Kuhana kornjača

Ne znam zašto ovo pišem, ali imam potrebu za tim.

Oduvijek sam volio kornjače. Kao mali imao sam ih nekoliko, ali, na nesreću, brzo bi nestajale  ili umirale (stari me znao zajebavati da samo meni kornjače uspijevaju nestati, čitaj pobjeći).

Na svoj deveti rođendan, od jedne žene imenom Sanja, dobio sam poveću Kalifornijsku kornjaču. Bila je to najveća kornjača koju sam imao do tad (danas brat i ja imamo dvije). Govorim bila je jer ona to sada, nažalost, i jest.

Jednog zimskog dana ostao sam u kući jer su starci morali raditi. Ništa neobično. Tako je bilo od moje četvrte godine; ključ oko vrata i... i to je to, bilo je to ''snađi se sine'' vrijeme, a moram priznati da ni sada nije ništa drukčije. Dok njih nije bilo, do pola četiri popodne, morao sam se brinuti da vatra u kuhinjskoj peći bude naložena, da kućni ljubimci (dakle, i ta nova kornjača uz koju smo imali mačku i psa) budu nahranjeni, da snijeg bude očišćen, morao sam pisati zadaću, zajebavati se s društvom,... sve one stvari što je jedan klinjo morao obaviti.

Vatra u kuhinjskoj peći još nije bila naložena, a kako je bilo prohladno, odlučio sam to prvo  napraviti. Obavio sam sve pripreme za naložiti vatru i pripalio je. Vatra se lagano razbuktavala, a ja sam sjeo za kuhinjski stol s namjerom da pišem zadaću. Uzeo sam olovku, otvorio bilježnicu, htio pisati što sam morao, ali nisam uspijevao, nešto sam piskarao po rubovima stranica, crtkao po koricama i potpuno zaboravio na vrijeme i prostor. Minute su prolazile, a da nisam ni primijetio da sam zaboravio podići zaštitni poklopac koji je bio spušten nad ''tablu'' peći. Da stvar bude gora na poklopcu je bio uredno postavljen stolnjak, nekakve vaze s cvijećem i, šećer na kraju, moja nova Kalifornijska kornjača u svom novom terariju, koja se sad već ''kuhala'' na laganoj vatri.

Ne znam koliko je vremena prošlo, ali kada sam pošao staviti još drva u vatru, primijetio sam svoju novu kornjaču izvaljenu na kamenu u terariju, čiji je vrh bio iznad onog pakla od vruće vode, i ispružila svih šest (udovi, glava i rep) iz oklopa. Sada mi je slika u glavi kako je imala i ispružen jezik, ali svjestan sam da je to nemoguće. Nije se micala. Samo je ukočeno čekala svoj posljednji izdah. Poludio sam kada sam to vidio! Uhvatio sam se za glavu, a suze su krenule niz obraze. Plakao sam kao ljuta godina! U panici i očaju, brže - bolje zgrabio sam kornjaču i potrčao u kupaonu da je zalijem hladnom vodom ne bili je vratio među žive. Pustio sam vodu u umivaoniku i ostavio kornjaču neka se natapa i hladi. Potpuno izvan sebe zbog tragedije koja me zadesila, još uvijek u suzama, uhvatio sam se telefona da priznam mami svoju bol i tugu. Glas moje majke, s druge strane žice, blago je rekao:

''Gavrilović, izvolite. Suphija pri telefonu, kako vam mogu...'', prekinulo ju je jecanje i jaukanje:

''Mama! Mama! Skuhao sam kornjaču! Mama! Umrijeti će moja kornjača! Što da radim?! Pomozi mi mama.''

''Smiri se sine, sve će biti u redu. Reci mi što se dogodilo.''

I tako pokušavam joj reći što se dogodilo, kako sam naložio vatru, ''pisao'' zadaću, zaboravio skloniti sve s poklopca na peći, podići poklopac, kako je sve izgorjelo (stolnjak je malo pocrnio), kako sam skuhao kornjaču, kako će ona umrijeti... i onda opet histerični plač: ''Mama! Mama! Što da radim?! Ubio sam kornjaču! Maaaaamaaaaaa!''

