Gore. Negdje u visini, tražio sam odgovore... pitao se zašto je ovaj svijet stvoren i ko smo mi, otkud smo došli, ko nas je napravio i kako se zove mjesto na kojem trenutno boravimo? Malo nezainteresiran, jer su mi pahulje ometale koncentraciju i vraćale me na početak priče. Nekako čudno pitanje koje je na um palo meni, čudaku koji uporno gleda gore i čeka. Pahulje, igrale su grubo, na hiljade njih, pokvarenih i upornih. Nisam znao zašto gledam njima u susret i zašto uporno škiljim na oba oka... bio sam prislonjen uza zid, samcat, oko mene sve bijelo i lijepo, iako je noć, sve oko mene svijetli. Zid je hladan, spojeni, on i ja. Imali smo nešto zajedničko; bili smo prokleto hladni i nismo marili za druge. On stoji već godinama, ja sam tu povremeno, vrtim jednu te istu priču, dosadnu priču. Znate kako je... svugdje priča ista. Gomila priča, a šuti! Koga slušati? Tišinu, ili gledati gore i škiljiti na oba oka? I dalje gledam... šutim.

            Oko mene bijeli svijet, lijep i dosadan - isti kao svake godine. Stope se stvaraju i uporno nekud vode, a znate kako je lijepo, akvarel bijeli sa mnogo sjenki i udubljenja. Stope su i mene dovele na raskrsnicu - gore! Glava puna buke - monolog mi nije stran, dobar drug u borbi protiv maloumne mase koja prolazi pored mene... samo neki zastanu, i kad pomisliš da će monolog prestati... veliki BUM eksplodira. Tu su kratko: zastali da išaraju zid, ostave svoj topli trag, i opet hrle žurno i bučno, ostavljajući iza sebe umorne tragove. He, ja uporno protiv pahulja, one i dalje po svom; hrle ka meni. Kad već spomenu maloumnu masu koja se znala zaustaviti pored mene, red je da spomenem još jednog druga: bio je poslušan i uvijek me pratio, dobroćudan i plah. Možda mi je više drag nego moj monolog. Našao sam ga dok je još bio malen i nezaštićen, upravo pored ovoga zida. I eto vam odgovor zašto volim ovaj išarani i popišan zid! To je moje, tuga i veselje, sreća i zadovoljstvo. Nije bio malouman kao masa koja je urlikala i budila pošten svijet!

            Pahulje su prestale... nije bilo potrebe da navlačim i kapuljaču... i dalje sam gledao gore. Sad mi je pogled bio oslobođen, našao je ono što je tražio. Ono gore se smijalo i namigivalo lijevim oko, pa desnim, pa lijevim... Ja mu poželih lahku noć i sklopih oči. Gledat ćemo se i dalje - gore je moja sudbina!

P. S. Drug se zvao Veseli. (...)