Hm kao sa se tada sam osjecala nekako iskorištenom. Nedu cu ubiti,a onda sebe. Pojela sam dorucak,istusirala se i obukla. Ne znam ni sama sta sam jos trazila po stanu,samo sam hodala okolo. Nista nije odavalo vise informacija o ovom covjeku,s kojim sam spavala,skoro doruckovala,i napustila bez pozdrava. Ustvari,on je mene napustio,a ja sada napustam njegov stan. Sisla sam niz stepenice,polako,u nadi da ce naici,da ga nesto upitam,ako uspijem progovoriti. Starica je stajala kod jednih vrata,i otkljucavala. Samo me je pogledala,onako mrko i bezvrijedno,i usla unutra. Mislim da me mrzi. A toliko mi je opet do toga bilo stalo.

Kad sam izasla na ulicu,jos jednom sam se okrenula oko sebe,da vidim gdje se nalazim. Bilo mi je cudno otkud u tom kvartu,i kako cu odatle kuci. Nasla sam se opet pred vjecitim izazovom-pjesacenja ili voznje taxijem. Mrzim taksije. Jednostavno ih mrzim. Ne znam sta to tacno imam protiv njih,ali mislim da je to ta konstantna guzva koja se u taxijima nagomilava. A i  toliko mnogo ljudi sjedne na to sjediste i ne zelim se i ja mijesati tu,jer vjerujem da nikad to i ne peru i sl. Mislim,znam da sam mutava,ali ne mogu jednostavno,ne mogu.

Kao i obicno krenula sam pjesice. Mozda ce mi trebati cijela ova nedjelja da dodjem kuci. Sretala sam ljude na cesti koji su me gledali kao da su znali sta sam sinoc uradila i gdje sam bila,i bilo me jako sram. A ustvari gledali su samo zasto sam tako lose obucena,nepocesljana i ne bas najnormalnijih cipela za setnju.

Noge su mi se raspadale od bolova. Imala sam samo te stiklice na nogama ,jer sam zeljela izgledati sto sam najbolje mogla, sinoc. A danas je opet neka druga prica. Samo da mi je upasti u moje stare mekane tenisice.

Mnogi su ljudi osudjivali studente sto se tako mnogo zabavljaju. Ljudi obicno kazu da se studenti 'puste s lanca' kad dodju u gradove u koje studiraju,i onda nikako se ne mogu obuzdati.a kad odu kuci prave se prava mala nevinasca. I kada sve to zbrojimo,toliko seksa,alkohola i zabavljanja nece dozivjeti nikada vise.

A i studentsko doba je pravo doba za to. Mladi,lijepi ,pametni,sami i zeljni istrazivanja. Hm,moguce da tako mnogi misle. Jos samo da se meni ta ideja ustali u glavu.

Kad sam krenula na studij,roditelji su mi procitali cijelu knjigu za i protiv stvari, koje sam trebala zapamtiti. Moji su veoma religiozni, a i ja sam tako odgojena, pa je nemoguce da nesto uradim kontra toga. Mama me je proganjala po gradu kad sam imala prvog momka, a tata je samo me savjetovao i savjetovao i savjetovao i savjetovao...

Mislim da mi je savjetovanja previse za cijeli zivot.

Nisu oni losi ,samo se boje za svaku mogucu sitnicu. Jos u mladosti, kad su se upoznali, vjerojatno negdje na religioznom mjestu, vjencali su se i zivjeli sretno neko vrijeme. No kako su godine prolazile, nisu mogli zaceti dijete, pa su sve tuznije gledali na zivot. Kako su mislili i usvojiti, međutim nesto ih je sprijecilo, mama je jedan dan primjetila da je trudna. To je bilo veselje tri noci i tri dana, a ja sam se rodila samo sedam mjeseci kasnije. Posto sam bila nedonosce, pazili su me kao kap na dlanu. I od tada pocinje moja prica. U skolu su me vodili svaki dan do cetvrtog razreda, i kad su sva djeca vec poslije par dana u prvom razredu se oprostila s roditeljima, ja sam do cetvrtog svaki dan morala da se borim s takvom cinjenicom da ce se i taj dan opet rugati i ismijavati me svi koji su vidjeli da me mama dovodi u skolu. Nakon nekog vremena,navikla se na cinjenicu da je ne zelim vise,ali znam da se ,na putu u skolu,dok sam isla sama,sakrivalaiza  trgovina i zidica,cucala iza grmova i vjerojatno nekad i izazvala koju saobracajnu nezgodu trčeći zamnom prema skoli.

