Kako priznati poraz? Jos bolje pitanje od ovog je kada je pravo vrijeme da se to ucini? Nikada nisam bila osoba koja lako prihvata poraz, boriti se do kraja, to je uvijek moj moto. Za okolinu sam uvijek bila ledena kraljica, uvijek distancirana, nikada nisam dopustala ljudima da mi se priblize. Ali i ja, santa leda, dozvolila sam sebi da te pustim u svoj zivot. Da li je to bila pametna odluka, jesi li ti  graska u mom zivotu, ili mozda samo pouka, jedna od zivotnih lekcija koju sam morala nauciti. Kako god bilo s tobom sam naucila da volim, kao nikada prije. Samo sam tvojim smedjim ocima vjerovala, moje usne su zeljele samo tvoje poljubce. Haha zvucim kao jedna od onih ocajnica kojima smo se uvijek smijali kada bi pricale o ljubavnim jadima... Koja ironija. Trebam li priznati da sam te izgubila, i odustati od mogucnosti da mozda mi mozemo uspjeti? Ili je vec proslo previse vremena, no sta je vrijeme za pravu ljubav? Jesi li ti zaista TAJ, princ , (ha princ jos jedna ironija, za mene koja je izgubila vjeru u bajke, i koja nikada nije zeljela princa na bijelom konju- crni konji su nekako uvijek bili ljepsi ) koji ce me ostaviti bez daha, i sa kim cu ja zivjeti sretno do kraja zivota? No ako sam ista u naucila to je da sretan kraj ne dolazi sam, za njega se treba boriti. Ako si ti zaista moj princ da li cu ja smoci snage da se nastavim boriti? Volim te jos uvijek ali polako gubim snagu. Znam da nju ne volis, i ona to zna, ali boli me to sto svaki dan moram gledati njene ruke u tvojoj crnoj kovrdjavoj kosi, tamo gdje su nekada bile moje ruke, njene usne na tvojim, ondje gdje su nekada bile moje.

Ako priznam poraz to znaci da sam te zauvijek izgubila. Postat ces zavrseno poglavlje mog zivota.Koliko puta su mi govorili da nisi za mene, da ces me povrijediti, mozda si mislio da sam ja zaista led koji se ne moze povrijediti. Onda si se djecace grdno prevario. Koliko god se ja trudila, nikada necu biti santa leda. Led ne osjeca bol, a ja, dragi moj djecace, ju itekako osjetim, isto kao sto osjetim i tebe u svakom milimetru moga tijela, jos uvijek osjetim tvoje ruke, tvoj miris, tvoje tijelo, tvoje poljubce, tvoje dah na mom vratu. Vidim te cesto na nasem starom mjestu kako zamisljeno gledas u jednu tacku, znam da tada mislis o meni. Znam isto kao sto znam da ti nije svejedno kada se sretnemo. Uvijek se pogledamo ravno u oci, imas prelijepe oci, mislim da bi se mogla u njima izgubiti samo da posmatram koji sekund duze.

Dragi djecace zelim da znas da ako odlucim da se borim za tebe borit cu se do kraja, a ako odlucim da odustanem znaj da si ti jedna od rijetkih istinski lijepih stvari koje su se desile u mom zivotu.