Tog jutra Mihael D. probudio se sa strahovitom glavoboljom. Otvorivši oči osjetio je oštru bol na zatiljku, kao da mu netko zabija šiljak za led kojim probija lubanju i ruje sumanuto po mozgu. Rukama je obavio glavu i pritiskao, nadajući se da će vanjski pritisak spriječiti da se lubanja ne raspukne i misli rasplinu u vječnost. Meškoljio se u postelji i grčio u agoniji. Svakim okretom bol se pojačavala. Osjetio je mučninu kako se iz želuca penje prema jednjaku, pa sve više prema grlu, prema usnoj šupljini, a onda kao da se popela u mozak i u trenutku našla posvuda po postelji, po podu. Povrativši bol, sasvim onemoćao pogledao je na pod, u ono što je nekad bilo dio njega i kroz zube prozborio:

''Pa to ni mozak više nije... a zdrav razum je odavno prestao biti. Moj dragi, Gregor Samsa.''

Okrenuo se na stranu i zbacio poplun. Nesnosna vrućina s primjesom smrada rigotine povratila je glavobolju. Nešto je rovarilo po mladom mozgu. Nešto ga je bacalo u očaj. U nesavladivu bol. Mozak je ključao u kotlu lubanje, a ono što je potpaljivalo vatru bio je jučerašnji dan i događaji kojih se nikako nije mogao sjetiti. Glavobolja je svaki pokušaj prisjećanja sustavno istiskivala novim naletima pritiska i bola. Pokušao je zaspati ne bi li prespavao najgore, no, to nije bilo moguće. Svaki pokušaj bio je uzaludan. Glavobolja je odlučila ostati i mučiti ga. Lice mu je poprimilo žutu boju, a usne su gotovo ravnomjerno, kao ružom, za tren bile namazane blijedo-ružičastim tonom slabosti. Počeo se tresti. Drhtati u najgoroj groznici. Preznojavao se. Nije više mogao ležati u krevetu pa se zadnjim snagama bacio s njega. Hladan pod na trenutak je pružio olakšanje. Znoj je lijevao u potocima iz svake pore njegova mučena tijela, uskoro je ležao u lokvi potpuno izmučen - pao je u nesvijest.

Nekoliko minuta kasnije došao je svijesti, ponovno povratio i pao u šok. Tresao se kao epileptičar za vrijeme napadaja. Otpuzao je u kut sobe i grčevito stisnuo cijev radijatora. Nije  puštao, nije ni mogao čak i da je htio. Svaki mišić imao je svoju volju i grčio se i otpuštao kako je želio. U valovima lucidnosti činilo mu se da se poigravaju njime. Iznutra se smijao svojoj nedaći. Mrzio ju je, morao ju je uništiti, ali znao je da ne može sam.

Lijevom rukom povukao je telefonsku žicu i telefon je pao sa stola. Privukao ga je k sebi te gotovo pola sata pokušavao utipkati deseteroznamenkasti broj jedinog prijatelja. Roditelje nije smio zvati, oni bi ga odmah strpali u ludnicu, na ''liječenje''. Majka bi odmah sve pripisala njegovom načinu života, napala ga da je narkoman, da mu samo fali za fiks, da se sabere ili prestane pretvarati, a otac... oca uopće ne bi bilo briga - to je ono najgore. Utipkavši broj, čuvši halo s druge strane, drhtavim glasom prozbori:

''Dođi, dođi mol... molim te. Dođi. Sam... Samo dođi... Molim te.'' - više nije mogao govoriti. Slušalica mu kliznu iz ruku i udari od pod. Čuo je sitni glas koji je dopirao iz telefona, a potom samo pištavi zvuk što ga je prekinuti telefonski signal ostavljao u njegovoj svijesti. Podsjećao je na EKG koji probadajućim zvukom u sjećanje upisuje smrt jednog bića i onom odvratnom ravnom crtom potvrđuje posljednji otkucaj srca. Pomislio je da je ovo njegov kraj i kroz svjetlo što je dopiralo kroz očne kapke koji se polagano zatvaraju, vidje samo crnilo. Vidje bljesak i bjelina u mozgu formira se u konačan izlaz i bijeg iz agonije. Nasmijao se uz kašalj te konačno usnuo.

Ušavši u sobu, Demiana je zatekao stravičan prizor. Beživotno tijelo Mihaela D. ležalo je u lokvi vlastitog znoja, rigotina na postelji i podu, slika prijatelja u kutu prostorije, koji se još uvijek držao za cijev radijatora, povremeni trzaji i buncanje utjerale su mu strah u kosti. Bojao se najgoreg. Panično je dotrčao do Mihaela D. i tresao ga i šamarao dok se ovaj nije probudio iz tame kao da mu je zabio adrenalinsku injekciju u srce: duboki, nekontrolirani udah, otvaranje suznih očiju i riječi: ''Došao si'', zauvijek su se urezale u pamćenje.

