7.11.2009. Zagreb, tek prošla ponoć...

Nisam ni slutio koliko će to brzo proći. Tih četrdeset i osam godina.

Čekao sam u redu na ulazu u kino „Sloboda" i kupovao karte za film kojemu sam zaboravio ime još prije no što je počeo. Film nije bio ni važan. Ni fabula, ni kamera , ni glavna glumica nisu te večeri bile važne. Svjesno gubeći vrijeme htio sam ući  u mračnu komoru očekujući bilo kakvu laž, bilo što , bilo o čemu.

Ubrzo slike su krenule svojom uvijek istom brzinom varajući tromost oka  , u svakih 24 slike, koliko ih je potrebno proteći u jednoj sekundi da bi ono oko prepoznalo prirodan pokret,  skrila bi se po jedna  sličica koja nije naizgled tamo pripadala ali je pripadala nečem sasvim drugom. To nešto bilo je negdje drugdje i izazivalo je žeđ ili glad.  Ta jedna sličica grebala bi po vratima svijesti  sve dok mi ne bi ubacili drugu i u to je prošao  taj fim. 

Mijenjale su se zamke jedna za drugom. Oštrile su se misli i razum je zavladao.  Znanje je preraslo ogradu dječijeg krveta i tresnulo o pod nosom. Razum mi je pomogao da se pridignem dovučem tjelo do ruba sebe samog i na tren mi pomogao da ju vidim kako  lagano hoda u proljetnoj haljini mojom starom ulicom, ulicom moga sjećanja, onom sigurnom ulicom kojoj sam i bez da vidim, znao gdje počinje i gdje završava.

Potpuno nijem, bez glasa u tom mraku znao sam da postoji razlog , znao sam da taj razlog može biti manji od makova  zrna ali da i takav malen mora biti tu da bi sve to imalo smisla.

Imalo je smisla stati tu gdje sam stao i zuriti u orkestar koji svira. Osjetio sam da je orkestar skladan. Krenuli su iz A dura , najprije piano, savršeno naštiman . U istom onom štimu koji je potreban da se stvori život i da se umre. U istom tonu  i  istoj rezonanciji stvara se život , spermij probija jajnu ovojnicu u frekvenciji klavirskog štima, u A duru. Isti titraj zatitra  srcem kada odlazimo , kada napuštamo život koji poznajemo. Isti ton potreban je da se uigra orkestar. U istoj frekvenciji  u tih sedam oktava . U istih tih uprosječenih sedamdeset godina trajemo trpamo sve i svašta. Sve što poznajemo pripada oktavnom sustavu i krugu bez kraja i konca. Čitav život je veliki koncert.

Tih dana u kinu „Sloboda" kupovao sam karte za film kojemu nisam niti imena znao.  U foajeu svirala je neka mirna glazba, sjećam se, bio sam potpuno sam ...

Kad se okreneš nitko. Prošla je ponoć, javio mi se jedino konobar i čestitao rođendan. 

O kako  se samo znala smijati ! Koliko lica promijeniti u istu noć i dok bi trajao film ona bi bila sve. I ovo i ono i tamo i onamo, ona je bila naprosto svugdje tih godina. Ona je bila sve. Mijenjala je lica i gradove i aleje, mirisala je na kestenje ,  na lavandu i mirtu. Pa Bože, koliko samo noći nisam spavao snujući o njoj, moleći ju da me čuje , koliko sam jezika promijenio i snova prekinuo znojan i prepadnut! Zbog nje.

Ona je razlog mene samog i sam sam njen plod. Uokviren u oktavnu rimu, nastanjen u A duru.