29. veljače 2003.

Jutro je i sunce prodire ovdje gdje sam. 2. ožujka 2003. Bolnica "Merkur". Došao sam oko 11 sati i stigao na neki skroman ručak. Riža i komadić mesa, za razliku od mojih prežderavanja svim i svačim posljednjih dana, sve u službu debljanja i oporavka, ovdje sad ne daju jesti. Pitam se nisam li dovoljno bio na dijeti. Godinu dana ne jedem baš ništa. No, što je tu je.

Ležim na krevetu pokraj prozora, u trokrevetnoj sobi koja mi se čini neusporedivo ljepšom od zamišljene. Prozor je visoko i gleda na istočni dio grada. Vani je sunčano i hladno. Telefon šuti k'o uklet. Tu i tamo se javi kum Zvonko. Jučer mi je bilo iznimno teško, jedva sam došao do brata. Srce mi je htjelo iskočiti. Psihičko stanje nije dobro, vrlo je loše. Bojim se penjati uz stepenice, svih napora i slično. Ako slučajno nisam u mogućnosti da se domognem nekog pića ili sedativa, napada me panika i srce počinje svoj ples. Strah se uvuče pod kožu i napreduje kao kakva zaraza.

Probat ću promijeniti temu, recimo da ovaj put to bude prvi dan, sve neizvjesno i sve pretrage treba raditi iznova. Toplo se nadam da neće trebati ponavljati onu gastroskopiju. To bi me utuklo. Zaboravio sam četkicu za zube, gladan sam i nije mi drago što nisam doručkovao. Sve to nikako ne valja. Normalno bi bilo da sam u Kützbühlu na skijanju ili bar da šetuckam nedjeljnim, sunčanim Amsterdamom i spremam se uz pivo i "Jenever" za noćni jazz u taverni "De Klaus". Srećem poznata lica po lokalnim krčmama Pijpa, svraćam do Nivesice koja rola đžoks i smije se nekoj jučerašnjoj seksi avanturi, naravno, za sve krivi piće i travu. Andrea se vuče po kući i pokušava istjerati Melitu koja je zaostala još od petka, Vivijani pjeva u "Olele" baru, brazilska noć pred vratima. Spuštam se u Ferdinand Boll Straat 63, prolazim pokraj irskog puba, trgnem "Jamson" i laganim hodom s osmijehom na licu koračam i Haniken plainom preko Amstel kanala prema gradu i Munt plainu. Uz put svratim u kvartovsku birtiju na "Jenever".

Smotam cigaretu i nastavim šetnju pokraj čvrste ABN banke. Uvijek me podsjeti na neku neosvojivu utvrdu, što zapravo i jest. Tako se prisjetim nje, šetnji gradom, smijeha, "Kapitein Zepposa" ili "Pata Negre". Let preko La Mancha, nervozne vjetrove Atlantika.

U tim trenutcima odlutam i jedno vrijeme me nema...

Sad, na vrhu grada u bolnici s imenom "Merkur", meni sklonom planetu, ulazimo u godinu Koze. Kineze sam znao samo po voku a nikad po novim godinama. Sad, kako čitam svašta, i to sam nekako doznao. Po tom njihovom kalendaru ja sam Bivol. Karakteran čovjek, strpljiv i dosljedan. Nekako mi se baš ne činim takvim. Karakter sam prosijao u željama nesrazmjernim mogućnostima. Strpljenje se zagubilo negdje iza cilja. Dosljednost iza mjere.

Iznad krovova Zagreba zalazi crveno sunce. Po krovovima nešto snijega zaleđenog i nepotrebnog. Snijeg služi za sportske radosti, inače samo smeta, ljetno sunce kupanju i ljetnim radostima, proljeće nam služi za šetnje uspavanim gradovima a jesen za proslave rođendana.

Padne mi na pamet ponekad da dijagnoza može biti i loša. Za sada imam 50 posto šanse da je dobro. Silvana uz smijeh kaže da bi trebalo biti puno manje jer da sam malo prežestoko shvatio življenje. Mislim da sam poštovao život, ali sebe ne. Bolesnik s trećeg kreveta jako loše izgleda i podriguje. Čovjek do mene htio bi komentirati političko stanje u zemlji a ja sam nekako uspio zadrijemati i time sam ga pokosio. Došla je neka, sjela između nas i s njim nastavila razgovarati tiho i smirujuće, mahom o ničemu. Onda sam greškom stisnuo neki gumb te se na vratima pojavila raskošna crnka lijepih očiju i s osmijehom upitala: "Da?" Rekao sam: "Oprostite, greška, ali stvar funkcionira, da je bar inače tako." Nasmijala se i zamakla iza vrata.

