislim, da li je ispravan izraz ''najveća''. Pobogu, pa i ona me izradila kao vola za tu ljubav, a ni sada ne znam što mi bi da sam se toliko zatelebao u nju. Pa kako je onda najveća?! Bolje bi bilo upotrijebiti izraz najfriškija rana na srcu.

Ali, mislim ja o njoj, slušam sada Balaševića i njegovu ''Portret mog života''. U glavi mi tutnji nemir i sve što mislim je kako je u pjesmi istina. Kako su te ljubavi (a i pjesme) portret mog života. Kako su me izradile i kako sam ja izradio njih. Kako sam jebavao kada nisam smio, kako sam pio kada sam znao da ću napraviti sranje, kako sam slušao njihove isprike i brisao im suze dok su mi govorile da su bile s nekim tipom na moru, kako se kaju, kako im je žao... Nabijem i Eminu T. i Anu C. na kurac! Nabijem ih sve, a i sebe...posebno sebe.

Volio sam ih samo onda kada sam slušao Balaševića i samo jedno Bijelo Dugme jer svakodnevno, svakodnevno ih nisam mogao voljeti. Da bi ih mogao svakodnevno i bezuvjetno  voljeti morao sam voljeti i sebe, a to je za mene bila, i jest, nemoguća misija. Sada, u ovim trenutcima tuge, očaja, jada. U trenutcima kada ih gubim, kada klize iz mog stiska, nestaju, zauvijek, ja ih volim uz stihove ''ja sam sanjar što je sanjao samo s jednom ženom'' i one vječne ''što ti je trebalo to, mali mišu moj, da pođeš za takvu barabu?''

P.S. Namjerno sam pisao '''svoje' žene'' jer niti jedna od njih nije bila moja, već svoja, svačija i ničija.