Prošlu noć sam sanjala veoma čudan san: bila sam zatvorena u jednu majušnu, poput noći crnu prostorijicu. Tada sam razaznala da sam zarobljena unutar jednog velikog kamena, odakle je bilo nemoguće pobjeći. Nije bilo nikakvih vidljivih prozora ili vrata, i bila sam ležala na zemlji sa rukama vezanim na leđima. Nešto teško spriječavalo je mojim nogama da se pomiču. Odjednom, i sasvim na moje iznenađenje, našla sam se kako zatvaram oči i okrećem glavu od svjetla što je prijetilo da me oslijepi. Ali tada, svjetlo je počelo slabiti, pa  sam se prepala da ću se ponovo naći u onoj tamnoj prostoriji. U tom trenu, otkrila sam da se nalazim izvan kamena, pred veoma visokom drvenom ogradom. Moje su ruke još uvijek bile vezane na leđima, i za moje noge bile su lancem prikovane teške kamene kugle. Svejedno sam se počela verati preko ograde. Iznenadila sam se koliko je to bilo lako. Uskoro sam došla na drugu stranu... gdje me čekala još jedna ograda, viša nego ova koju sam ostavila iza sebe. Stala sam i promatrala novu prepreku sa razočarenjem: što ako se i iza ove krije nova, još viša? Ponovo sam bila ubijeđena da mi nema spasa, i ponovo se čudo dogodilo: okrenula sam glavu ulijevo i ugledala kapiju! Kada sam hodala kroz kapiju, moje su se ruke oslobodile i kamene su kugle nestale. Ljudi, koje sam srela, pozdravljali su me presretni, govoreći da je mojim patnjama došao kraj.

Ujutro, kada sam se probudila, sjetila sam se ovog sna, i znala sam što moram uraditi.

Moram reći Ivanu sve što znam.

Ivan je, možda, moj otac teško bolestan, možda je moj tetak u invalidnim kolicima koji ne može niti na zahod ići bez nečije pomoći, ili, možda je Ivan moja stara baka koja je paralizirana i leži u krevetu. Ivan je svatko tko pati i gubi nadu iz straha što ide prema nečem nepoznatom, iz straha što je tako blizu odlasku sa ovog svijeta koji (tako bar misle oni, a i svi mi) dobro poznaje.

Moram reći Ivanu da jedan drugi Ivan, Ivan Karamazov, nije znao ništa. Da nije imao pravo odbiti kartu za raj sa obrazloženjem da se previše patnji događa na ovom svijetu.

Karamazov, pri svojoj osudi, zaboravlja da ovaj svijet nije raj nego je jedan nesavršeni svijet, u koji smo stavljeni kako bismo poboljšali sami sebe. Kada bi ovaj svijet bio slobodan od svih zala, onda nam ne bi trebao raj, jer u tom slučaju ne bi bilo razlike između raja i ovog svijeta. U ovom svijetu mi smo samo stranci na proputovanju ka jednom boljem svijetu.

Nema drugog puta da se stigne u taj bolji svijet nego kroz patnju. Jer, Adam i Eva su stvoreni u jednom savršenom svijetu, pa su "pali" jer nisu poznavali zla. Zato što smo bića sa slobodnom voljom, jedini put da upoznamo zlo je kroz naša vlastita iskustva. Stoga, moramo shvatiti da je zlo koje nam se događa za naše opće dobro, jer nas "školuje" za neki drugi svijet - kako ne bismo pali poput Adama i Eve.

Otprilike to je što mi se mota u glavi kada biram broj Ivana kojeg sam naumila utješiti, dati mu nadu, osloboditi ga straha. Ali znam da sam si zadala jedan stravično težak zadatak, jer Ivan je - ateista, on ne vjeruje u Boga i huli na njega danonoćno zbog svega što mu se dogodilo, ili što mu se događa u životu. Znam da nije pohađao nikakve škole osim temeljnih nekoliko razreda, i teško da je ikada čuo za Ivana Karamazova. A ipak, želim pokušati jer poznam Ivanovu patnju, i jer ne znam drugi način da mu osvijetlim put. Vrijedi pokušati - jer možda mu barem malo straha oduzmem. Očekujem da će se Ivan javiti na telefon, jer sam isplanirala da nazovem u vrijeme kada sam znala da je Ivan sam u kući,  kako bih mogla nesmetano voditi razgovor u željenom pravcu.

Ali, na telefon se javlja jedan od ukućana. Nakon nekoliko općenitih pitanja, pitam kako je Ivan. Loše, stanje se pogoršalo. Očito, bilo bi okrutno pitati da dođe na telefon. A možda sve i nije tako dobra ideja, možda bih trebala odustati sada prije nego me zamrze? Ili da možda nazovem neki drugi put? Ali, moglo bi biti kasno, i moj bi Ivan mogao otići sa ovog svijeta nespokojan - jer, što ako se dogodi ono čega se Ivan boji najviše?