Pomalo mi je isla na zivce.

Srednja skola nije bila nista bolja. Jedan moj rodjak je tu predavao, pa je imao zadatak da prati s kime se druzim i sta da radim. Jedan me je dan tata posjeo ispred sebe i s cigaretom ustima i naocalama na vrhu nosa objasnio sta je toliko lose u cigaretama, i da to nikad ne smijem raditi. Izgleda da je moj rodjak 'profesor' rekao da su cigare tad bile moderne među učenicima.

Ludila sam zbog takvih stavova. Iako sam bila iznenadjujuce sasava i otvorenog razmisljanja za takav odgoj,nisam se nikad usudila uraditi nesto pogresno. I kad bi moje prijateljice,koje sam jedva stekla zbog spijuniranja i maminog konstantnog nadgledanja,alkoholizirale se ili pricale o sexu i sl,ucestovala bih,ali nikad to nebi radila. To je za mene bio grijeh i tako sam se odnosila. Iako sam ga nekako u glavi odobravala.

I dosao je red na moj studij. Mislila sam da ce se  mama preseliti zajedno samnom,ali srecom nije mogla. Odabrala sam fakultet na drugoj strani zemlje,samo da me ne iznenadi svaki dan slucajnom posjetom. Ludila sam zbog svega. Zbog zivota u dalekom gradu,bez icije pomoci. Al sam ujedno i bila sretna.

Moji su vec bili malo stariji,pa su teze se vec snalazili u mom mladom svijetu. Tata je vec imao par bolesti iza sebe i cuvao se. Davno je bio u penziji, ali mi je omogucio najbolji studij sto je mogao. Mama se samo brinula za njega i njegove migrene, hladne noge, upale pluca i sljepilo, dok je ona sve svoje bolesti zapostavila. Valjda su zene takve.

Mahnula sam im taj dan, nakon dugog i teskog oprosta, sjela u svoje sjediste u busu i odahnula.

Napokon slobodna.

Nisam se pretjerano dobro snasla na fakultetu. Tesko sam stvarala prijateljstva, i uopce nisam htjela razmisljati sta je razlog tome. Mama me je u pocetku znala zvati po pet puta na dan, za svaku sitnicu. I to je donekle bilo rijetko, jer sam mislila da ce me zvati pedeset puta. Zivjela sam prvo u domu, ali nije mi se svidjalo. Mislim, sve je bilo ok , ali nisam mogla da se naviknem na konstantno kretanje razliciti ljudi po mojoj sobi i konstantne nocne partije, do rano ujutro.

Nije me pretjerano ni odusevljavala moja cimerica, koja je studirala umjetnost i bila toliko cudna da sam nekad pomislila da ce me navecer zaklati ili objesiti, samo u cast umjetnosti.

Jedva sam tatu namolila da nadjes si neki drugi smjestaj. Da stvar bude gora, poslali su me zivjeti kod neke njihove tetke, za koju ja nikad prije nisam cula. Zena je bila starija od ustava zemlje, a kuca u kojoj je zivjela starija od knjige postanka.

