|
|
ZLATIBORU
Da li je
zelenija
voda...
DVOJBA U MRAKU
DVOJBA U...
Oda Sisku
U ovom gradu nema više kadrova koje bih...
Samo danasDanas želimprobati živjeti na svoj...
Bože, kako divan dan
Kada se ujutro
probudim, prvo na...
Laku Noć !!Noc je vec odavno pala na moj grad,jako je svjeze...
Kako Samo Mrzim Edit
Kad god otvorim kompjuter
U...
IZRAELSKA VOJAKINJA TAMAR YAROM AUTORICA FILMA "TO SEE IF I'M SMILING"
S 18 godina u uniformi
imam...
Djevojčica sa suzama Da, nisam te mogla po posljednji puta...
PISMA
Na internetu...
Dnevnik jedne srednjoškolke 2
Svi imamo svojih 5 minuta, no Jasna je imala...
NASTAVAK SPEKULACIJA (KONAČNA VERZIJA)
Sve zrake sunca
prolaze kroz mene
i...
NOSTALGICNI BLUZ
DJONI JE U PODRUMU
MESA SA...
NA MJESTU NESREĆE
Suviše loše...
U SLAVU (NE)ZABORAVU
U početku beše...
Ljubav je jača od svega....osim ove bolestiZnaci postojao je tu taj 1 momak koji je imao...
JAGUARI
Samac u pedesetim
u novom...
RAZMJENA TOPLINE
Rasturen došao...
Ivan nije znao
Prošlu noć sam...
u nadi da ćemo se srestijedno kišno poslijepodne
trgom se...
| ono što sam prešutila3* |
|
|
| violeta | |
| Nedjelja, 08 Oľujak 2009 | |
| Neke stvari koje bi trebale biti normalne, u kuću u kojoj sam ja odrasla to je bauk. Ili se o tim stvarima ne priča nikoga se ni ne tiču. Sa obitelji ne osječam ni najmanju povezanost. Mrzim ih. To mogu reći bez predomišljanja. Kad pomislim da bi im trebala biti zahvalna za nešto i da je i njim teško u životu i da nije moglo drukčije, sjetim se da ima toliko siromašnijih i nesretnijih ljudi na svijetu, koji su normalni, i shvatim da im nemam na čemu biti zahvalna. Džeparac nikada nisam ni znala što je. Nije mi ni trebao. Kada su me prijatelji pitali koliki mi je džeparac, ja bi im rekla iznos koji su roditelji ostavili doma za kruh koji sam ja trebala taj dan kupiti. I to je bilo to u priči o mom džeparcu. Radim od kada znam za sebe. Knjige u osnovoj školi priskrbljivala sam si tako da bih prodavala one od prethodne godine. bilježnice i pribor su mi kupovali, ali naravno to je značilo da se onda cijele godine žale rodbini kako je škola skupa i koliko novaca moraju davati. O srednjoj školi da i ne pričam. Nisu imali nikakve veze s tim. Ja sam izabrala onu u koju je išlo najviše ljudi koje znam. Znaju da uopće nemam prijatelja krenila sam za poznanicima u nadi da će mi oni postati prijatelji. No od toga nažalost ništa. Cijelu srednju školu provela sam sa nekim ljudima koje nikada nisma ni upoznala, a kamoli da bih mogla reći da su mi prijatelji. Nikada nisam imala najbolju prijateljicu. Nekoga s kim bih mogla dijeliti tajne.. ili što već.. Nekoga za nazvati kada mi je loše, kada sam tužna, nekoga tko bi mi rekao što je bilo na nastavi i što imamo za zadaću, ako nisam bila taj dan u školi. Cijelu srednju školu sam radila. Zadnju godinu bila sam i stipendirana. To mi je na prvi pogled bila velika radost, ali i mojim roditeljima definitivan znak d ami više nikada ništa ne moraju pružiti. Fakultet sam upisala bez plaćanja. Lipe nisu dali za knjige ili bilo što, a niti su pitali treba li što. Ali naravno da su svima okolo pričali kako je fakultet skup i kako oni to jedva izdržavaju. A lipe nisu dali, niti pitali jel treba sto!! Svakim danom me pogađaju svojim izjavama kojima mi daju do znanja da im uopće nije stalo. Upisala sam i drugu godinu fakulteta bez plaćanja. Kada sam im rekla da bi možda trebala plaćati