Kvisko | Proza | Knjiga online

EROTSKA PESMA

NJENE SU SISE BUJNE KAO MLEKARA IZ...

District 9

Ovi Izvanzemaljci koji zive u Districtu - nisu...

Crna mačka

Ona je samo htjela prijeći cestu, kad ju...

Pronaći ljubav

Znate što mrzim? Mrzim...

nedjeljno predvečerje

Što radim u nedjeljno popodne...

Želim te

Želim te i u rane zore, i u...

Vizija

Iscrpljena, sklupčana u mom zagrljaju,...

STOL

Koliko samo trajnosti je dotrajalo u mojim...

NAJAVA SMRTI HRVATSKOG JEZIKA

Puževi bez hrvatske...

Djevojčica sa suzama

Da, nisam te mogla po posljednji puta...

DANONOĆNO DEŽURSTVO

Predajući se ljubavi svima sam...

CARSTVO AMBROZIJE

Pastir...

MISLIS DA POSTOJI LJUBAV

MISLIS DA POSTOJI LJUBAV TRAZIS I TRAZIS...

Scarlett O'Hara

Ponekad nam je potrebna vječnost da shvatimo...

Naša svjetla više ne gore

Naši izdisaji i škripanje...

sa vrha kule sa satom-BOB DYLAN/PREVOD

MORA DA POSTOJI PUT ODAVDE RECE...

POSVEĆENI GOVORI

Preživljavam nesreće...

KUČKA

Zubima Lance Pregrizla Ulica ...

Nedostaješ mi, stranče

Imam tvoj glas, Tvoju sliku Na...

KAKO VAS NIJE SRAM-BAMBAM

KAKO VAS NIJE STID JEL VAM SE VRATIO...

