Kad bih i bio besmrtan, izmislio bih smrt, da se uvjerim u ljepotu života

I za tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati o težini života, istovremeno se bojeći smrti.

Svatko od nas je dobio jedno razbijeno, okruglo, beskorisno stakalce kaleidoskopa čekajući u redu bezdana da baš mi koji smo odabrani, mijenjamo sudbinu neizvjesne budućnosti. Baš ja, i ti što sjediš pored mene. Mi smo stvoreni da volimo nekoga, da budemo voljeni. I ne samo to, da svojim rođenjem obilježimo razdoblje sjećanja svakim danom vraćajući se u prazninu uspomena, prebirući po slikama misli, raspoređujući ih u najboljem svjetlu, baš onako kakvima bismo htjeli biti. Svi mi. Svi mi želimo imati osebujan karakter, biti drugačiji, posebni, a opet ne odudarati od standarda dovoljno toliko da bi nas netko zapazio drugačijim aspektom. Ja promatram tebe, ti promatraš mene pokušavajući doprijeti kakvi smo kada se svjetla društvenog života ugase, kada smo samo ja i zamagljen odraz u zrcalu, ti i bakreni odsjaj siluete za tvojim koracima. Svi mi smo barem na djelić zaželjeli biti onaj pored nas, jer onaj pored nas gleda u boljem smjeru, njegova umjetnost života je cjenjenija. Puniš ga crno-bijelim kalendarima života, oronula kazaljka je pri kraju i tada prebireš po onom starom požutjelom dnevniku uspomena, gdje si sačuvao prvi poljubac, prvo padanje s bicikla, ljubav na prvi, drugi ili treći pogled, staru sliku kada ste nekada svi bili na okupu, potrganu razglednicu sa Dalekog Istoka prijatelja za kojeg si mislio da su vam putovi previše daleki i strani,  prvu pjesmu na koju si osjetio podrhtavanje srca, prvo šišanje sa suzama u očima, zadnju misao prije ove. Tada sam shvatio, vjerojatno i ti pored mene, da si sretan što je sudbina oblikovala baš tvoje naličje ispunjeno ponosom. Da, možda se bojiš toga, ne želiš osjetiti miris kraja, opijum crnog blještavila, ali jednom, ne sada, jednom, sve što ćemo biti ispod nekog mramornog ognja neba, mala naherena slova, dva datuma, jedino što će biti kao neminovni dokaz da smo postojali će biti mala crtica između njih. Što je život? Mali komadići vječnosti.

"Noću ćeš motriti zvijezde. Moja je premalena da bih ti uopće mogao pokazati gdje je. Tako je i bolje. Za tebe će moja zvijezda biti jedna između toliko drugih. A ti ćeš rado gledati sve zvijezde...

I noću volim slušati zvijezde....

Zvuče kao pet stotina milijuna zvončića... „

Pogledajte nebo... Svatko od nas stoji ispod jedne zvijezde sa koje ga gleda njegov Mali Princ sa svojom ružom i 4 trna. I smije se.