treću jer vjerovatno neću uspjeti riješiti sve predmete, mogli bi mi ostati dva teža, rekla je da je da radim kako znam, ali ako budem morala plačati fakultet da si onda nađem neki posao na veće radno vrijeme, nešto ozbiljnije....a ja sam redovan student i bilježe mi se dolasci na predavanja, kako da to izvedem nemam pojma...Nisam uštedila ni llipu..Ne znam kako i mogu. I od čega?! Jedan dan mi je došla baka i rekla zašto si ja ne bi uštedila za neki auto ili vozački. Svi rođaci koji dolaze pitaju zašto si ne uplatim stambenu štednju.. JA radim za 900 kn mjesečno, više ne stignem raditi jer moram učiti, a trebam plaćati i stvari za faks si, nešto trebam i pojesti kad sam cijeli dan na faksu. Odječu nosim dok se ne iskida da več praktički hodam gola. Do zime sam nosila traperice iskidane a noge su mi sve bile plave od hladnoće. Nisam imala ni da kupim one po 20 kn. Kada mi je jedan mjesec javljeno da neću dobiti plaću, dala mi je 20 kuna. Kao; to će ti biti dosta za troškove do plaće! Kad bilo što i pomislim reći odma dođe priča da će me izbciti iz kuće.. U sretoj sam vezi, bar tako mislim. Ali ne želim se nikada udati kamoli imati djecu! I sve samo zog toga jer sam ja imala tko uzasan zivot, tj jos ga imam, i ne želim to nikada nikome! Niti najgorem neprijatelju. Jedina mi je želja novac. I nažalost bojim se da me neće biti briga kako doći do njega. Sposobna sma sama sebe dovesti na dno. Uvijek sam bila sanjar. Ali kada god bih svoj san rekla naglas, uništili bi ga u korjenu. Ubili bi me do dna. Zato sam i prestala sanjati. I obećajem neću nikada više... |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
|
Novosti
Proza Best Of
Poezija Best Of
- TERAPIJA UZ RIJEKU (5)
- RAZMJENJIVANJE TOPLINE (5)
- BRODSKI DNEVNIK (4,9)
- USTAŠE JENDRIČKO & JERGOVIĆ (4,9)
- DRUGI DAN PRIMIRJA (4,9)
Aforizmi Best Of
- afo2 (4,9)
- Iskustvo (4,8)
- NEDOSTATAK DOKAZA (4,7)
- Život kao roman (4,6)
- aforizam (4,6)
| Web&SEO by Web Usluge | Copyright © Knjiga on-line |  |
Komentari
2009-03-2417:19:40
ali nikad nemoj prestati sanjati… snovi će se jednom ostvariti, vjeruj mi… nemoj očajavati, bori se… možeš ti to!!!!!!!!
2009-03-2921:40:48 ubij snove i ubila si sebe.
do novca uvijek možeš doći. moja mama radi dvadeset sati dnevno za režije. ne može mi nitko reći da se ne može doći do novaca.
ali nemoj zato prestati sanjati.
kad prestaneš sanjati prestat će ti biti važno živjeti.
nemoj.
2009-08-0211:21:27 nemoj prestati sanjati
2009-09-0900:20:56 :(
2009-09-1611:51:42 sama cijeli život… e, poznato… slušaj draga, nemoj ih mrzit, gubiš vrijeme. što te ne ubije to te ojača! uostalom, budi ponosna na sebe, sve što si postigla, postigla si sama.( barem ne moraš slušat o tome kako ovisiš o drugima i kako od tebe neće bit ništa…) doka
zala si roditeljima da si samostalna, a to što su oni slijepi… mogu ih samo žalit. u nekim situacijama možda nije važno je li ti život dobar ili loš da bi bio dobar ili loš. sve je u glavi. stvar razmišljanja…a to št
o se nikome nisi mogla povjerit ili potužit..potpuno razumijem. ljudi su površni, ni'ko nema empatije, ali valjda se trebamo nadat.
i nemoj da ti novac bude glavni cilj, novac zasljepjuje… svi smo mi sami… živi za druge i bit ćeš sretna, valjda nismo stvoreni bez razloga.nemoj da te zaslijepe novac i mržnja… "mir, ljubav, empatija" (kurt cobain).. p.s divim ti se
a
2009-10-1222:59:57
2009-10-1301:40:24