Otkud ti? Što radiš u mom zagrljaju? Kako si dospjela tu? U znojne postelje noćne more koja traje - znam da odlazim, da te sutra neće biti - nas. Otkud ti? Znaš da vrijeme neće stati, a mi ćemo i dalje tijelima daleko ležati u onoj postelji zagrljeni i ludo zaluđeni, privučeni jedno drugim kao dvije sile što se sudaraju svakim poljupcem i razbijaju u milijune atoma beskrajnog zadovoljstva.

Želim stisnuti pauzu na svjetskom tv-ekranu, zamrznuti tvoje oči u vječnosti trenutka kada me gledaš i rovariš mi po glavi, probijaš se sve dublje, sve niže i nježno bolnije do onog kamena što ga doktori nazivaju srcem - barem sam tako čuo prije četiri, pet godina - dahom ga oblikuješ kao dlijetom i udahneš mu život u toj postelji, u tim zagrljajima, našim zagrljajima... našim... našim zagrljajima... i ono kuca... kuca... i kuca...

Ti si kao crv, ljubavni inženjer, što u svojoj nesvjesnosti gradi mostove i konstantno čeprka po utrobi moje zemljane kore, udara temelje nečemu što sam odavna odlučio okačiti o klin - zaboraviti - nadati se da će tiho umrijeti i više ne progovoriti iz dubina moga bića. Ti si kao crv, ljubavni inženjer, što u svojoj svjesnosti cjeliva obraze onoga koji se toliko želi, a ne smije i (vjerojatno) neće nikada zvati tvojim.

Otkud ti?! Što radiš u mojoj glavi? Kako si se smjestila tu? Zašto kopaš sve dublje? Prema onom crnom kamenu? No, hajde! Reci već jednom! Zar ne vidiš da me četiri konja naših sastanaka i rastanaka trgaju kao krpenu lutku od krvi i mesa i razvlače kao običan dronjak što ni u jednom kutku svemira nije disao, ostavio trag ili se barem popišao kao pas na ulični hidrant čisto da označi da je u jednom času netko živ ovdje bio...

No, hajde... reci... reci molim te... ni sunce na obzoru nije zašlo otkako sam te posljednji put uza se čvrsto stisnuo i pustio tijelo da upamti svaku tvoju nježnost, svaku tvoju poru i dodir, a već me želja za tobom vuče u ovaj crni ponor od spoznaje da će sva sila ispraznih dana pored mene prohujati - kao vihor,  kao hladni zimski vihor što štipa obraze onim svojim bezobrazlukom kao kakav provincijalac koji hvata konobarice za guzice i pohotno dahće u kurvinski otkopčan dekolte u kavani ''Putnik'' na provincijskoj stanici ''Vlak zvan čežnja''. Zazviždati će još stara pizda i nagnati me da se okrenem, da pomislim - dolazi vlak!, a ti ćeš iz njega izići vukući za sobom kofere prepune naše budućnosti, koju ćemo raspakirati u domu kojeg ćemo nazivati svojim iako će neka čangrizava stara lihvarka naplaćivati rentu zbog koje će nam ostati tek za šteku cigareta i koru tvrdog kruha.

Ništa mi od te babe ni besparice neće biti važno. Ti samo legni i zavij svoje duge noge u postelju, a ja ću pokraj tebe - kao i obično - šutjeti i tonuti u nevjerici da si ovdje i da te imam i da ti imaš mene...

Ti samo legni i zavij svoje duge prste u moje masne kose i pravi se da ti ne smeta, ti sam legni i ne miči se. Pušiti ćemo cigarete i promatrati kako se dva stupa dima isprepliću iznad nas kao i naša tijela u postelji, gledati ćemo kako plešu na suncu koje kao kakav lopov, sasvim nečujno, ulazi u naša četiri zida i dira im tijela kao što dira i naša, gledati ćemo kako nestaju pri vrhu prostorije i razliježu se na plafonu - baš onako kako će se razlijegati naša ljubav u sokovima tisućitog i nikako posljednjeg orgazma što će ih sazidati naši pogledi bez i jednog stvarnog, fizičkog dodira...

Eto... ljubav ne mora nužno biti klišej... ona može samo biti... a i ti možeš biti samo moja i ja samo tvoj...

Odjednom samo ti - Anđele moj...