''Jebem ti mater, normalno da sam došao! Što ti se dogodilo? Što da radim?'', naklapao je Demian.

''Samo... samo malo... bit ću dobro. Ostani... ostani...''

''Ne idem nikuda. Samo diši jebem ti sve. Usrao sam se!''

''Glava... glava me boli.''

''Ne govori. Zvat ću hitnu.''

''Ne'',  zavapi Mihael D., ''nemoj.''

''Šta nemoj? Moj, moj! Moj prijatelju, ne želim da umreš.''

''Samo... samo još malo. Proći će.''

''Kurac! Vidi kako izgledaš. Zovem hitnu i gotovo.''

Mihael D., uz golem napor, slobodnom rukom iščupa žice telefona iz zida.

''Budalo jedna'', viknu Demian, ''što sad?!''

''Bit ću... bit ću dobro. Samo budi... budi tu'', uzvrati drhteći.

''Ne idem ja nikuda. Ne boj se'', tihim, punim sažaljenja glasom uzvrati Demian.

Ne znajući kao mu pomoći, Demian legne kraj Mihaela D. i obgrli ga svojim mršavim, dugim rukama, misleći kako će bliskost zagrljaja riješiti sve. Kako će mu dati do znanja da nije sam, da se može opustiti, da na trenutak tijelo Mihaela D. i najvažnije glava, shvate da se nemaju čega bojati. Neka se bol barem podijeli na dva dijela kako bi ju bilo lakše podnijeti.

Kroz sat vremena Mihael D. uspio je opustiti zgrčenu ruku na cijevi te se prestao tresti. Glavobolja je jenjavala pa su i rečenice postale tečnije:

''Hvala ti.''

Demian je šutio.

Neko vrijeme su tako ležali, a onda se povratio i humor:

''Dobro, pederu, hoćeš li mi se sada prestati uvaljivati?'', uz blijedi smiješak upita Mihael D.

''Ma marš u kurac!''

Obojica se nesigurno nasmijaše, bojeći se da se bol ne vrati. 

Uskoro su sjedili na krevetu, pušili cigarete jednu za drugom i buljili u prazno, negdje iza stakla prozora, iza šume u daljini, iza horizonta, iza vječnosti.

''Pa, što se dogodilo?'', upita Demian.

''Ne znam. Strahovita glavobolja. Pa mučnina... sve mi je pomalo u magli. Ne mogu ti točno reći, ali čim sam se probudio svladalo me. Bacalo me i trgalo kao bijesna životinja. Nisam se mogao oduprijeti. Oprosti što si to morao vidjeti.''

''Ne pričaj gluposti, znaš da sam uvijek tu.''

''Znam.''

Sjedili su tako do noći. Nisu progovorili ni riječi. Ponekad bi Demian ustao i otišao po čašu vode, a Mihael D. se samo radovao što je živ i sjedio gotovo ne trepćući - više nije htio izgubiti ni trenutak svijesti, ni trenutak života.

***

Telefon je zvonio, Demian je još spavao, meškoljio se u krevetu ne želeći odagnati san. Pokrio se jastukom po glavi pokušavajući ignorirati iritirajuću zvonjavu. Kada se nije javio prvi put, telefon je zvonio opet.

''Tko me zove u ovo doba?!'', promrmlja, ali podigne slušalicu:

''Halo?''

''Mihael je.'', reče glas s druge strane.

''Što je bilo? Jesi dobro?'', zabrinuto će Demian.

''Ma ne, sve je u redu. Možeš li doći do mene? Moramo razgovarati o onome što se dogodilo jučer, a moram ti još nešto reći, pa ako bi ikako mogao...''

''Može li to malo poslije. Znaš li koliko je sati?''

''Samo malo'', reče Mihael D. zafrkavajući kao da traži sat, ''točno je osam sati i trideset pet minuta.''

''Sad me još i zajebavaš, je li?''

''Daj ajde, dođi, trebam te nešto.''

''Ajde... doći ću za pola sata.'' - reče Demian i poklopi slušalicu.

Mihael D. sa smiješkom na licu otvori vrata. Demian se kod njega osjećao kao kod kuće pa se uputio u kuhinju, natočio čašu vode i sjeo za stol. Nije skidao jaknu niti se izuvao. Iz džepa zelene vijetnamke izvuče kutiju Filtera 160; osloni se laktom o stol, dlanom zaklanjajući plamen upaljača kao da u kući puše vjetar, pripali cigaretu, povuče dim i kroz prigušeni kašalj prozbori:

''Da čujem.''

