Vani je pakao. Sunce tuče i s neba i sa zemlje.

Ulazim u stan znojan i ljepljiv.

-         Cimeru... - reče glas.

-         Ne sad, ne sad - prekidam ga - imam nešto u prstima.

Uzimam komad papira i tražim kemijsku.

Sranje. Nema ispravne kemijske olovke u stanu. Sinoć sam pijan potrgao sve misleći da mi ne trebaju - ili sam radio bong? Ne znam. Znam samo da nemam s čim pisati.

Otišao sam u knjižaru - za trideset kuna kupio metalnu parkericu s nešto bijele boje pri vrhu - vratio se u stan - počeo pisati pismo koje je imalo adresu ali mu je nedostajalo pravih riječi, pa sam morao iskoristiti svoje:

            Rijeka - ogromno, željezno čudovište sa čeličnim kukama umjesto udova visokim i snažnim poput Elbrusa. Poprilično hladan grad sa žilom kucavicom od ulaštenog kamena i gomilom lica koja po njoj plaze, smiju se, ispijaju kave, dižu novce na bankomatima, tipkaju po mobitelima, piju ispred trgovina, lijepo se oblače i seru, seru i seru... Kako i ne bi bio takav kada se u cvjećarama prodaje samo beživotno, plastično cvijeće i željezo se svakodnevno tovari u vagone i brodovi dolaze i odlaze bez da ijedan mornar siđe s broda pa neku riječku pičku zgrabi za dupe, odvuče je u kakvu pljesnivu sobu u jeftinom motelu i razdjeviči po stoti put onako mornarski apstinencijski pohotno, pa da razvrat i vino i pjesma i gromoglasan smijeh ispunjavaju noći i mamurna jutra...
            Rijeka. Lijepa je na fotografijama. I to ne na svim. Katkada joj oči čudno crveno sjaje  kao bijesnoj zvijeri, katkada joj ruke u pokretu kvare ljepotu prizora, a katkada je jednostavno neispavana i ružna od ljudske gluposti. Kao krpena lutka, lutka iskrivljena lica, lutka s boce Studene koja preskače 202 centimetra i kiti se zlatom, srebrom i broncom a prodaje guzicu za masne pare, a zubi se smiju i oči su našminkane, kosa je počešljana, noge su duge i kratke hlače jedva skrivaju njen atletski muf od prljavih pogleda. Krpena lutka bez razuma, obično platno ispunjeno vatom  i bez srca, koje se četvrtkom navečer u parku s lijevom rukom oslonjenom o pet litara kartonskog pakovanja bijelog vina Frajona, polupraznom čašom u desnoj ruci i cigaretom u ustima, pokvareno smije nekom klincu što uzvikuje ''I don't speak your language!'' i rukom upire u mrak - izgledalo je kao zeig heil - a njih desetak ga love i šake lete po zraku, po njegovom tijelu uhvaćenom u stupicu jer ne poznaje grad. Ne poznaje ološ od sedamnaest godina, ne poznaje armadinu mladež i njihove sitne mozgove, njihovu bezumnu, krvoločnu narav. - Bože, kako su udarci odzvanjali između zidova i prozora zgrada, kako je klinac zapomagao: ''Help! Help! HEEEEELP!!!'', a niti jedno svjetlo se nije upalilo, niti jedan stanar nije izišao, pa i murijaci su se ležerno provezli u svom defenderu ne čuvši ili se ne obazirući na škripave krikove pomiješane s krvlju što je tekla iz sljepoočnica tog stranca. Svašta. Mi smo samo pili skriveni u sjeni lipe i ulične rasvjete na klupici u parku preko puta. Nitko nije reagirao. Činilo se da smo u kazalištu. Samo smo sjedili i nitko nije htio biti lik tajanstvenog pomagača. Kao da smo platili kartu, zasjeli na svoja mjesta i čekali da počne - pravila se znaju: gledatelji ne smiju na pozornicu, pa samo sjedimo, gledamo i slušamo, sjedimo, gledamo i slušamo... ali, nismo pljeskali. Netko je rekao: ''Da, i trebaju ga prebiti. Šta on tu viče aj-dont-spik-jor-lengviđ'', a onda su prvo jedan kreten, pa za njim drugi i treći i četvrti sve odreda potvrdili kimanjem glave i živjeli! uzvicima.

Za minutu - dvije kada je klinac prestao zapomagati i nestao u mraku, nastavili su pričati o kladionici, košarci i nogometu... Tu noć sam obilno povraćao sve što sam čuo, vidio i osjetio.

Rijeka, rekoh, ipak može biti lijepa. Može. Uistinu. Katkada u nju iz Splita dođe kakva plavuša, pa svojim kukovima i naglaskom zaludi nekog bezimenog studenta koji se još uvijek mamuran od sinoćnje pijanke ne može uvjeriti da li je to sve stvarnost ili samo sunce i užareni asfalt stvaraju privid i nadom mu mažu oči, a on je kupio knjigu i žive, bijele orhideje - samo za nju... Da, katkada zbilja može biti lijepa. Katkada se uspneš stepenicama na lukobranu na kojima piše ''Zabranjeno penjanje'' (kako netko može izgraditi stepenice, a onda napisati zabranjeno penjanje?!) i tamo sjedneš i buljiš u more, u Cres, u Krk, u Istru i ribarice pa se po njihovim ulicama skićeš, piješ pivo, snimaš ženske, neku jadnicu odvedeš i u krevet ili je razbucaš na kakvoj plaži, jedeš sladoled i gledaš djecu i Nijemce i Mađare, Čehe i Slovake kako troše svoje pare, pune nam proračun i pomažu plaćati naše kredite. Katkada se povezeš brodom sa četvoricom okorjelih mornara s plavo-bijelim majicama na pruge i nakrivljenim kapama, s cigaretom u ustima, tvrdom bradom na obrazima i čvrstim rukama omotanih u mreže i debeli konop. Katkada s njima ploviš i ribu loviš, u sumrak napuštaš luku, a zorom se u nju vraćaš s tonama ulovljene ribe koja već sada smrdi, ali se smiješ i uživaš u tom smradu jer znaš da je ulov bio dobar, a brod pristaje i ti s njega silaziš i odlaziš kući: netko ženi i djeci, netko majci i ocu, netko samo ženi, netko samo majci, a netko samo praznim, hladnim, bijelim zidovima.

Eto, tako završi to pismo, pa sjedim, sjedim i sjedim i gledam svoju metalnu  parkericu s nešto bijele boje pri vrhu, komad ispisanog papira i potpišem se u donjem lijevom kutu:

''Ne trgajte kemijske olovke, nikada ne znate kada će te htjeti pisati.''