iza oblaka, malih, prekrasnih, što kao pahuljice se razletješe, sunce palilo je

kako to se slagalo nije s raspoloženjem njezinim, koja otužno razmišljala je o nevolji života svoga da neuspjela obitelj njena mala bila je

ode stoga do parka što pust bijaše, u kojem staze vijugale su i jezera raznolika, te sjede na klupu pokraj labudova. Nikoga blizu bilo nije, ali u srcu za to svom ne mariše nego pusti suzu jednu očajničku, usamljenu. No, za njom suza druga krene i ona da ne proplače više ne izdrži. Lice u dlanove mračne unijela je, ne gledajući ljepote oko sebe.

Momak naiđe kao da proći će, a onda zastane, stane i za slobodno mjesto upita kraj njene klupe kao da ne bijaše park praznih klupa prepun.

Sjede, ne čekajući odgovora, a ona se smiriti pokušala je. Ništa ju pitao nije, samo o tome kako težak život biti zna, govorio je i pogledavao je, “nitko ne smije vidjeti da plačem”, govoreći.

Popričaše malo kako to sve skupa njoj skupilo se, ali da problema većih nema. Bio je samo jedan problem, da u životu nesretna je.

Nitko ne smije vidjeti, smiješeći se vrlo blago i ozbiljno sasvim, mladac reče, gledajući njenu spuštenu glavu kad utihnula je plačem.

Lijepo i zgodno na suncu bilo je toplu riječ razumijevanja čuti.

Tiho ode, s njime se zahvalno i ljubazno pozdravila je.