''Ne brini, sine, ništa. Sve će biti u redu. Jesi li stavio kornjaču pod vodu da se hladi?''

''Jesam mama.''

''Nemoj je samo stavljati pod hladnu vodu, doživjeti će temperaturni šok.''

Zajeb broj dva; već je dobrih petnaest minuta pod hladnom vodom, ali samo sam tiho slagao:

''Nisam mama, toplu sam pustio.''

''Dobro sine. Bit će sve u redu. Nemoj plakati. Dok mama i tata dođu s posla sigurna sam da će tvoja kornjača već ozdraviti. Pa velika je to kornjača. Hajde sada, budi dobar. Voli te mama.''

Poklopio sam slušalicu i odjurio u kupaonu da zatvorim hladnu vodu i pustim toplu da kornjača ne doživi šok i ne umre. Iako su bile dobre šanse da je jadna već uginula od moje ''brige''. Da ne duljim, mama me nije slagala, kornjača je preživjela unatoč svemu. Ali, izgleda da je shvatila da u našoj kući, barem dok sam ja tu, za nju nema sreće.

Te iste godine, 1999., u proljeće zidali smo kamin u dnevnom boravku, a ja sam bio zadužen za čišćenje kada posao bude završen. Kada je majstor završio, primio sam se metle i izbacivao ''šutu'' van iz kuće. Kako je dan bio lijep odlučio sam počastiti svoju feniks-kornjaču šetnjom na travnjaku u dvorištu ispred kuće. Malo prirode će joj dobro doći, a i ja sam u blizini i mogu je nadgledati jer smeće iznosim na terasu, ispred kojeg je taj travnjak  i mamino cvijeće.

Tako čisteći zaboravio sam na vrijeme, kao i prvi put, a i na kornjaču, kao i prvi put. Kada sam završio s poslom nje više nije bilo. Dala je petama vjetra i nestala u svijet. Uzalud sam je tražio satima, a kada sam napokon shvatio da je više nema ponovno plakao za njom.

Sada dok sjedim u fotelji uz kamin, u stanu u Rijeci na adresi Franca Prešerna 17b, daleko od prošlosti, djetinjstva, majke, kao mladić od dvadeset i jednu godinu, razmišljam o tom događaju i shvaćam da je ta kornjača bila najinteligentnija kornjača koju sam ikada imao. Uspjela je umaći smrti popevši se na kamen, pobjegla je čim je za to dobila priliku, i što je najbolje od svega, kada je vidjela da se zida kamin sigurno je pomislila:

''E, Dino moj, ovaj film nećeš gledati. Neće mene nitko kuhati na kaminu!''

Razmišljam o majci, o toj kornjači, uzimam mobitel u ruke i zovem mamu. Glas s druge strane se veselo javlja:

''Reci sine!''

''Stara, sjećaš li se ti one kornjače što sam je kao mali skoro skuhao na peći?''

Glasno se nasmijala i rekla: ''Pa naravno da se sjećam. Kako ću zaboraviti. Zašto me to sada pitaš?'', promijenila je boju glasa, smijeh je nestao, valjda je osjetila da nešto nije u redu.

''Stara, sada se ja osjećam kao ta kuhana kornjača. Kuhaju me svakodnevno u ovom terariju od života, a ja plazim sve četiri izvan svoga oklopa, ali glavu im ne dam! Preživjeti ću ovo i sačekati svoju priliku kada neki kreten ne bude gledao i pobjeći u pizdu materinu odavde.''

Šutjela je neko vrijeme, očito nije očekivala ovako nešto jer nikada zapravo nisam s njom pričao o kuhaju-me-živog stvarima, i samo tiho rekla:

''Bit će sve u redu sine, vidjeti ćeš. Voli te mama.''

***

Nadam se da me ni ovoga puta neće slagati.