Nisam se nadao da ću ležati u bolnici i gledati Zagreb s takve visine. Dobro je da sam ostao prijavljen kod svoje liječnice i da su me htjeli primiti. U ovoj zemlji se ne ultrazvuk čeka po šest mjeseci. Doći u bolnicu nije nimalo lako. Moraš nekog poznavati. Meni je Dinac to sredio. On je ovdje glavni za ultrazvuk. Tulumarili smo zajedno, čak je jednom slavio Novu godinu kod mene, još dok smo živjeli u centru grada. Tad sam bio oženjen za ženu koja se zvala D........ Mislili smo da smo si sve na svijetu, a što sad? Ona šetucka s nekim tipom Rijekom ili Istrom i na kraj pameti joj nisam ja ni ona meni. Čudna je ljubav stvar. Da sam tad otišao u bolnicu, ona bi plakala a sad joj se jebe živo. Što se to promijenilo? Dugo se nismo vidjeli. To će biti. Kad je ona imala rak, ja sam ju posjećivao i pekao pite... Donio sam joj TV u bolnicu a bio je rat. Kum je taj dan otišao u zadarski Novigrad. Tek poslije, kad su je operirali i uklonili dio maternice, ona se oporavila uz lešo sitnice, video i topao dom. Oženili smo se.

Vani je grad još crveniji, Maksimirska šuma je jedina tamna točka među crvenim zgradama i krovovima. Oni na najvišim katovima najduže su crveni. Njima i dani traju duže. Nikad nisam o tome razmišljao, ali je tako i nikako drugačije. Što si više, dani ti dulje traju. Ljudi iz doline nikad nisu mogli razumjeti ljude s planine. Nisu se niti mogli vidjeti. Dok bi ovi gore još roštiljali i pili, ovi dolje su već drijemali. Sunce im je dolazilo kasnije pa nikad nisu stigli ove s planine u buđenju i jutarnjim poslovima. Ujutro se stvaralo. Noću se spavalo.

Odlutale su mi misli samo da ne mislim. A mislim i nije mi lako. Pet je sati, poslušat ću vijesti na radiju i nastaviti gledati zalazak sunca na istoku. Raduje me izlazak. Njega ću moći vidjeti kroz svoj prozor.

Sljedeći dan, sviće modro crveno jutro, Zagreb se budi u čudu ranog ponedjeljka. Kreće jutarnja strka, gužva pod tuševima, mrzovoljni pogledi pri izlasku iz zahoda, na brzinu sklepani doručci, krmeljava djeca tužnih i izbezumljenih pogleda još sanjiva izranjaju u stvarnost shvaćajući da je Harry Potter bio laž. Mrska školska literatura neumoljivo ih čeka u prepunim tramvajima, ponovo ona Goyina lica, dotjerana jutarnjim svađama s debelim i ružnim sustanarima. Bože, koliko je život lijep. Sjetim se ponekad jutara zamotanih u mirise žene u ulici Van Merdevoort laan, mirise kave u Van der Helst Straatu , White Street pure malt whisky u kombinaciji s kavom, zore na Cresu na vrhu svijeta, zora na plaži u Belom. Kao da se sve desilo u posljednjih nekoliko godina. Kao da sve nestaje posljednjih dana, pa se ponovo rađa, baš kao ovo jutro sa svim svojim dimnjacima i krovovima. Zvuk automobila zamjenjuje crkvena zvona u Balama i Belom. U sedam su ljudi obično budni i progovaraju prvu molitvu. Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji... Prinosim ustima križ i molim da ipak bude dobro. Pomišljam koliko bi majka patila ako ne bi bilo dobro, koliko mi je pomogla i koliko me spašava. Ponekad shvatim da je to izvan uobičajenog. Njena želja je veća od očekivanog. Njen način ostvarivanja želja je impresivan. Čudesna je žena moja majka.

Panorama grada u crvenkasto jutro ne može biti niti slična drugim panoramama. More, planina, selo. Stari Grci izračunali su da grad ne smije biti veći od 5.128 stanovnika. To je mjera, reče Sokrat i ode nekud prošetati. Smislili su čak i formulu kako doći do toga broja i zašto. Ne bih se mogao sjetiti, ali ima veze s ljudima.

Eno izlazi sunce iznad dimnjaka Žitnjaka, industrijske zone. Crveni se kao najbolji Opol. Tandrču auspusi, trube auti, zvone telefoni a sunce polako izlazi.

