Kada kosti govore

  Ranjeni i mrtvi, živi sada, cijeli dan o svojim postajama Križnog puta vukovarskog recitiraju.

  Srce uskrslo, uši koje glas čuju, oči, ruke, znanje putevima pješačkim sa svih strana, cestama motoriziranim otvorenim dolaze. Zidina jedna na porubu, koja slijepu, ranjenu malu zemlju zakrpala je, porubila kao vjenčanicu crnu, vodotoranj jest.

  Okuplja se u zajedništvo televizija, radio, internet, svijeće u prozorima, baklje, književnice, poodrasla djeca, umjetnici – svi su srce hrvatsko koje se sjeća, sjeća i pamti, opasnosti ni od kakvog memoricida nema.

  Haaški uznik pozdrave šalje da u Europi znaju koji danas ima biti dan; kakva Italija, kakva Grčka i euro,  danas je zidina na porubu koja nikad dio nikakvog drugog zida bila nije i neće, kako god se zidovi zvali; hrvatski zid od duha vatre zove se Vukowar.

  Vukovi obilaze, sjede, piju vode bistre i čuvaju svetu krunicu jedinstva ove čeljadi Božje… oni što sami bijahu, živi su, govore da je kod Boga dobro i da čeljad dobro čini i ugodno jer se sjeća; ovako zbore: oni da su ljubav i da ljube hrvaštinu, pa je ona, ražarena plamenom koji gori, a ne izgara, i dalje i još više ljubljena i pamti i da time ona, Hrvatska , ljubav jest.

  I da je dao Otac, u dioništvu nadnaravi svoje, da budemo s njime po Kristu ravnopravni, da je on Bog naš, a mi njegov narod.

  No, to prastara istina je koju ovi, danas uskrsli, recitiraju i svjedoče kostima svojim.