Što  mi još preostaje osim nadanja? Kome da se obratim? Kome da vjerujem? Život mi je puka prolaznost... Nitko osim mene mi ne može pomoći. Ali čemu se truditi? Za koga? 

Za prijatelje koji su tu samo kada im trebam? Ili za dečka kojeg ni nemam?

Što učiniti? Ni Bog me više ne čuje. Nitko se ne okrene dok vrištim u sebi. Dok ih dozivam. Ni suza više nemam. Sama sam, vjerujem samo sebi. Želim biti hladna i ne dotaknut. Prezirem ih. Prezirem ljude koji me ne čuju dok ih trebam. Mrzim sve što me posjeća na njih. Želim slobodu. Želim otići...Nestati.

 Želim novi početak, negdje gdje sam ja jedina osoba koju poznajem. Želim otići u taj raj, gdje još ljudska mržnja nije došla, gdje ptice pjevaju, gdje se djeca smiju. Želim otići u to mjesto gdje mogu hodati potpuno gola, a da to nitko ne primjeti. Želim mir.

A nema ga....  

Ali ja vjerujem u sreću, vjerujem u dobrotu. Znam da će doći bolje vrijeme. Da ću se opet iskreno smijati. Da ću pronaći nekoga vrijednog mojih suza. Znam da ću uspjeti, Jer ipak nada zadnja umire, zar ne? :)