Jučer nisam ništa pisao jer sam bio iznimno zle volje. Čekao me nov pregled i to još gori nego dan prije. Ponovo neko crijevo sve do gušterače kroz usta u trajanju od pola sata s raznim "aktivnostima". Ukratko polovice se ne sjećam. Drogirali su me. Hvala im. Pregled je toliko težak i neugodan da sestre okreću glavu pri spomenu na taj RTCV... Ipak, sve je krenulo nabolje. Nemam rak! Imam upalu gušterače? Nimalo bezazleno, ali bolje i to nego rak.

Psihijatra nisam vidio. Možda bi to bio najvažniji pregled, ali o tom potom. Upućuju me na strogu dijetu, nikakav alkoho. Daju mi dvopek, nikako kuhana jaja. Nisu čuli ništa za kupus i njegov plemeniti sok a kamoli za aloa veru, možda nikom ne treba savjet. Moje je bilo da kažem kako se ova bolest liječi a kako nastaje, piše u ovoj knjizi.

Vani sivi grad, bijeli krovovi, oko mene bolesni ljudi izbezumljeni bauljaju hodnicima u iščekivanju sljedećeg obroka. Možda poneki lijek ili toplu riječ. Ja skupa s njima. Nitko me nije nazvao, ni posjetio. Kum je sinoć donio TV. Majka je donijela hranu.

To je bilo to. Kum i majka.

Vani sivi grad iz kojeg jedva čekam otići. Samo jedna zalutala breza u dvorištu preko puta sjeća me na moj Zagreb, grad koji pamtim i koji volim. Grad u kojem sam školovan, ulice kojima sam šetao u proljetna poslijepodneva. Predivne djevojke koje sam poznavao. Zagreb je moja mladost utopljena u knjige, teatre, glazbu i ljubav, tulume koji su služili isključivo ljubavi i ničem drugom, u ekstazama recitirali smo "Kanconijera". Glumice i mi, publika.

Bože, hvala ti na strpljenju i razumijevanju. Hvala ti i na "UPUTI ZA UPOTREBU ŽIVOTA", ne bih je mijenjao ni za čiju.

Nazvao sam majku, doći će po mene, nastavit ćemo pričati o običnim stvarima... Došao je brat, večer sam proveo s prijateljima do ranih jutarnjih sati... Čitam neku knjigu i jedna rečenica mi zapne, kao, govori Humphrey Bogart svome prijatelju Sinatri nekoliko sati prije no što će umrijeti od raka na grlu: "Jedino što ide dobro je moj račun u banci."

Dane nakon proveo sam u bunilu. Vratio sam se u Bale svi strahovi su ostali, ja blejim u zidove i tako. Jedan dan mi je dopizdilo pa sam potražio psihijatricu. Tako sam počeo liječenje ali još nisam znao od čega. Nekoliko dana nakon prve dvije seanse ja se pijan zaputih u Zadar. K Silvani. Na tom putu sam shvatio i priznao sam sebi da sam uredno postao neobični pijanac. Vrlo prefrigan. Sve ove godine to skrivam od sebe misleći da su problemi negdje drugdje. Nisu. Tako sam 3. veljače 2003. prestao piti i pušiti, nadam se za dugo, dugo vremena.

Eto, to ti je. Tko bi rekao. Tako jednostavno upropašten život. Do sad. Sad kad mi je već Gospodin pomogao da ne umrem od gluposti red je da se vratim među žive. Bit će to jako težak put. Nakon 11 godina ponovo biti nasmijan i bezbrižan šetati gradovima. Jedva čekam rezultate vremena, mog jedinog saveznika.

Inače, u svijetu se sprema veliki rat. Ništa novo. Došlo je do raspada NATO-pakta, političke podjele Europe, zagrljaja Kine i Rusije, bojim se da bi Ameri ovaj put mogli prenagliti. Bush opet pizdi na Sadama skupio je tamo svu silu što se može i ne može zamisliti i čeka ponedjeljak. Danas je subota. Sedamsto milijuna Arapa čeka i razmišlja - što sad? Možda smisle do ponedjeljka pa se Bush strmopizdi tamo odakle je došao. Bojim se za Barbaru. Pokušao sam je pronaći putem e-maila, no izgleda da je Izrael zatvorio put do nje. Nadam se samo da nije ponovo u vojsci.

Iznad glava non-stop zuje avioni jako visoko ili jako nisko. Nijedan nije MIG. Aviano je blizu. Hrvatska još razmišlja kome se prikloniti. Nijemcima ili USA-u, diže se bura, a raja skače, lijepi sličice po cestama. Vrišti svijet, naravno, 'ko ga jebe. Noć generala.

Farbam lokal u žutu, crvenu, plavu, u šarenu. Stop the fucking waaarrrrr.

Tako ponovo tražim smisao. Kako ne piti i ne pušiti i zašto???

Bojim se glupe smrti i ne želim umrijeti prije svojih roditelja. Eto, zašto.