Mihael D. skine svježe skuhanu kavu sa štednjaka i posluži je. Znao je da ovakav razgovor nema početka ni kraja, nije želio okolišati, pa je počeo pričati:

''Prije dva dana dok sam išao Šetnicom uz Kupu, iznenada mi je prišao neki čovjek. Nikada ga prije nisam vidio, niti sam ikada čuo za njega. Pojavio se ni od kuda i tresnuo me šakom u glavu. Samo tako - pras! Iz čista mira. Pao sam i udario glavom da mi se zamutilo. Unesao mi se u lice i kroz pljuvačku vikao da sam dužan nekakve basnoslovne novce, da će me ubiti ako ih ne vratim, da je ovo samo upozorenje. Još me nekoliko puta udario nogom u trbuh i otišao kao što je i došao. Čini mi se da je rekao da ih moram vratiti za pet dana inače... inače... Tako se izrazio, prijatelju. Kao u mafijaškom filmu. Nisam dobro vidio lice: bio je mrak i nosio je kapuljaču. Imao je kožnu, crnu jaknu ako se dobro sjećam. Kažem ti, tako sam jako tresnuo glavom da mi je sve u magli. Jučer sam mislio da ću umrijeti koliko me boljelo. Mislio sam da ću eksplodirati u sitne komadiće. Najtužnije je što je jedan dio mene to želio, što je htio da se rasplinem u ništa. Ne znam kako se nositi s ovim. Da nisi došao, ne znam što bi se dogodilo. Hvala ti.''

''Ti bi za mene učinio isto.'', prošapta Demian  ispijajući prve gutljaje jutarnje kave.

Tišina ispuni prostoriju, a njih dvojica se zadubiše u svoje misli. Demian je pušio jednu za drugom, pijuckao, a Mihael D. sjedio pomalo nervozno prisjećajući se svojih muka. Nije mogao dugo izdržati pa upita:

''Nećeš ništa više reći?''

''Naravno da hoću, samo procesuiram sve što si mi rekao.''

''A-ha...'', uzdahne.

Demian je još nekoliko trenutaka razmišljao, pripalio sad već petu cigaretu, a onda napokon razbio staklenu šutnju:

''Dakle, ne znaš tko je taj tip ni o kakvim novcima priča?''

''Ne znam.''

''Nisi vidio kako izgleda?''

''Ne, rekao sam ti da nisam.''

''Sjećaš li se barem koliko je iznos spomenuo?''

''Ne sjećam se.''

''Kako ćemo onda to riješiti?''

''Ne znam.'', reče tužno Mihael D. uviđajući apsurdnost situacije u kojoj se našao.

''Boli li te još glava?'', upita Demian želeći izbjeći daljnji razvoj neizbježnog razgovora.

''Ne, dobro sam.''

''Barem nešto.''

''Da... barem nešto...'', zastane na kratko, ''jesi li ikada razmišljao da odeš odavde? Iz ovog prokletog mjesta? Prodaš sve i odeš ne osvrćući se?''

''Ponekad, a pretpostavljam da je ovo drugi dio razgovora u kojem mi ti govoriš da ćeš učiniti upravo to?''

Pogledavali su se i šutnjom potvrdili svaku riječ.

''Odlazim već sutra, ne želim čekati. Ovdje ću umrijeti i ti to dobro znaš. Moram otići. Trebao sam to napraviti i ranije, sve što mi se dogodilo samo je potvrda i još jedan izgovor.''

''Stvarno to želiš? Misliš da je to tvoj izlaz? Tvoja sigurna budućnost?''

''K vragu, ne! Ali barem ću živjeti.''

''Pomoći ću ti kako god mogu.'', reče Demian i ustade od stola pružajući ruku.

Rukovali su se, a na izlasku Mihael D. zaustavi Demiana i reče:

''Sutra dođi točno u 22:30 kod Srca, iza na parkiralište. Želim da se tamo oprostimo. Za dobra, stara vremena.''

Demian kimnu glavom i odšeta niz dvorišnu stazu između nisko podrezanih grmova živice, koja se blago zelenila u rosno proljetno jutro, sve do dvorišnih vrata pa na užurbanu ulicu. Znao je da su ovo posljednji dani koje dijeli sa svojim prijateljem.

***

Nešto poslije deset sati navečer, Mihael D. uzeo je torbu koju je ranije spakirao i stavio je u prtljažnik starog Forda - dar oca za osamnaesti rođendan. Pakirao se gotovo cijeli dan u potpunoj tajnosti svoje sobe. Ponio je samo osnovno; niti jedno materijalno sjećanje na prošlost. Sjeo je za volan, pritisnuo papučicu gasa i ne osvrćući se krenuo prema Srcu.

