Kolodvorski čovjek | Proza | Knjiga online

SVA PERA SVIJETA

Davoru Mandiću Sjeverno od...

osjećaj

luđaci tumaraju.. čudne misli ne zavise od...

MALJEVIČEV SAPUN

MALJEVIČEV...

Žena, lešinar, i drvo- prvi dio

Nalazi se u polusnu. Polako se budi, ustvari...

Vode

Prema njemu, od nas Pored nje, od...

Danas sam izdala vukove

Zima je pocela ostavljati svoje nemilosrdne...

Svevremeni Pinokio

Suze od tinte što se slijevaju tvojim...

sunčan dan

Nakon mnogo kišnih dana konačno je na nebu...

Zašto

Svaki dan je borba. Čula sam negdje da čovjek...

love story

On je u nju htio ući kad ona neda se...

povrijeđeni u dvoje

Ne postoje riječi kojima bih se mogla opravdati...

"Daske koje život znače"

„Nisi ništa loše...

NEPRIJATELJSKI SADRŽAJI

Pomalo zastrašuje dnevno...

2

let za mirogoj otkazan...pere kosu

DANAS ,BLIZU APOKALIPSE

DANAS JE VRIJEME TMURNO KAO I SVAKI DAN NE...

SISAČKO KINO SLOBODA

SISAČKO KINO...

Ti nemaš nikakve veze s tim

Prošlo je već dosta vremena da...

povratak

večeras imam osjećaj kako trebam...

Guske Odlaze Na Jug

Otići ću sutra na baru Da se pozdravim s...

konstanta?

ponudila sam, i uzeto je. uzeto je sve,...

Kolodvorski čovjek

Marija Bošković
Nedjelja, 12 Srpanj 2009
I opet je tu. Svaki dan iznova pojavljuje se na istom mjestu, sa cigaretom u ruci, naručujući veliki macchiatto i čašu vode. Ovaj put uranio je 15-ak minuta. Više od crvenog kufera koji je ugledao, zanimao ga je njegov vlasnik. Strpljivo je čekao da netko iz gomile ljudi uhvati ručku prepunog kufera i odpoteže ga u autobus... "Hvala", rekao je konobaru koji mu je donio gorku ovisnost. Nije se mogao sjetiti ničega što mu je više godilo od šalice tople kave u njegovoj naboranoj ruci. Pogledao ju je. Ruku koja je bila preslaba za potezanje kufera, preslaba ...želio je otići odavde, iz poznatog grada, iz grada u kojem je i ulične mačke već poznavao predobro. Iz misli ga je trgnula ruka koja je izvirila iz gomile i uhvatila ručku. Ručku 'njegova' kofera. Nosila je crveni kaput. Na licu mu se pojavio lagani smješak kad je pomislio na to kako su se boje uskladile. Djevojka je jedva potežući prtljagu vozaču davala novac za nju. Ovaj ju je utrpao sa ostalim kuferima koji su bili uobičajeno crni i zatvorio vrata spremnika. Ona je ušla u autobus, sjela na sjedalo i više je nije mogao i nije želio pratiti pogledom. Natjerao je misli da se otrgnu od crvene boje i posegnuo je za šalicom... Počela je padati kiša. Volio je takvo vrijeme, kad se nebo crni, kad mu kiša pada po licu koje je mnogo toga prošlo. U sjećanje mu se uvukao miris popodneva neke davne godine kad je mislio da ima cijeli svijet na dlanu. Bio je mlad. A sada? Sada pije kavu na mjestu na kojem se nitko pretjerano ne zadržava. Nitko osim onih koji žude za novim svjetovima, novim osjećajima... Nitko osim onih koji pokušavaju pobjeći od sjećanja. Odmahnuo je rukom kako bi još jednom otjerao svoje misli. Uzevši upaljač zapalio je cigaretu. Dim je uvukao duboko u pluća i poželio ga držati tamo sve dok se i posljednji atom ne uvuče u alveole. Danas je saznao da umire. Karcinom na plućima. A mislio je da se to njemu ne može dogoditi. Već 20 godina pušio je po dvije kutije cigareta na dan i nije sada mislio prestati. Ponovno je pozvao konobara i naručio još jednu kavu. Čekajući da mu je donese, promatrao je ljude pokušavajući dokučiti o čemu razmišljaju. Tu je stajao gospodin od nekih 40-ak godina u poslovnom odijelu sa aktovkom u ruci. Začudilo ga je to što se takav čovjek, koji je neprestano pogledavao na sat na svojoj ruci, vozi autobusom, a ne nekim skupocjenim automobilom kao što to inače biva. Zaključio je da mu se vjerojatno automobil pokvario u određenom dijelu današnjeg dana, pa je odlučio koristiti javni prijevoz. Ali zašto nije uzeo auto u rent -a-caru? Zatvorio je oči i potražio novčanik u džepu ofucanog sakoa. Za danas je bilo dosta ovog mjesta. Ritual je završen. Srknuo je ostatak kave, ostavio novac ispod pepeljare i krenuo. Kod kuće će upaliti tv i leći u krevet, pomislio je. Zapaliti još jednu cigaretu ili dvije i prepustiti se snu. Sanjati će sve dok ga sunce ne probudi, a onda će ponovno doći ovdje, na isto mjesto, i sjest će za isti stol. Ponovno će razmišljati o drugim ljudima na isti način. I sutradan on će biti samo još jedan od onih ljudi koji su uvijek na kolodvoru, a nigdje ne putuju...