A i zelena postaje svježija, dolazi proljeće. Petnaesti ožujka je. Opet.

Poslije podne je, nedjelja i bura. Dan je 6. travnja 2003. Što se dogodilo, ne znam. Prestao sam piti i pušiti prije mjesec dana, pijem neke lijekove redovno posjećujem psihijatricu i čini mi se da mi je bolje. Pokretljiviji sam, boljeg raspoloženja, izgradio sam ognjište, ofarbao lokal ponovo u plavo, čekam bolja vremena, osjećam da dolaze. Rat se bliži kraju, avioni i dalje lete, Ameri su u Bagdadu, o svemu tome ljudi misle različito, ili ne misle ništa. Kao da sam zmija koja napušta svoju kožu. Možda sam to već jednom rekao. Osjećam strasnu energiju koja mi se polako vraća. Kao da su usnule duše prešle na moju stranu. Izgleda da je dolazak u ovo selo spasio život u meni. Bio je to dobar izbor. Sad je vrijeme za početak!

Prošlo je nešto vremena. Proljeće i vrućina zamijenili su ljeto. Osjećam se najbolje od kad znam za sebe. Otvorio sam "Kamene priče", zaposlio mladu konobaricu i već se počeo vrtjeti rulet. Neki dan prošla je Giulia iz Amsterdama, Talijanka, baka joj iz Bala. Istog prezimena kao moj prijatelj, pokojni Valter Berné.

Spavali smo zajedno, polako mi se uvukla pod kožu. Dopisujemo se SMS-om, ćaskamo na trećem jeziku. Zanimljiva i draga osoba. Puna energije i lijepih očiju. Sviđa mi se.

Bila je ovdje i prošlo ljeto, s Markom. S njim i sad živi i dijeli hipoteku i mačka Tita.

Noći postaju mirne, posao ide dobro. Majka je dobro i mislim da je sretna. Ja polako gradim svoj stan. Uskoro će biti gotov. Kosa mi je narasla, kile su se vratile, snaga se vraća brzo. Eto, ispred mene je zanimljivo ljeto...

Datum? 8. svibnja 2003.

Tako nekako bi trebalo biti. Čitav život pretvorio se u traženje, stvaranje, sanje, ružno se ne pamti, tu i tamo neka pjesma s radija prizove duhove prošlosti. Sve moje snage su utopljene u danas, sada. Bože, oprosti mi moju nesavršenost u ovom sparnom jutru, pomozi mi da stignem tamo gdje ljubav ima smisla.

Ponekad mi padne na pamet da se ne treba previše micati, kretati, lutati. Tajna je u čekanju. Čekati, moći dočekati, znači pobijediti samog sebe. Sreća će ući kroz moja VRATA. Vrata mog života.

I sad, kad sve postaje nevjerojatno, 30. lipanj je, ljeto nadohvat ruke, već sam se kupao, djevojke postaju prozirnije i ja crnji, ušla je kroz vrata.

Osjećam se dobro. Otkad sam prestao pušiti, piti i piti kavu osjećam se slobodniji i boljeg zdravlja. To je važno. Stiglo je i pravo ljeto. Juli je otpočeo cvrkutom ptica i dugim dječjim igrama. Djeca se najviše igraju u julu. Kao da tada sve počinje, pa i ona sama.

Giulia je došla s prvim danom ovog mjeseca prepuna energije i životne snage. Svaki dan me ispunjava i raduje. Budim se sretan i liježem zadovoljan. Kuhamo i smijemo se. Tako nekako bih to objasnio. Bliska mi je i trebamo se. Kupili smo neki dan zeleni bicikl od nekog dragog dečka po imenu Igor. Zeleni bicikl iz druge ruke. Odjurila je s njim dole prema moru već sljedeće jutro i vratila se poslije podne. Ne mogu se ne sjetiti Amsterdama i zelenih bicikla.

Mene služi zdravlje a i ja služim njega. Na alkohol, cigarete i kavu sam odavno zaboravio, tako da mi više niti ne pada na pamet piti ili pušiti. Tako je to, ili dođe ili ne dođe.

Što je život nego potraga za nadomjestkom samoga sebe. Kao da sami sebi nismo dovoljni tako se prepuštamo tuđim odlukama a kad njih nema, onda alkohol i ostale droge pomažu da se osjećamo bolje. Imamo krivca u sebi i izvan nas. Dostatno za razumjeti i zavrtjeti se u krug bez kraja. Kad vrtnja postane prebrza, ispadamo iz igre i neslućenom brzinom padamo u nemoć.