Moram sada pokušati. Osjećam da mi nedostaju riječi, da ne znam kako da započnem razgovor. Pitam (zovimo je tako) Mariju, da li Ivan vjeruje u Boga. Po tišini koja je nastupila, shvaćam da je sasvim iznenađena mojim pitanjem. Pa je zatim promucala nešto poput "ah, ne, ne vjeruje". Polako joj govorim da je možda sada najbolje vrijeme da počnu vjerovati. Ili barem promisliti, pomisliti na mogućnost da smrt nije kraj svega. Velim da se ja ne bojim smrti, jer vjerujem da ću ići na jedan bolji svijet.

- Ah, tko zna...- odgovara Marija, nimalo oduševljena razgovorom.

- Ja znam! Znam zasigurno da Bog postoji!- rekla sam, trudeći se da djelujem uvjerljivo.

- Kakve koristi od toga?? Vjerovala ili ne, isto ti je! Ti vjeruješ, a vidi šta ti se dogodilo! Pa gdje ti je tvoj Bog da ti pomogne?-

Steglo me u grlu. Gdje mi je sad ona teorija da se sve zlo događa za neko dobro? Glas mi je zadrhtao kada sam konačno progovorila:

- Ovaj svijet je nešto kao čistilište, Marija. Sve zlo koje nam se dogodi je zato da zlo naučimo prepoznati kada dođemo u taj bolji svijet. Vidiš, ja čvrsto vjerujem da će te tamo čekati tvoja kćerka...-

- Ma ništa ja ne vjerujem! Sve će nas crvi izjesti! Nema ništa poslije smrti!-

- Marija, pa zar mi nisi ti pričala kako stalno sanjaš kćerku... kako je ljepša nego što je bila na ovom životu... kako je sretna? Zar ne misliš da tvoji snovi imaju neko značenje? Zar ne misliš da te čeka na nekoj velikoj kapiji, raširenih ruku?-

-  Ma ne znam ništa...- odgovara Marija nevoljko; vidim da više ne želi razgovarati o tome, vidim da sam ju poljuljala i da je na rubu suza. A i ja sam. Htjela bih, svim žarkim srcem bih htjela da i ona i Ivan povjeruju, da se oslobode straha. Ne želim da zadnje dane svog života provedu u grču. Jer, njihov grč je i grč moj. Boli poput čira na želucu.

Znam da je dosta za ovaj put, pa polako privodim razgovor kraju:

- Marija, ja vjerujem da poslije smrti idemo na jedno mjesto puno cvijeća... da se na tom mjestu svi volimo, da nema razlike... i da nas tamo čekaju svi oni koji su otišli prije nas... Vjerujem da ćemo se svi sresti, bez obzira na to kada smo otišli sa ovog svijeta... Srest ćemo se svi koji vjerujemo, Marija... Zato mi je toliko stalo da povjerujete, i ti i Ivan - zato, jer želim da vas sretnem ponovo!-

Marija šuti. Ne znam da li se bori sa suzama, ne znam da li se počinje pitati, ne znam kako sam na nju djelovala.

- Ajde, budi mi dobro i pozdravi mi Ivana, jesi čula?-

I prekidam vezu prije negoli se rasplačem.

Zašto je sve tako? Je li uistinu svako zlo za neko veće dobro? Što ako je tako onima koji vjeruju da je tako, a oni koji ne vjeruju... bojim se i pomisliti što se njima događa.

Ja vjerujem u dobro.

Želim vjerovati u dobro.

Iako mi se i zla nakupilo, nije sve tako crno. Moglo je biti i gore.  I, zar se nisu čuda događala kada sam već mislila da mi nema spasa?

A smrt, bojim li se nje? Je li naivno i lakomisleno dati bilo koji odgovor u ovom trenu kada znam, ili barem mislim, da još nije moja ura? Bih li drugačije mislila kada bih ja bila Ivan kojeg izjeda rak, Ivan koji sjedi u invalidskim kolicima, Ivan koji leži na samrtnoj postelji? Što bi bila moja posljednja želja? Kako bih se osjećala znajući da odlazim, da nema puta natrag, da će mi se možda suditi za moja djela?

Ne znam odgovor na ta pitanja.

Ali, znam da vjerujem u dobro, da želim vjerovati u dobro.

A dobro, nije li to i vjerovati u dobro poslije života?

Ako mene pitate, poslije ovog života ja želim malo lakši život. Želim biti vrtlar, imati njegovane gredice, uz koje će se anđeli odmarati na klupicama. Ah, da, i patuljaka će biti - pravih, živih, veselih patuljaka. Dobrih patuljaka. I, svi oni koji su se napatili u ovom životu, dobrodošli su gosti u mome vrtu.