Jedva da sam dobila i svoju sobu. Ustvari spavala sam na kaucu u dnevnoj sobi, a odjeca i knjige su bile u spavacoj, gdje je ona spavala. Bila je jako spora, i sve je radila tako polako i detaljno. Cak je nekad znala da pocne spremati dorucak i da tek u vrijeme rucka jedemo. Mislim, nije bas bila tako spora, vec je jednostavno trosila te posljednje sekunde svoga zivota u detaljnoj pripremi svega oko sebe.

Njene naborane ruke, sto su se tresle kao banjaluka 86, cinile su me jako nervoznom. Kad je nesto nosila prema meni, uvijek sam mislila da ce joj ispasti, ili da ce prosuti. Jednom mi je donijela casu mlijeka, dok sam ucila navecer. Cudila sam se sto je donijela samo pola, jer je casa ionako bila mala. Kasnije sam primjetila da je oznacila put kojim je dosla, preostalom polovinom.

Ona je bila tetka moga tate, tacnije sestra od njegove mame. Cudila sam se kako neko moze toliko dugo zivjeti, ali ispostavilo se da je ona rodjena , kad je tatina mama bila vec u srednjoj, tako da neke razlike u godinama opravdavaju toliko dug zivot. Nisam se bunila zbog duzine zivota, mada ne opravdavam i ne zelim toliko zivjeti. Zelim zivjeti tek onoliko da se zna da sam bila na ovom svijetu i zelim osjetiti neke dobre stvari. A da zivim tako dugo i patim se, nikad.

Za staricu, imala je jako vesele oci. Mislim da su bile smedje, ali nikako nisam mogla odrediti tacno boju. Cak ni kad me je gledala. Neke su iskrice iskakale iz tih ociju, mada sam mislila da starijim ljudima u ocima ne mozes vidjeti ni zjenice, a kamoli iskre. Osim treskanja i sretnih ociju, uz veoma naborano lice i bijelu kosu, koje je tek ostalo nesto na glavi, mogla se pohvaliti srdacnim rijecima i umiljatim glasom. Cesto mi je pricala price, i nekad bila jako dosadna, ali je imala tako miran i lijep glas, da kad pocne pricati, tesko je ne slusati i ne pozeljeti jos. A imala je mnogo zivotne mudrosti da isprica, pa je stalno nesto prepricavala.

Voljela me je, mislim. Cak sam joj i uljepsala posljednje trenutke zivota, time sto ih nije provela u samoći. Nije se nikad udavala, nije imala djece, a prijatelja tako malo ostane kad se zivot svede samo na pomisao da tog dana neces izdahnuti.

Lagala me cesto da ima ko da joj pravi drustvo, samo ona nece, a ustvari nije imala ni koga da zovne ako slucajno se srusi ili osjeca lose. A tada valjda i ne treba nikoga zvati, jer je vjerojatno kasno.

Cijelu prvu godinu fakulteta zivjela sam kod nje. Umrla mi je jednog jutra na rukama, kad sam umjesto na ispit jurila u bolnicu. Nasla sam je kako lezi u kupaonici.

Bilo je jutro i ustala sam da idem na ispit. Vukla sam se po sobi, jer sam sinoc do kasno ucila. Jedva da sam vidjela od pospanosti. Kupatilo mi je bilo iza ledja, kroz hodnik koji vodi u njenu sobu. Nisam je ni cula kad je izaspla iz sobe, ali sam cula kad je udarila o pod. Otrcala sam prema njoj, a ona je samo lezala, bez svijesti. Udarila je glavom o pod,a doktori su mi kasnije rekli , cak i da je prezivila, nebi mogla hodati, jer je pri padu slomila kuk. Jedan mi je doktor prisao, odmah po dolasku u bolnicu i pitao me u kakvom smo rodu.

'ona mi je majka', rekla sam, ne razmisljajuci ni sekunde. Zavoljela sam tu zenu, jako, iako sam se u pocetku protivila stanovanju tu.

Taj isti doktor je dosao desetak minuta kasnije i rekao da je preminula.

 'bila je stara, i bolesna', rekao je, 'i bolje joj je tamo gdje je sada.'

Kliše...