Prepun sam čudnog osjećaja smirenosti i zadivljen sam mogućim rješenjem zadatka koji se zove živjeti. Mislim da ću učiniti sve da ostanem s Giuliom i konačno pretvorim snove u život.

Mati mi je dobrog zdravlja, ovaj ritam joj čini dobro. U srijedu bi trebala za Zagreb zubaru, Fido je OK. Nosi se s rakom na debelom crijevu. Oca sam vidio u Rijeci prije nekoliko dana, čini mi se dobro, brat uvijek isto. Čini se dobro. Vani je sunce, već dugo ova zemlja ne vidje kišu. Što li će izrasti iz suhe zemlje.

Pa i vrijeme je bilo, zar ne?

Tako ponekad, što Bosiljko reče, u šutnji večernjoj, pričini mi se poneka predstava k'o da netko raskrije platno i upali svjetla te me ostavi samog govoriti sebi: "Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji..."

Nešto kasnije, ljeto je počelo koncem kolovoza. Kiša je posljednji put viđena negdje u martu. Otad me prati sunce. Prolazi lagano šesti mjesec bez cigareta, kave i alkohola. Jednostavno mi sve to zlo više ni ne padne na pamet. Ne znam zašto i kako ali mislim da je sve ovo ispred trebalo da bih otvorio ova teška vrata ispravnosti i snage.

Pokraj mene je Ana. Maribor, grad koji me sklonio od granata prije mnogo godina a kao da je bilo jučer.

Slušam dobru glazbu, vani je sunce, Fido drijema na Aninu koferu, ja se spremam pod tuš. Počinje druga priča...

Slika: 16a.jpg       Brist, 70-tih

Staza kojom pođoh prilično zabrinut, sad tek, otvori mi svu svoju raskoš. Neki dan, točnije 1. rujna 2003. unajmio sam dobar motocikl i zaputio se tamo gdje sam mislio da mi je mjesto. U moj Brist, moje djetinjstvo. Motor je grabio moćno i ja sam se vratio u prošlost svom onom njegovom snagom. Ljeto na izdisaju u najljepšem krevetu svom od čipke. Krenuh preko Paga. Tako sam putovao do Brista. Tamo me dočekala neka čudna slika. Sve mi je bilo pred nosom. To je to. Ostadoh dva dana, ništa nisam razumio i otiđoh željan nečeg novog trajektom na Hvar. Tamo sam se vozikao nekoliko dana, jeo dobru hranu i šetuckao raznim rivama. Sjećam se jako dobrih keksa u slastičarnici u starom gradu i neke lijepe djevojke. U Milni sam spavao i kupao se u Hvaru. Onda sam otišao kud me srce ponijelo.

Izmijenile su se mnoge stvari oko mene a najviše sam se izmijenio ja. Sve više postajem promatrač a sve manje sudionik. Nekako mi se ne da u sve uplitati. Ovako bi trebao početi jedan život koji godinama skupljam u komadima po svijetu. Eto, sad mi je na vratima, sâm sam, zagledan u Mjesečeve mjene skupljam snagu da napišem nešto pametno. Nešto poput ne može se ništa uraditi, sve je već urađeno. Samo mi smo ostali tajne i tempirane bombe. Što li se sve u nama krije, kad pomislim, zavrti mi se u glavi.

Jesam li shvatio? Jesam. Bilo je grešaka, kako ne, sve te žene, alkohol, cigarete, ali bilo je i dobrih odluka. Fido? Ima li što ljepše i vrjednije. Moja sretna mati. Zdrava sjena nad nama. Sjena Gospodina u kojeg bespogovorno zaronih ne bih li mu se približio što bliže. Čuti njegov šapat, to bih volio. Dostojevski, koga ono možemo voljeti čitav život? Boga! Nema ništa uzvišenije od odricanja i življenja u skladu s njim. Odricanjem. Zamijeni novac za riječ, kupi knjigu, zamijeni osmijeh za vrč, ponesi ga i napoji žedna usta. Čudno, rekli bi. Evo, gomilaju se mjeseci kako sam se odrekao svog zla. Ne dam mu više niti jednu trakicu svjetla. U mene više ne ulazi. Izašlo je davno. Ne dam zlu da me mijenja, da me veže, da me negira. Tako ne pušim, ne pijem, ne pijem ni kavu, ne volim niti jednu ženu, ne želim novac, ne treba mi ništa i nitko, samo mi treba zdravlje i osmijeh. Eto. Tako čekam na pragu svojih "Kamenih priča" . Čekam Bosiljka da ovu jesen završimo knjigu. Sljedeća će početi u Kairu.