Dom ostaje iza njega; kotači se okreću, cesta je mokra, kapi kiše liježu na vjetrobranska stakla; približava se gradu koji u daljini diše i čija svjetla iza prigradskih kuća gasnu. Blago skretanje u desno, pa uspon Novim mostom - kilometar sat pokazuje stotku, a znak uz cestu ograničava ga na pedeset. Opušta gas i automobil klizi već uhodanim putovima, kao da mu nije potreban vozač. Mihael D. ne dozvoljava si kočenje, ne želi se dovesti u kušnju povratka. Ne želi pokleknuti pred strahom od nepoznatog u koje se uputio i sakriti u ono što je mislio da je sigurnost svakodnevice koja ga je, eto, opalila šakom po sred lica. Savršeno tempira brzinu automobila kako ne bi morao stajati kada semafor pokaže crveno već iz daljine iščekuje zeleno svijetlo; kada ga ugleda ponovno pritišće gas i kazaljka na kilometar-satu potvrđuje ubrzanje. Vozi brzo, ali ne srlja pred svojim strahom. Vozi oprezno jer ne želi da ga zaustave i globe krvoloci zakona, koji skriveni u mraku sporednih uličica čekaju njegovu pogrešku. Približavao se mjestu sastanka i ponavljao u sebi:

''Na slijedećem skretanju skreni desno. Desetak metara ispred je Srce; parkiraj na parkiralištu; učini to nonšalantno. Izađi iz automobila. Prošeći. Udahni.''

Svjetla automobila razbijaju okove tame, oslobađaju svjetlo i pucaju u mrak. Pokazivač smjera baca isprekidane, narančaste namaze boje na crno platno travanjske večeri i Mihael D. se isključuje iz prometa. Došao je ranije nego je planirao, nije bio svjestan vremena kada je vozio. Izišao je iz automobila i šetao parkiralištem šutkajući kamenčiće ispred sebe. Osjećao je grad pod nogama, slike prošlosti i cipele kako po njima gaze. Pokušao je uhvatiti trenutak ali izmicao je. Osjećao je kako nestaje iza svakog treptaja, pa je zatvorio oči i utonuo u crnilo. Zamišljao je sve što je moglo biti, a potom bezuspješno pokušavao izbrisati iz memorije svako sjećanje, svaku omašku koja je bio, svako zlo koje je nanio. Na trenutak se našao u utopiji gdje postoji samo kao maslačak: biva korovom, daje samo slatki med, vrhunac doživljava kao stotine pahulja razasutih zelenim poljanama života, a dogodine se iznova rađa kao gomila novih. Otvorivši oči shvatio je da stoji ukopan, raširenih ruku i dlanova okrenutih prema nebu. Još uvijek kao čovjek: kao prosjak pod zvijezdama, kao pas bez kućišta i lutalica bez ognjišta. Shvatio je da njegova utopija ne postoji, shvatio je da mu jedino preostaje cesta. Okrenuo se s namjerom da ode prije nego Demian dođe - nije mogao podnijeti pomisao na pogled prijatelja kojeg zauvijek ostavlja.

''Ideš nekuda?'', upita poznati glas iz sjene.

''Demian...'', iznenađeno će Mihael D.

''Da'', iziđe iz mraka, ''Mislio si otići prije nego dođem?''

''Ne... mislio sam...'', tu ga Demian prekine:

''Krivo si mislio. Došao sam ranije jer sam znao da ćeš pokušati tako nešto.''

Obojica se nasmijaše i rukovaše.

''Koliko si već tu?''

''Dovoljno dugo da vidim kako se boriš samim sobom. Dovoljno da vidim kako ipak bježiš, ali ne negdje na Zemlji već u predjele samo tebi dostupne.''

Sjeli su na obližnju klupu i dugo razgovarali o svemu. Demian je pitao Mihaela D. da li je uspio prodati sve, ako nije hoće li mu trebati pomoć u tome. Mihael D. rekao je kako je sve dogovorio sa svojim agentom za nekretnine, kako će mu on sve riješiti, da je prodao sve što je sam mogao te kako kreće od ničega, baš onako kako je i počeo. Rekao je da ima dovoljno novca da se skrasi negdje drugdje, negdje daleko od prošlosti. Pričajući zaboravili su na vrijeme, a kada su primijetili da se na istoku rađa Sunce, novi dan, Mihael D. ustade i gledajući prema noći koja uzmiče, prema nebu koje se blijedo plavi, reče:

''Rođeni smo u krivo vrijeme, na krivome mjestu, prijatelju. Ali, ako još igdje postoji komad neba, ili komad plodne zemlje, ja želim otići tamo. Tamo se skrasiti. Daleko od ovog košmara, ovog rasapa i nemira.''

Demian ustane i stavi Mihaelu D. ruku na desno rame, ovaj se okrene i njih dvojica prijateljski se zagrliše govoreći si posljednje zbogom. Već za nekoliko trenutaka Mihael D. sjedio je u svom starom Fordu i jurio ka novom svitanju.

***