JADRANSKO MORE

Prošlo je par godina otkako sam zadnji put bio na Jadranskom moru. Društvo. Organizovana tura i smještaj koji ne liči ni na šta. Mjesto par kilometara od Rijeke. Idealno za parove s djecom, ali ne i za nas, jer bez auta si tu otuđen. Bez ikakvih sadržaja. Čim padne mrak to mjesto postane slično zoni sumraka. Tih sedam dana koje sam proveo tamo činilo mi se da smo mi jedini, koji su tu noću. Kažem vam baš kao zona sumraka, samo bez one čudne muzike. Tišina, koju smo ponekad prekidali zvukom gitare. Međutim, nismo se žalili, jer od svega se može napraviti nešto dobro. Pa i od ničega može nastati svašta. 

Ponekad pomislim da sam te godine oprao tijelo govnima Dalmatinaca, koji su se smijali u sebi dok su samozadovoljno uzimali novac iz naših ruku.

Već od ove godine trebamo pedeset eura po jednom danu da uđemo u Hrvatsku. Jadransko more postaje još jedna od stvari za nas, koja čak nestaje i kao san u nama. Budale kao što i jesmo još ćemo i žaliti za tim vremenom...

Odvest ću te na kamp na neku od naših rijeka - rekao sam joj. Una je prelijepa, a tamo je i prilično jeftino.

„Bihać"?- zamislila se.

„Bihać ti je bona k'o i Rijeka. Suviše daleko da bi o njemu razmišljala. Bit ćemo samo ti i ja, i prelijepa rijeka uz nas."

Nismo razmišljali na isti način. Ja sam pokušavao pronaći nešto lijepo u ovoj situaciji, a ona je kontala da, ako joj ne mogu priuštiti ove godine Jadransko more, kako ćemo iduće godine doći do Egipta ili Španije.

Opet će mi promijeniti život jedna od onih budala iz susjedstva. Oni ne razmišljaju o nama kao ljudima već kao o zvijerima, od kojih treba pobjeći što dalje i što brže, a ako su ti blizu- drži ih barem u kavezu. Godinama smo bili vezani jedni uz druge, a sada smo postali nepoželjni jedni drugima.

Više se ne razumijemo ni kada govorimo iste riječi. Postali smo tako daleki, a Jadransko more više nije ni san, nego samo dio logorskih priča za mnoge od nas.

VODI ME NA JADRANSKO MORE JA VOLIM JADRANSKO MORE.

ONA MI JE REKLA

Ćutao sam dugo poslije njenih riječi. Razoružan. Sve što je rekla bilo je OK. Protiv toga se nisam mogao boriti.

Tog trena sam jasno vidio sve pred sobom. Sve godine koje će proći i većinu noći koje ću provesti sam.

Zgužvana postelja. Naborano lice. Glava bez kose. Problemi. Flaša lošeg pića na podu pored kreveta. Znao sam da se protiv toga neću moći izboriti.

Postati dio sistema, dio ove kulture seljakluka i idiotluka vjerovatno bi mi promijenilo život na bolje. Ali postati kao i oni nije bio moguć izbor za mene.

Pitam se... Da li sam se rodio potpuno nespreman na kompromise sa onima koje ne razumijem? Priznajem, sve je manje stvari u ovom životu koje razumijem. Ne želim se više boriti, ali ne želim se ni prilagoditi. Jednostavno ću pustiti život da prođe pored mene.

- Shvatit ćeš jednom da ja ne mogu drugačije - rekao sam joj. Oprostit ćeš mi jednog dana i molim te nemoj me mrziti zbog onog što jesam.

Plašim se. Sjenke me opsedaju. Sjenke nekih minulih života. Likovi tako poznati da skupim oči pokušavajući da skontam gdje sam ih vidio. Sjenke kao moji pratioci, koje  me tjeraju da budem ovakav kakav jesam.

To sam ja sada. U ovom trenu dok buljim u vrhove svojih ofucanih patika, ne smijem te pogledati u oči, jer bi mogla vidjeti strah u njima zato što ostajem sam... A ipak ne želim da ostaneš sa mnom samo zbog moga straha od samoće.

ONA MI JE REKLA: „NIKAD NISI BIO STVARAN" ONA MI JE REKLA DA ME NEMA.

(Velikim slovima su ispisani dijelovi tekstova pjesama EKV-a)