Noć je zamakla za vrata i prozore, meni se ne spava. 29. rujna 2003. Ljeto se ne da. Kako padne kiša tako ju sunce već sutra kazni za nestašluk pa potraje. More k'o more, uvijek dobro, samo čeka da skočiš pa ti sve olakša, k'o gumicom da obriše te nekako svemu dade smisao.

Koliko li je to već prošlo da pišem i sve se premišljam da započnem kraj i obrazloženje kad se uvijek pojavi neki razlog da nastavim. Sve mi se čini da život ide nekim čudnim tokom. Bilo bi nepošteno sad stati kad se stvari tek razvijaju i sve dobiva smisao. I ja skupa s njima. Stvarima.

Goli život nije baš nešto ako ga ne dopuniš ili začiniš nekim smradom ili kakvim otrovom, onda se on usprotivi i pokaže što zna. Tako nekako. Krenuti je lako, ali kako stati i promijeniti smjer. Prokleta je ta inercija. Odvuče čovjeka i ništa ga ne pita. Samo vuče. Kad saznaš da ti je znanje preusko, tad shvatiš da je bolji šarlatanski kaput jer on grije a i duži je. Kao nitko nije znao da je ona zamjena za čokoladu ili slično. Kekse. Sad sam u fazi kad pretjerujem s keksima. Svi me upozoravaju da to nije dobro i da će se dogoditi ovo ili ono ako nastavim jesti nemilo, kekse. Čokoladu uspijevam nekako kontrolirati a svježe voće sam potpuno izbacio. Znam da to baš nije dobro, ali ne mogu se othrvati zovu keksa. Običnih glupih, ali slatkih keksa. Ako ima meda, tad uživam umočiti kekse u čaj od mente začinjen medom i limunom. Danju mi smetaju ljudi pa onda noću, kad zaspu, ja po keksima. Znam, nije zdravo. Šire mi se ramena od vježbi, kosa mi je porasla, sav sam se nekako proljepšao i razjačao pa me sad cure ozbiljno shvaćaju. Posao ide dobro, ima se ponešto, i evo njih. Lijepe i dražesne. Ne prođe dan da jedna ne svrati. Vole one kad ti ide. Ne vide da je išlo prije, a sad stagnira. Sve što sam ikad napravio bilo je u teškom pijanstvu i protkano bolesnim procjenama. Nešto je preostalo i evo ti njih, i to zrno im dosta, važno da ne piješ. Iskreno, meni je bolje s keksima nego s vinom, ali njih bez vina ne vidim i ne osjetim, što i nije neka šteta.

Sad sjedim u Palmizanskoj marini na "Jeleni". Šaljem kojekakve poruke naokolo i divim se ovom plavetnilu. Miris bora raznosi otokom lagano jugo. Sunce k'o da nikad nije vidjelo oblaka, Cesaria pjeva "Paraiso di Atlantico". Sjećam se sa sjetom stana u ulici Van Merdevort laan i ove pjesme dok je Gill gola plesala nasred sobe. Bio je to ples! Zapamtio sam svaki pokret. "Jelena" poslušna kao kakva srna, razigrana na valovima pleše u ritmu Atlantika. Tamo srdela mahnula repom, a ovdje se diglo more. Butterfly efekt. To je otprilike to. Ovo što se zbiva sad čini mi se potpuno normalno. Tako bi trebalo živjeti. Eto, tako živim. Malo čuda za svaki slučaj.  Zaustavljeni u pokretu ljudi se zapitkuju - je li to netko prošao ili im se samo pričinja. Ja im kažem da ništa nije prošlo. To sam samo ja. Tad se smire. Ja više ne prolazim, tu sam. Sad i ovdje.

Polako posustaje jugo ovdje na otocima srednje Dalmacije. Skriven u Milni na Braču pokušavam u mislima zaploviti s vjetrom kao galeb. Uzdizati se do visoka pa dole i sve tako do Belog. Baš bih volio pogledati sebi u oči onda kad sam na onoj litici stajao i gledao galeba. Pogledaj galeba u oči. Točno taj pogled. Da, trebalo je sve to proći i preletjeti sve grebene. Trebalo je naučiti se hraniti vjetrom, trebalo je zavoljeti sebe i svoj let, trebalo se osvrnuti na jato i shvatiti da je na sigurnom, da ga zdravlje služi, i trebalo je odletjeti. To sam i napravio.

Dvadeset deveti listopada 2003. Prošlo je nekoliko godina i skupilo se par stranica, da bi svijetu ipak ostale čitljive, naumio sam ih završiti jednom porukom koju pročitah ovdje u Milni na spomeniku Tinu Ujeviću gdje otprilike piše: "Jedino što bih mladim generacijama ostavio u naslijeđe je vedrina". Pomislih, čega sve vedrina? Nije li to bilo nedostižno njemu, velikom Tinu. On nije bio vedar čovjek. Bio je tužan, zdrav i star onda kad je najviše stvarao. Bio je pritom i pijan. Kako biti star i pijan i vedar? Tu se nešto ne slaže. Ali nisam ih završio, naime, uopće ne znam kako stati a ne ugaziti u govno.

