(Zima '68)

(Zašto ne paničimo onda kada znamo da svjesno idemo u smrt? Zašto nestaje borba koju uvijek volimo, i nastojimo da dokažemo da smo bolji od nje same? Jedino što shvatimo u tom trenutku je činjenica da je bijeg sulud, preostaje nam da čekamo, jer smo u ožarenom krugu koji će se uskoro suziti i postati tačka a mi dio nje...)

Mrak je već odavno sletio u dolinu i pristojno se udomaćio namećući se kao veliki tamni vladar kojem se moraš prilagoditi. Sve je isto kao prijašnjih noći, hladnoća i jeza posvuda, samo nedostaje mjesec koji je nosio svoju čudnu dozu vedrine, nažalost ni on mi nije mogao pomoći. Psi se oglašavaju, izazivaju jedni druge, pri tom ne mogu da shvate da će sve ostati kako je unaprijed planirano. Lavež je kvario noć, kao da nije već dovoljno strašna... ni ja je nisam mogao spasiti.

Kuće su utonule u san. Prerani zimski. Snijeg je teži nego lani.

Hodao sam otprilike dobrih sat vremena. Pratio sam stazu ali nisam znao kud me vode. Bio sam miran, previše. Iz jednog mraka vodili su me u drugi, dublji i glasniji. Ispred mene je koračao jedan, slijedila su me još dvojica. Nisam bio vezan. Koračao sam u sredini i na bijeg nisam pomišljao, snagu nisam htio da osjetim, bolje mi je ovako. Miran sam. Možda drugom sude, možda je u mom tijelu zarobljen neko drugi, ne znam.

Zašli smo u puteljak, bio je užasno tijesan i klizav, već sam dao naslutiti kakvo me mjesto čeka... hodali smo bez prestanka. Opis ljudi koji su me pratili ne mogu dati, nisam ih vidio jer je bio mrak, al sam uspio osjetiti da su neuredni!

Slijedio je prelazak preko potoka, a zatim put u šumu. Tu su trebala čekati druga dvojica koja će me preuzeti i nastaviti put do kraja...

Probudio sam se u malom sobičku. Svijeća je tiho davala zrno sjaja, baš onoliko koliko mi je bilo potrebno da se osjećam živim.

Uslijedit će dugo iščekivanje. Odlučio sam ugasiti svijeću. (...)

G.