Kvisko

Big Blue
Srijeda, 05 Studeni 2008
Pasja vrućina. Sunce ispija posljednje kapi vode iz zemljinih pora. Zrak treperi, žega pritišće i čini se kao da zaglušuje umirujući bariton radijskog spikera koji upravo čita vremensku prognozu. Sućutno najavljuje kako će sutra živa na termometru pokazivati još dva, tri stupnja više. No za razliku od vijesti koje svakodnevno dolaze s prvih crta bojišnice, čak i takva prognoza dobro zvuči. Zatim se javlja ženski glas koji čita liječničke savjete - kao upute za preživljavanje. Ne izlaziti, zamračiti prostorije, piti mnogo vode, izbjegavati kavu, odmarati se... A što čovjeku i preostaje nego zavući se negdje u debelu hladovinu, izbjegavati sve i svakoga. Jer, ljudi ovih dana donose samo loše vijesti. Dobro je zavući se u kakav zakutak i prebirati po krhotinama svojih sjećanja. Znam koga u njima uvijek mogu pronaći, čak i u ovom trenutku u kojem se život tih dragih ljudi mjeri samo velikim upitnicima na koje rat daje odgovore. I znam da su ona prošla ljeta bila jednako topla, ali nemiri potpuno drukčiji i bezazleni. Uznemireni duhovi, buntovnici s razlogom i bez njega. Neprestano filozofiranje o životu, i tvrdoglavost, i vječno traganje za odgovorima, i prve velike ljubavi... Čini mi se kao da još uvijek na starim mjestima odzvanja onaj zvonki smijeh i u mraku se nazire žar cigarete i čuje se kakva pjesma. Miris noći ispuni ulicu i zvijezde se rugaju tami. A san? Tko bi spavao za takvih noći? Najvažnije je da se okupi ekipa, a dvorište odzvanja vikom i smijehom. Počne žustra rasprava. Potom se netko dosjeti da smo ipak preglasni, što nije po ukusu naših starijih susjeda, pa uslijede uzaludni pokušaji utišavanja koji zapravo stvaraju još veću buku kad orkestar glasova počne nadvikivanje. Svima je poznato da je opet prigovarala susjeda, ona koja živi na kraju ulice. Od žamora ne može spavati, kaže. Ljeti od žamora. Od čega ne spava zimi? Točno zna kad se tko subotom vraća kući nakon izlaska u grad. I tko je koga dovezao, i na čijem je mostu stao. Da radi za kakvu špijunsku službu, zacijelo bi već jako napredovala, do visoke dužnosti. A onda je ostala bez zanimacije. Promijenili smo lokaciju. Udaljili se od zidova koji imaju uši. I brojili zvijezde na čistini, sjedeći na balvanima i udišući onaj slatkasti miris drveta. Ne sluteći da će u godinama koje dolaze upravo balvani promijeniti naše živote. I obilježiti ih zauvijek. Jedne takve večeri, dok smo udisali miris drveta pomiješan s dimom cigareta, prislonjeni jedni uz druge, posjedali i polegli po izvaljenim deblima hrapave kore, čije nam se iverje utiskivalo u odjeću, žmirkali smo u mraku i promatrali zvijezde. Odjednom je Bero pokazao rukom prema nebu i uzviknuo: -Pogledajte one zvijezde tamo, one četiri na okupu, pa još one ispod; izgledaju kao Kvisko! Podigli smo glave i uprli pogled u smjer koji je pokazivala njegova ruka. Pretražujući očima taj djelić neba na kojem smo trebali pronaći spomenutog Kviska, Cok, dežurni mrgud među nama, primijeti poluglasno, u svom ironičnom stilu: - Bero opet filozofira pa ćemo po njegovim instrukcijama nakon Kviska među zvijezdama vjerojatno tražiti i lik Olivera Mlakara. Jedni su se odmah složili, drugi su još pokušavali odgonetnuti oblik tog Kviska, no jedno je bilo sigurno - nebeski je svod u tom trenutku postao bogatiji za jedno "novo" ime. Kvisko je dobio svoje mjesto i na nebu i u našim mislima. - O čemu razmišljaš? - prenu me poznat glas. U nevjerici se nisam usudila okrenuti glavu u smjeru iz kojeg se čulo pitanje. Pomislih da se još uvijek odigrava ples sjećanja u mojim mislima. No, bio je to stvaran glas. - Šta si se ukočila? Smiješ se okrenut! - izgovori u trenutku kad sam već okrenula glavu i ugledala nasmiješeno lice koje je virilo iz grma narančastih ruža koje su rasle uz trijem. -Cok!!! - izustila sam dok se on već prebacivao preko ograde i u dva koraka stigao do mene obgrlivši me svojim dugim žilavim rukama, odjeven u vojničku odoru, s košuljom podvijenih rukava koji su otkrivali podlaktice išarane ogrebotinama. Drag mi je taj mrgud, iza njegove se ironije skriva osjećajna osoba puna razumijevanja, s kojom se može satima razgovarati, a da vrijeme proleti neopisivom brzinom. Tako je bilo i danas. Pričao mi je o sebi, o svojim suborcima, o ožiljcima koji će zauvijek ostati u dušama ratnika, o sitnicama koje ga vesele. Morala sam ga natjerati da štogod pojede pa mi je rekao da se ponovno osjeća kao dječak koji trpi prijekor jer ne želi jesti, ali da sa mnom tvrdoglavom nikako ne može na zelenu granu pa će biti bolje da me posluša. Činilo mu se da smo odrasli preko noći, ali da je negdje duboko u svima nama ostalo skriveno razigrano dijete uplašeno okrutnošću ratnog vrtloga koji nas je povukao u svoje dubine. - Isplivat ćemo - rekao je. Razgovor je odmicao, a s njim i dan. I kad je pala koprena mraka, još uvijek smo sjedili na trijemu i još je bilo sparno i ljepljivo vrijeme. Ni daška vjetra. On i ja udobno zavaljeni u pletenim stolcima, kao dva otoka, daleko od ostatka svijeta. Na stolu su pred nama bile čaše i vrč s limunadom u kojoj se odavno otopio led, a na staklenoj se posudi zrcalila mjesečina. Cok je ustao, prišao ogradi i zagledao se u nebo. Zatim je, bez imalo ironije, s mnogo topline i sjete u glasu rekao: - Dođi ovamo, gle, vidi se Kvisko! Da znaš, svaki put kad pogledam Kviska, sjetim Bere i ekipe, i onih naših dana. Složili smo se da je Kvisko zauvijek ostao znak. I kad nismo na okupu, gledati Kviska značilo je biti zajedno, barem u mislima. Oprostili smo se iza ponoći. Rekao je neka se čuvam i da se nada kako će sve brzo biti gotovo pa ćemo se uskoro opet vidjeti. Dani su letjeli u jednakom ritmu, izmjenjujući nesnosnu vrućinu i loše vijesti. Kad se Cok sljedeći put pojavio na mojim vratima, bio je slomljen i zagrlivši me, samo je prošaputao da Bere više nema i da nam sad na nebu ostaje samo Kvisko. Tamo će Bero ostati vječno.

Komentari

#1 james007
2008-11-0522:43:21 Joj što ne volim izraz pasja vrućina Ali sviđa mi se
#2 witch
2008-11-1219:21:31 Najbolji je zadnji odlomak.Naime,kratke priče imaju obrazac za pisanje,nema opisa,filozofiranja,svaka rečenica mora biti radnja,inače sve postaje bez veze i dosadno.Ima nade.