Nije istina da je jugo sumorno, sumorni smo mi u njemu toliko dugo dok ne namirišimo miris bora i dok nas toplina ne pomiluje po licu. Tako dugo dok nam jugo ne postane prijatelj, zato što ga Bog stvori da nas grije i da nam nosi kišu.

I tuga može biti kreativna ako nije proizvod halucinacija i pogrešnih procjena. Tuga je dio nas i naša je kao što je i bolest naša i ničija, stoga je treba voljeti. To smo mi, obični ljudi. Smrtni i slijepi od straha. Malo nam treba pa da se vinemo u visine, malo... Ne smijemo posustati i reći ne. Ljubav jest destruktivna i razara, jer je slaba, neutješna, prevrtljiva, ljubomorna, mi je moramo obraniti i zaštititi, moramo biti jači od zla koje nam nju otima i prlja. Moramo voljeti bez obzira na sve, u tome je jedini smisao a ne u nekoj truleži zatrpanoj zlatom. Zlatne sarkofage ostavimo faraonima.

Lijep dan će svanuti i kad ga ugledam, reći ću mu dobro mi došao na oči. Evo tu sam zato da te vidim i zavolim.

Kad malo razmislim, svi smo mi male komete, zvijezde repatice... Ili možda bakterije nekom bolesnom organizmu. ANTITIJELA!

SPASIOCI? VIRUSI RAZARAČI! Koliki smo zapravo u odnosu na ono što bismo htjeli?

Polako je crveno sunce zašlo nad Rovinjom, zapalo je nekako nespretno iza nekih oblačića s istoka koji su se nezvano upetljali u sam zalazak. Sutra mi je rođendan i danas bih rado završio ovu priču. Sve opcije ostaju otvorene, ja sam dobro, moglo bi se reći na "vrhuncu karijere", razabirem što je to preostalo neriješeno, nikako da se sjetim, nitko se ne petlja pretjerano da bi me to iznenadilo i da bih osjetio neke promjene poput turbulencija iznad visokih planina. Nema baš nekih oluja, ne najavljuju Gall. Upravo suprotno, petlja se neki nezvan vjetar s istoka. Ona više ne postoji u meni, metalno srce još kuca, svašta se zbilo i sad toliko udaljen od krive procjene, mislim da smo pogriješili onda na aerodromu. Šteta što je otišla, šteta što sam pio whisky. Sad? Kako prepoznati koja je prava nit kad je ne vidim? Ne znam otkud da je izvučem i u koju iglu uvučem. Što bih s njom zašio i zašto kad mi je sve novo, nepoderano. I duša i srce.

Slika: 26.jpg       i Slika: 20a.jpg       Vitez "Kamenih priča"- Fidelijus di Zara.

O, da, da, ostalo je mnogo toga. Reklo bi se i patetike i besmisla, ostalo je mnoštvo nepotrebnih rečenica iza mene ali?! Ostao je utaban put. Put koji me doveo do zadovoljnog čovjeka koji mi je pružio ruku. Da, sličio je na mene, bio rođen istoga dana od iste majke, čovjeka koji je imao čitavo vrijeme želju objasniti, reći, izgovoriti a nije nikada znao kako, te ostade bestidni zabavljač u cirkuskoj odjeći. Zabavljač. U to sam se izrodio u sveukupnoj zabuni. Nema veze, ostadoh ja sa svojim psom. Koji nema primjedbi. On sve razumije. Kako je samo znao da se isplati? Da ću prepoznati njegovo strpljenje i ljubav? Nije li bio pronicljiviji od ljudskih "sudija". Pa, dragi moji, i tako ništa niste razumjeli stoga posvećujem svaku svoju misao vitezu "Kamenih priča" plemenitom psu Fidelijusu di Zara. Njemu, koji je plovio morem, vozio se brzinom svjetlosti, plivao, sanjkao se, potukao s brazilskom dogom, šarplanincem, vučjakom, uvijek razlikovao zle od dobrih, mrzio djecu, cijenio žene, ganjao kuje i još ganja i ganjat će ako Bog da! Živjeli i nek' vam je sa srećom...  Meni je dopizdilo, odoh ja u drugu priču. Ah da, umalo zaboravih. Kad bi bilo moguće zagrabiti u prošlost kao u bistru vodu i umiti se njome, to bih uradio sad, ove noći, potpuno svjestan da je bila moja i ničija više i da tamo raste žena nikad dotaknuta kao zametak vječnosti koju nikad nitko nije uspio sresti. Prekrasan je život, taj predivni život koji ste mi podarili vas dvoje ljubeći se jednu februarsku noć u mojoj toliko neodživljenoj i voljenoj Banjaluci, mojoj zemlji Bosni. Onoj divnoj rijeci, želim sretan put, vrijeme nek' joj pomogne da zaboravi.

Dodaj mi bocu i reci jesam li bio u pravu kad sam zastao da vidim ima li tu nečeg zbog čeg bi se trebalo zaustaviti i otrgnuti matici koja je neodoljivo vukla k sigurnom viru...  Bocu mlijeka ili čaja, sad je svejedno, samo da je litra. I kurve su ostarile. Kekse i čokoladu da žvačem dok ti čokoladu razmazujem po grudima. Slatku boju zemlje. Što gledaš? Dodaj!

Ti koji si daljinama tihi znanac i dišeš vjetar

da čist ti bude duh

Ti luka ugaslim zvijezdama

što ljubiš snove da svjež ti bude um, Ti!

Od priznanja lutaš dalje

od slučajnosti samo ti!

možeš li pokazati kako biti sretna, nedužna, i nas pokazati .

Tko god mi bili...

Pošalje mi Jelena jednu noć tik pred Novu godinu SMS.

Kad sam počeo pisati, nije bilo SMS-a. Sad se slikaju goli telefonom i istu sliku pošalju ljubavi preko oceana da može drkati istu sekundu. Zahtjevno vrijeme! Izdrkani telefon uzvrati istom mjerom! Nekad smo zbog toga putovali preko mora...

Skužio sam zašto su starije bivše ljepotice koje si ne mogu priuštiti mladog ljepotana redovno s još starijim frajerima, makar oni bili i bohemi, zato što izgledaju mlađe od njih. Utuče ih prolaznost pa puste drugog da ide prvi. Lakše je. K'o u minsko polje ili zaprežnim kolima u živo blato, što bi Mirna rekla. To je ona faza između puberteta i klimakterija koju mi muškarci nemamo. Mi idemo direkt, iz jedne u drugu, i to je to!

Trenutno je razdoblje interesa za moje trabunjanje na zavidnoj razini. NAMIJENJENO MLADOJ POPULACIJI. NIJE ZA UČENJE, NITI ZA ZANEMARITI. Haj'mo svi zajedno, onu što svi znamo, pa Božić je a i Nova godina se sprema. Kud ćeš veće sreće! Pa sretna Nova godina...

Dok je pretrčavala cestu u zadnjem trenu ugledala je psa kako trči za njom, kosa joj je lepršala na vjetru, nešto je rekla... Svanulo je sumorno jutro s dva sunca na zapadu, svi su se čudili i brbljali o ovom i onom, ali nitko nije ništa znao o tome. Jednostavno nisu imali pojma!

Uvijek se ima nešto za dodati, kao na primjer: "S udaljenih otoka vidi se more iznad i ispod, a vjetar među njima raznosi brodove kao pisma bez adrese..."

"Alo?! Eto, došao je dan da te obavijestim da imam koncert, u petak, sutra 12. prosinca u Guvernerovoj palači u Rijeci u 20 sati, pa dođi ako ti se da, u biti... baš bi i mogao dovući tu svoju lijenu guzu pa da se vidimo malo. Možda će Ines i Trokut doći, ali to još nije sigurno, danas će mi valjda znati reći... Baš bi mi bilo drago da dođeš, (možda ću imati manju tremu kad te vidim)... Pusa! Pozdrav! Lidija."

Naravno, nisam otišao na taj koncert. Koncert je bio u 22 h i 07 minuta... Za pse, mačke, kanarince i ostale...

BILJEŠKA O PISCU

Rođen 1961. u aleji kestenova u Banja Luci (BiH).

Školovao se za fotografa, cvjećara, kuhara, poslužitelja jela i pića. Završio školu primijenjene umjetnosti o obrt - odjel fotografija, u Zagrebu. Studirao talijanski jezik i povijest umjetnosti u Zadru.

Do sada živio u Banjaluci, Zagrebu, Bristu, Zadru, Vigevanu, Amsterdamu, Prinsenbeku, Merlleu, Novigradu, Puntu i Balama.

Trenutno živi u Balama, u Hrvatskoj. Bavi se svojom konobom i iznajmljuje mali apartman ljeti. Priređuje kazališne, glazbene i likovne događaje i doživljaje za sebe i nekolicinu posjetitelja.

Objavio zbirku pjesama Sjeverno od snova, te brojne članke i komentare. Fotografije ponekad izlagao.